Borba pozitivnog i negativnog


Ljudski mozak na neugodne sadržaje reagira pet puta

snažnije nego na pozitivne. Kako onda izbjeći zamku

hvatanja za negativnosti?


Prije desetak godina, američki socijalni psiholog Roy Baumeister napravio je zanimljivo istraživanje. Ispitanicima je pokazivao fotografije koje izazivaju neugodne osjećaje i fotografije koje izazivaju ugodne osjećaje. Pritom je bilježio električnu aktivnost njihovih mozgova i primijetio da ljudski mozak na neugodne sadržaje reagira pet puta snažnije nego na pozitivne. Oism toga, loše vijesti automatski spremamo u dugoročno pamćenje, dok mozgu treba i do dvanaest sekundi kako bi na isti put odaslao dobru vijest.


Roy Baumeister je iz toga izveo općeniti zaključak: "Loše je snažnije od dobrog". Zvuči deprimirajuće, zar ne? No, barem imamo objašnjenje za ono što nam se događa u svakodnevnom životu. Kada nam netko da kritiku ili nas uvrijedi, vrtjet ćemo to po glavi satima, danima ili čak mjesecima, a kompliment i pohvalu ćemo zaboraviti u roku od pet minuta.


Bilo bi jednostavno kada bi tu taj negativan utjecaj stao. Ali, ne. Negativne predodžbe i stereotipi se puno brže formiraju od onih pozitivnih i uz to su otporniji na promjenu. Negativne riječi kao što su "kriminal" ili "rat" privlače pažnju brže od pozitivnih riječi kao što su "ljubav" i "mir". Baumeister je iz toga zaključio: "Gotovo da i nema izuzetaka od ovog općenitog pravila - loše je snažnije od dobrog".


I kako onda izaći na kraj s mozgom koji je toliko usmjeren na negativno? Prije nego što krenemo u pravcu odgovora na to pitanje, želim istaknuti ipak nešto pozitivno u svemu ovome. A to je - sva ta usmjerenost na negativu ipak ima primarno pozitivnu funkciju: preživljavanje. Velika usmjerenost i snažna reakcija na ono negativno u osnovi je protektivna. Želimo znati što je opasno i želimo se na vrijeme zaštititi od toga. Međutim, ta dobra namjera ljudske biologije je kao neka vrsta suviše zaštitnički nastrojenog roditelja koji štiti, štiti, štiti i pritom ne vidi da svoje dijete zapravo guši. Dobra namjera biologije ima svoju cijenu.


Dakle, ono loše što dolazi izvana je bučno, snažno i često nas tjera da satima ili čak danima razmišljamo o tome. S druge strane, ono dobro i ljekovito često prolazi gotovo sasvim neopaženo. Pozitivne vijesti, umirujući prijateljski glas, nježnost, zahvalnost, pohvala, empatija... Sve to dođe i prođe.


I dok nas negativnosti čine krutima i obrambenima, pozitivnosti nas čine mekima i pristupačnima. Ali u kolikoj mjeri? Koliko se možemo opustiti dok naši mozgovi bruje po negativnostima ne bi li nas pripremili za tko zna kakve buduće nedaće?


U svemu tome, tako je lako naviknuti se na stanje preživljavanja u kojem nema baš puno života i ugodnih osjećaja. I na nekoj razini odustati od sebe. Jer, što nas više ima u ovom svijetu, to smo izloženiji. A što smo izloženiji, to smo povrediviji.


Kao protuotrov za ovaj negativan start, treba nam puno njege, ugode, pozitivnih vijesti. Treba nam svjesna orijentacija prema ugodnom, pozitivnom, perspektivnom. Treba nam isticanje važnosti ugodnog, pozitivnog i perspektivnog. Treba nam vrednovanje onog što nas čini da se osjećamo mekima, nježnima, inspiriranima, ispunjenima, sretnima.


Meškoljenje u krevetu, mirisanje cvijeta, okus svijeđe iscijeđenog soka. U svakodnevici, na tom mikro-nivou, ima puno lijepih trenutaka koje možemo produljiti zadržavši se u njima duže nego što bismo napravili prepušteni automatizmu biologije i uhodanom ritmu svakodnevice. Te trenutke možemo i produbiti, unoseći se u njih više, znatiželjno istražujući kako naša osjetila na njih reagiraju.


Svjesni toga da će nas naša biološka predodređenost voditi prema obrambeno-negativnim stanjima, možemo se senzibilizirati na ona ugodnija stanja u sebi, priznati ih kao stvarna i, što je češće moguće, odlučivati slijediti njih.


Recimo, ako osjećam ugodu u prsima, mogu ostati malo dulje s tom ugodom i znatiželjno istraživati kakva je to ugoda - ima li glatke rubove ili se prelijeva prema rukama? Sastoji li se od finih valova nalik mreškanju površine vode ili od sićušnih titraja nalik pijesku u zraku? Da li me ta ugoda tjera na rastezanje ruku i nogu ili me čini mirnom? Podsjeća li me na osjećaje kakve imam prema svom psu ili prema djetetu? Dok imam tu ugodu u prsima što bih najradije napravila? Slobodno trčala po livadi ili rekla svima da me puste na miru?


Toliko znatiželje oko samo jednog ugodnog osjećaja u prsima. Da, znatiželja je ključ. Jer, ono u vezi čega smo znatiželjni, tome poklanjamo pažnju. I ako smo znatiželjni u vezi ugodnih senzacija i u vezi pozitivnih priča, na taj način hranimo ugodu i pozitivnost u sebi koju onda zračimo i prama drugima.


Svaki dan se događa toliko toga pozitivnog. Kad bi barem novine i portali brujali o tome. No, to se ne isplati. Ucijenjeni svojim protektivnim mozgovima orijentiranim na preživljavanje, čitamo katastrofične vijesti koje portalima donose velik broj klikova koji im pomaže u preživljavanju. Sve se vrti oko preživljanja. A što više preživljavamo, manje živimo.


Obuzdati svoju pažnju i usmjeriti svoju znatiželju prema onom što nas odvodi iz stanja preživljavanja prema osjećaju da zaista živimo, pravo je umijeće. I to umijeće je nešto što možemo svakodnevno razvijati. Jer, to je nešto što nas nitko nije učio. Nitko nam nije rekao: kad je dobro, gledaj kako taj dobar osjećaj što više osjetiti, kako produbiti iskustvo, kako ga pustiti da te vodi. Nitko nam nije rekao: dobar osjećaj u prsima možda ima neku boju i oblik, možda krije neku sliku, možda te motivira na neku promjenu ili samo na mirnoću.


Ugodna stanja, dobri osjećaji... kad vodimo prema njima, sve ih je više. Biologija se pobrinula za preživljavanje. Svijest se može pobrinuti za život.


Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u srpnju 2020.

13.08.2020