Pravo porijeklo stresa


Lako je uzorke stresa vidjeti u poslu, u zahtjevnoj obitelji ili u problematičnim prijateljima, dok je pravi uzrok stresa unutarnji, odnosno, naš način nošenja sa svim tim životnim izazovima.

Posljednjih desetljeća puno je pažnje posvećeno istraživanjima i savjetima vezanima uz stres, bez pravog razumijevanja što zapravo stvara stres. Svi pamtimo dane kada smo se osjećali snažnima i stabilnima, kada smo posao dovršavali koncentrirano, a višak posla odgađali za neke buduće dane, mireći se s tim da ne možemo sve odjednom. S druge strane, pamtimo i dane kada smo bili rastreseni, kada su nam se i jednostavni zadaci činili teškima i kada je običan dan proveden s obitelji ili prijateljima predstavljao napor.

Lako je uzorke stresa vidjeti u poslu, u zahtjevnoj obitelji ili u problematičnim prijateljima, dok je pravi uzrok stresa unutarnji, odnosno, naš način nošenja sa svim tim životnim izazovima. Ono što nas čini naročito osjetljivima na stres su potisnuti osjećaji. Kada u sebi nosimo puno nedovršenih priča iz prošlosti, kada smo opterećenim raznim krivnjama, nelagodama, nesigurnostima, onda svakodnevni događaji i informacije koje do nas dopiru, postaju kao neke vrste udica koje hvataju te potisnute osjećaje i izvlače ih na površinu. Tako se ponekad možemo osjećati teškima, zbunjenima, nesigurnima, depresivnima ili nezadovoljnima, a da ni ne znamo zbog čega. U takvom stanju, i mali izazovi koje donosi svakodnevnica, postaju teški, zahtjevni, jer dio pažnje odlazi unutra, na bavljenje sobom, na prorađivanje probuđenih potisnutih osjećaja.

Na primjer, spremnost da na nešto reagiramo sa strahom ovisi o tome koliko smo već preplašeni iznutra, koliko smo opterećeni anksioznošću, strepnjama, tjeskobom, brigom. Strah koji nosimo u sebi mijenja doživljaj stvarnosti. On postaje jedna vrsta leće kroz koju se svijet čini strašnijim nego što jeste i to zaista i postaje istina, jer nas puno toga može preplašiti, puno toga izvana može pokrenuti neugodna previranja potisnutih osjećaja.  Preplašenoj osobi, svijet je zastrašujuće mjesto. Ljutitoj osobi, svijet je uznemirujuće mjesto. Osobi koja u sebi nosi puno potisnute krivnje, svijet je mjesto iskušenja i stalnog izbora između ispravnog i pogrešnog, dobrog i lošeg. Ono što nosimo u sebi oblikuje našu sliku svijeta. Usmjeravamo se izvana na ono što je potisnuto iznutra.

Sve što potisnuti osjećaji žele je izraziti se. To je priroda osjećaja. Oni se uvijek teže izraziti. I čim se ukaže prilika da ono što je potisnuto (strah, ljutnja, krivnja i ostalo) izbije na površinu, ono će izbiti na površinu. I onda ćemo se istovremeno boriti sa svakodnevnim problemima i sa samima sobom.

Osjećaje koji nisu bili poželjni ili prepoznavani u djetinjstvu zadržavamo unutra i živimo u uvjerenju da unutra trebaju i ostati. Na neki način, oni i jesu neprikladni, jer dolaze iz drugog vremena i mijenjaju doživljaj situacije. Međutim, samim time što ih držimo unutra ih se ne rješavamo. Oni ne mogu nestati. Jedino što možemo je osvijestiti ih, razumjeti da dolaze iz neke druge priče i početi se prema samima sebi, dok smo preplavljeni potisnutim osjećajima, bolje odnositi.

Osvještavanje je prvi korak i taj korak nije uvijek lak. Ono što potisnute osjećaje drži u carstvu podsvijesti su obrambeni mehanizmi od kojih su najčešće i najdjelotvornije metode negacija i projekcija. Kada negiramo potisnute osjećaje, umjesto da ih osjetimo, projiciramo ih na svijet oko sebe. Tako osjećaj prestaje biti unutarnji i postaje vanjski, pa imamo osjećaj da pripada "njima", što onda "njih" čini neprijateljima. Um pritom traži potvrdu za svoju teoriju da problem nije unutarnji, nego vanjski, što samo učvršćuje projekciju. "Oni" koji na taj način postaju glavni krivci za naše loše stanje su najčešće ljudi, ali to mogu biti i mjesta, vremenski uvjeti, đavo, druga nacija, političari, hrana i slično. Međutim, odvojimo li se od svojih uobičajenih "krivaca" i pogledamo dublje u sebe, postat će nam jasno da su "krivci" samo površna interpretacija uma koji je potisnute osjećaje navikao držati ispod radara.

Osvještavanje nije prirodan proces. Puno je prirodnije raditi sve što možemo kako bi osjećaji ostali potisnuti. To je dugogodišnja navika. Zato smo, kada osjećamo da smo pod stresom, naročito skloni bijegu u gledanje televizora, čitanje, surfanje Internetom, previše druženja, uzimanje tableta, putovanja, pretrpavanje raznim poslovima. Svaki od ovih načina izbjegavanja suočavanja sa stresom koji osjećamo zahtjeva ogromnu količinu energije, što nas samo još više oslabljuje.

Ono što nam tada treba je upravo suprotno. Osluškivanje unutarnjih procesa kako bismo osjetili i shvatili kakvi se osjećaji u nama bude. Pitanja: "Podsjeća li me to na neke situacije od prije?" i "U kojim situacijama i s kojim ljudima u prošlosti sam se osjećala slično?" mogu pomoći osvještavanju potisnutih osjećaja koji su isplivali na površinu. Samim time što smo obratili pažnju na ono što je unutra i prestali biti vezani za "krivca" izvana, napravili smo korak prema lakšem nošenju sa situacijom u kojoj osjećamo stres.

Kada osjećamo da smo pod stresom, smirimo li se i pogledamo unutra, osjećaj na koji ćemo vrlo često naići je osjećaj nemoći. S tim osjećajem se nikome nije ugodno nositi i jedan je od najteže prepoznatljivih osjećaja jer ga lako brkamo s umorom i lako ga potiskujemo jer ne volimo o sebi misliti da smo nesposobni. Na osjećaj nemoći ukazuju: iscrpljenost, osjećaj "kao da smo zaglavili", osjećaj "kao da nemamo dovoljno zraka". Kada se tako osjećamo, um najčešće pokušava dokazati upravo suprotno - da možemo. Tako se možemo uhvatiti kako stalno razmišljamo o nečemu i pokušavamo napraviti nešto što zapravo ne možemo, što je naročito snažan izvor stresa. Um pri tom kroji planove, razvija strategije kako bi izbjegao moguće probleme u budućnosti, a zapravo samo troši energiju ne bi li osjećaj nemoći zamaskirao i ponovo potisnuo.

Pitanja kao što su: "Što pokušavam, a ne mogu?" i "Što želim postići i je li to što pokušavam u mojoj kontroli?" mogu nam pomoći da prepoznamo što zapravo radimo i koji dio kontrole ne možemo otpustiti. Tako netko može shvatiti da od hladnog i nezainteresiranog šefa želi dobiti priznanje. Netko drugi može shvatiti da prijateljicu želi učiniti zahvalnom i željnom druženja. A netko treći može shvatiti da pokušava obaviti previše toga u jednom danu.

Priznanje nemoći i priznanje svojih granica u vezi toga što možemo, a što ne možemo postići predstavlja automatsko olakšanje i prvi korak prema tome da stres rješavamo tamo gdje i nastaje, unutar sebe.

Tomica Šćavina, listopad 2017.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

Kada tolerantnost postaje problem?

Pretjerana tolerancija nikome ne čini dobro. Ona je znak znak da je osoba sklona preuzeti na sebe teret koji joj ne pripada, što je nije ništa drugo nego naučeni obrazac, navika iz djetinjstva. >>

20.11.2017