Kad se dobro i loše pomiješaju

Što je dobro, a što loše, učimo tijekom djetinjstva. Kasnije u životu težimo biti dobri na naučene načine koji za nas nisu uvijek dobri.

Pročitate li djetetu od četiri ili pet godina priču u kojoj zla vještica nije samo zla, već ima i neku dobru osobinu, a dobra vila nije samo dobra, nego ima i neku lošu osobinu, to im se neće svidjeti. Zli likovi su zli, a dobri su dobri. U ovom crno-bijelom dječjem viđenju svaka druga nijansa je višak. Odrasla osoba može pojmiti da šef koji je na poslu tiranin izrazito voli svog psa ili da osoba koja provodi obiteljsko nasilje daje novac beskućniku na ulici, dok je djetetu ove dobi bilo kakvo odstupanje od jasnih granica između dobra i zla izrazito zbunjujuće. U njegovoj glavici postoje samo dvije ladice - ona s natpisom "dobar" i ona s natpisom "loš".

U te dvije ladice dijete uči svrstavati i vlastita ponašanja. Dobro je kada pojede cijeli ručak, kada se pri odlasku od bake s njom lijepo pozdravi i kada na vrijeme odlazi na spavanje. Loše je kada ne pospremi igračke, kada ne sluša tetu u vrtiću, kada ne želi dijeliti slatkiše. I to je u redu. Dijete istražuje svijet, vlastite granice i uči živjeti s drugima. Međutim, svi smo mi kao djeca, u većoj ili manjoj mjeri, osim ovakvih poruka koje su doprinosile našoj socijalizaciji, primali i poruke koje su nas u očima roditelja činile dobrima, a pri tom su nas emotivno narušavale.

Tako je netko naučio da biti dobar znači bespogovorno slušati strogog oca, netko je naučio da biti dobar znači iz dana u dan slušati majčine probleme, a netko je naučio da biti dobar znači ne pokazivati tugu ili ranjivost s kojima se roditelji nisu u stanju nositi. Ono što smo naučili u sebi etiketirati dobrim nas kasnije vodi kroz život, jer je osjećaj da smo dobri zaista dobar osjećaj i težimo ga stvarati na naučene načine koji nas lako mogu odvesti u dopuštanje drugima da nam prelaze granice.

Dobrota koja nas čini da se osjećamo iscrpljenima ili iskorištenima nije dobrota, već manjak samopoštovanja koji se temelji na neprepoznavanju i neuvažavanju svojih osjećaja. Zato je izrazito važno moći sebe staviti na prvo mjesto, iako se dobrota, općenito gledano, povezuje upravo sa stavljanjem drugih na prvo mjesto. Međutim, između sebičnosti i stavljanja sebe na prvo mjesto postoji itekako velika razlika. Isto tako postoji i velika razlika između dobrote i puštanja drugih da prelaze naše osobne granice.

Uvažavanje svojih osjećaja, štićenje svog unutarnjeg svijeta od onih koji ga neuvažavaju i donošenje odluka koje podupiru stvaran dobar osjećaj, a ne sliku dobrog ili dobre sebe u nečijim očima, vodi prema stabilnom dobrom osjećaju u životu. Slika dobrog ili dobre sebe u nečijim očima je važan dio odrastanja i razvoja zdrave psihe i prirodno je da ona ostane važna i u odrasloj dobi. Nema ništa loše u tome da nam je drago kada nas prijatelji ili kolege smatraju dobrima. Ono što narušava dobar osjećaj i stvara probleme u odnosima je pokušaj dobivanja odobravanja i prihvaćanja na načine koje smo usvojili u djetinjstvu, a temeljili su se na neuvažavanju našeg dječjeg emotivnog svijeta.

Na primjer, kada se osjećate dobrima u očima nadređenih zato što na poslu preuzimate na sebe suviše odgovornosti i iscrpljujete se radom koji seže daleko izvan vašeg radnog vremena. Ili kada se osjećate dobrima u očima suprugove majke zato što je posjećujete svaki vikend, iako bi vam i jednom u tri mjeseca bilo previše. U ovim i sličnim situacijama, osjećaj "dobra sam" ili "dobar sam" je jedna vrsta kolačića za dijete u vama. Taj kolačić je sladak, međutim, nije ga lako probaviti i u njemu ima puno štetnih sastojaka.

U ovoj emotivnoj dinamici veliku ulogu igra osjećaj krivnje. Ako ne napravimo ono što smo naučili da je dobro ili ispravno, krivnja nas tjera da to ispravimo i postanemo "dobri". Duhovnost i religioznost, koji su mnogima izvor utjehe i povjerenja u život, na žalost, ovaj osjećaj krivnje često osnažuju. Duhovni autoriteti se miješaju s roditeljskom figurom i dijete u odrasloj osobi treba "kolačić" od duhovnog autoriteta, baš kao što ga je trebalo i od roditelja.
Potvrda o vlastitoj dobroti tako postaje jedna vrsta duhovne hrane koja nema puno veze s empatijom. Dobra djela koja se rade iz osjećaja krivnje su i dalje dobra djela, no ona ne grade direktan, dobar osjećaj povezanosti među ljudima. Na primjer, ako vam prijateljica napravi uslugu iz osjećaja krivnje, osjećaj povezanosti je drugačiji nego kada vam tu uslugu napravi zato što osjeća koliko bi vam to značilo.

Stvaran dobar osjećaj ili, bolje reći, dobar osjećaj koji ne izvire iz dječje pozicije, gradi se kroz sveukupnu brigu za sebe, a najviše kroz uvažavanje, poštivanje i vrednovanje svojih osjećaja, te donošenje odluka koje stvaraju dobar osjećaj, a ne osjećaj iskorištenosti ili iscrpljenosti koji se javljaju nakon "kolačića".

Kada radimo za svoju dobrobit, za dobar osjećaj koji je zaštićen dobro postavljenim osobnim granicama, onda i drugima možemo dati ono najbolje od sebe. Tada imamo energije, mirni smo iznutra i imamo snage za pozitivan pogled u budućnost, što nas čini boljim prijateljima, partnerima, majkama, zaposlenicima, menadžerima ili poslodavcima. Radeći za svoju dobrobit radimo za opće dobro, ali samo ako smo spremni riskirati osjećaj krivnje i odreći se "kolačića" kako bi se što bolje upoznali sa svojim stvarnim osjećajima.

 

Tomica Šćavina, kolovoz 2017.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

Moć interpretacije

  Kao djeca nemamo puno izbora. Usvajamo ono što nam kažu odrasli i njihove interpretacije doživljavamo kao istine. U odrasloj dobi, interpretacija je stvar odabira. >>

16.09.2017