Na izvoru kreativnosti

 

Kad živite svoju kreativnost, imate paralelnu stvarnost

koja se isprepliće sa svakodnevicom i obogaćuje vam život,

čini vas više živima.

 

Kad smo bili djeca, stalno smo nešto stvarali. Gumica je mogla biti auto, stolac je mogao biti konj, plahta je mogla biti čarobni ogrtač koji nas je činio nevidljivima. Djeca miješaju stvarnost i maštu i mi to nazivamo običnom igrom. No, što je tu obično? Obično je samo zato što smo se navikli da to djeca rade. I obično, odrastajući, to rade sve manje.


Obitelj i društvo traže i očekuju sve više adaptacije, a sve manje kreacije. Prilagođavamo se školskom sustavu, prilagođavamo se poslovima, prilagođavamo se. I takvi, prilagođeni, sve više zaboravljamo ushit, ispunjenost i onaj poseban osjećaj vrijednosti i smisla koji donosi kreativnost.


Kao djeca, mnogi od nas, na žalost, prolaze prilagodbu koja uključuje obezvrijeđivanje ili negiranje naših kreativnih potencijala. Narukvice od papira, bojane flomasterima. Precizno izrađen konj od plastelina. Terarij za mrave napravljen od šalice za čaj. Malo je roditelja koji imaju emotivnog kapaciteta za obraćanje pažnje na kreativnost svoje djece. Velik je broj onih koji kreativnost uopće ne primjećuju, a neki od njih upravo taj dio obezvrijeđuju, jer je taj dio i u njima obezvrijeđen. Neki pak plješću na bilo što što dijete napravi, samo zato što je to njihovo dijete, a ne zato što se iskreno dive onom što je dijete napravilo, pa kreativnost djeteta opet ostaje obezvrijeđena.


Kad tome pridodamo školski sustav koji zatire kreativnost, a zatim i poslove na kojima se potiče kompetitivnost i isporučivanje rezultata koji služe jasno definiranim ciljevima, nije nimalo čudno da se većina nas nađe u tridesetima, četrdesetima ili pedesetim godinama svog života bez osjećaja da radimo nešto što iznutra, po nekim vlastitim kriterijima, zaista vrednujemo.


Na svu sreću, proces gubitka kontakta sa svojom kreativnošću nije ireverzibilan. Sve je moguće vratiti, sve je moguće ponovo probuditi. Samo je potrebna značajna promjena u postavljanju prioriteta. Što je zaista važno i po kojim kriterijima? Da, važno je pobrinuti se za egzistenciju, zarađivati, raditi sve ono što društvo od nas očekuje. Znači li to da se bilo kakav oblik kreativnosti - u formi pisanja poezije, dizajniranja doma, izmišljanja i pričanja priča djeci, kuhanja, oslikavanja namještaja, šivanja odjeće ili aranžiranja cvijeća - jednostavno ne isplati?


Isplati se. Uvijek. Osim kada je kreativnost zapravo bijeg od stvarnosti, pa nas vodi u negiranje egzistencijalnih problema. A ako kreativnost nije bijeg, nego izbor koji vrednujemo, ona se uvijek isplati. Samo, njena isplativost nije direktno vidljiva, jer kreativnost nije poslodavac čijim kriterijima udovoljavamo kako bismo zaradili plaću. Njena isplativost mjeri se u količini životne energije, entuzijazma, smisla i osjećaja vrijednosti.


A nakon što primimo jednu takvu "plaću", imamo puno više kapaciteta za sve ostalo što se od nas očekuje - za obavljanje posla, za odlazak u banku i poštu, za posvećivanje djeci, za izlaske s prijateljicama. Kreativnost nam može navodnjavati sve aspekte života, samo joj prije svega moramo posvetiti pažnju, pogledati ispod kojeg kamena se sakrila. Je li obezvrijeđena, je li prekrivena sramom ili je odbačena zbog krivnje jer radimo nešto "beskorisno"?


Kad smo okrenuti svojoj kreativnosti, na poseban način osluškujemo sebe i kreativno djelo koje stvaramo, makar ono bilo samo ručak začinjen maštom i improvizacijom, govori nam nešto o nama. Kad kreiramo, povezani smo s vanjskim svijetom na poseban način. Ima nas više u toj stvarnosti, jer smo u nju ušli s onim izvornim u sebi, sa svojim stvaralačkim potencijalom, s hrabrošću da napravimo nešto jedinstveno, s hrabrošću da budemo.


Kreativnost je prirodna, neizbježna i sveprisutna. Stalno kreiramo ideje o drugim ljudima, o budućnosti, o samima sebi. Sama naša percepcija je svojevrsni kreativni tijek. I puno je bolje usmeriti svoju kreativnost u neko kreativno djelo, nego pustiti svojim kreativnim potencijalima da se kaotično bave kreairanjem beskrajnih dijaloga i fantaziranjem o kojekakvim situacijama koje ionako nikada ne ispadnu onakve kakvima smo ih zamišljali.


Svoju kreativnost trebamo udomiti. Udomiti je u bilo koji kreativni proces koji nas privlači. U šivanje zavjesa, oslikavanje stakla, izradu lampi, stvaranje glazbe, smišljanje što originalnijih dječjih maski za maškare. U ono što nam budi znatiželju, u ono što volimo istraživati, u ono što nam oči čini sjajnijima.


Nemate vremena za to? Presložite prioritete. Možda možete odvojiti samo dva sata tjedno, ali ta dva sata vam mogu napuniti baterije za cijeli tjedan. Ne dopustite da vaš najljepši izraz u ovom svijetu, vaša kreativnost, ostane skrivena. Ako vas je strah, sram, ako osjećate krivnju ili se bojite obezvrijeđivanja - nađite siguran prostor za vrijeme koje je samo vaše. Kao odrasli ljudi to možete.


Kad živite svoju kreativnost, imate paralelnu stvarnost koja se isprepliće sa svakodnevicom i obogaćuje vam život, čini vas više živima. No, to nije moguće ako ne uviđate njenu vrijednost, njenu važnost, njen transformativni potencijal. Zato i pišem ovu kolumnu. Kako bih vas podsjetila na ono što kreativnost zaista jeste. Kreativnost ste vi, u najsuptilnijem mogućem obliku.


Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u kolovozu 2020.

13.08.2020