Igra povjerenja

Zbog čega neki ljudi ne mogu biti podrška?

Kako to da neki ljudi iznevjeravaju upravo onda

kada ih se najviše treba?

Zašto mi ne odgovara na poruku? Gdje je sada nestao? Zašto mi obeća nešto, pa to ne napravi? Kako mi može okrenuti leđa baš kad ga trebam? Zašto mi ne može biti oslonac kad mi je teško?

Kod ovakvih problema, žene su najčešće te koje se čude i očekuju, a muškarci se oglušuju i nestaju. Pritom se žene, naravno, osjećaju iznevjereno. Povezanost je tu i onda je odjednom više nema. I žena tu ne može ništa učiniti. Ne može ga natjerati da je vidi i podrži kad joj je teško, ne može ga natjerati da joj se javi, ne može učiniti baš ništa kako bi se ponovo povezali i razjasnili što se tu zapravo događa.

Čak i kad se ponovo povežu, žena ne dobiva ono što joj treba - smisleno objašnjenje i konstruktivan zajednički plan djelovanja kako se u budućnosti ne bi ponavljalo isto. I onda vrti misli sto na sat ne bi li našla neko smisleno objašnjenje bezrazložnog okretanja leđa i to je silno troši. Ili traži grešku u svom ponašanju i stvara si krivnju ni oko čega. Ili tone u očaj i beznađe, jer je njegovo iznevjeravanje pokrenulo lavinu emotivnih asocijacija na sva ta iznevjeravanja od nekada. Ili se u njoj nakuplja bijes koji će mu prvom prilikom sasuti u lice, a onda strahovati hoće li nestati zauvijek ili će ponovo čekati prikladan trenutak u kojem će okretanje leđa biti najneprikladnije.

A što se zapravo događa u muškarcu? Ako nije psihopat ili sociopat (što vjerojatno nije, jer ovako teške dijagnoze obuhvaćaju samo 1 % populacije) događa se nešto što žena zapravo ne može dokučiti.

Nebriga za ženine osjećaje i manjak interesa za konstruktivno rješavanje problema samo su simptomi dubljih problema s kojima se muškarci s ovim stilom ponašanja najčešće izbjegavaju suočiti. U osnovi, muškarci s ovim stilom ponašanja ne mogu biti pouzdani i odgovorni u vezi. Žene su uvjerene da oni to ne žele, a stvar je u tome što oni to zapravo ne mogu.

Zvuči čudno? Kako netko ne može odgovoriti, pojaviti se, biti tu, podržati osjećaje, primijetiti potrebu? Kako, ako je to tako lako i prirodno?

Na žalost, ono što je nekima lako i prirodno, nekim drugima je teško, a ponekad i nemoguće. Kada je netko vrlo rano bio teško iznevjeravan, njegova mogućnost poklanjanja povjerenja je vrlo tanka, a ponekad i nikakva. Pokloniti povjerenje značilo bi izložiti se mogućnosti iznevjeravanja, što je suviše bolno, a ponekad se doživljava i kao direktna prijetnja preživljavanju.

Novorođenče bez roditelja ne može preživjeti. I, ako jedan od roditelja novorođenče napusti, strah od napuštanja postaje toliko velik da napuštanje drugih u budućnosti može, prevencije radi, postati nešto sasvim uobičajeno. Bolje napustiti, nego biti napušten. Bolje iznevjeriti, nego biti iznevjeren.

Postoje razne vrste iznevjeravanja u roditeljskom domu. Ne mora to biti fizičko napuštanje. Može biti emotivno napuštanje - ignoriranje tuge, zanemarivanje dječjih potreba, ne preuzimanje zaštitničke uloge onda kada je zaštita djetetu nužno potrebna. I sve to skupa može rezultirati usvajanjem ubrasca iznevjeravanja kao jedne vrste oružja.

Na žalost, većina muškaraca je odrastala u obiteljima u kojima se isticala snaga dječaka naspram djevojčica, a ta snaga je redovito bila definirana tvrdoćom, skrivanjemo osjećaja, a često i prezirom naspram ranjivosti i slabosti. Taj manjak ineteresa za njihove osjećaje u roditeljskom domu kasnije rezultira nemogućnošću razumijevanja i izražavanja vlastitih osjećaja.

I onda, kad žena želi nešto razjasniti ili samo porazgovarati o nečem što je muči, bijeg se čini kao jedino rješenje. Netko tko ne zna što reći ili što bi "bilo ispravno reći", netko tko ne zna što osjeća ili ne zna "što bi bilo ispravno osjećati", netko tko ne zna zbog čega je iznevjerio, a još manje zna zbog čega ne može obećati da neće iznevjeriti opet... Netko tko je tako oblikovan, koliko god možda u nekim drugim trenucima bio zabavan, topao ili zanimljiv, nudi vrlo rahle temelje za izgradnju bilo kakve emotivne stabilnosti.

A svi, i muškarci i žene, u odnosima težimo emotivnoj stabilnosti. Mada će zvučati paradoksalno, ali muškarci s ovim stilom ponašanja često izbjegavaju i iznevjeravaju upravo radi vlastite emotivne stabilnosti. Međutim, ta briga za vlastitu emotivnu stabilnost narušava ženinu emotivnu stabilnost, pa se onda kasnije ionako mora nositi s njenim nezadovoljstvom i tako ugroziti svoju emotivnu stabilnost.

Niski kapaciteti za nošenje s emotivnim turbulencijama, u kombinaciji s nagomilanim, neiskomuniciranim zamjeranjima stvaraju emotivnu klimu u kojoj ljubav teško preživljava. A periodi harmonije i nježnosti koji povremeno isplivavaju nisu proizvod zajedničkog raščišćavanja emotivnih obzora, već su rezultat slučajnog poklapnja u dobrom raspoloženju. I to može tako funkcionirati trajno, ako žena ima vrlo niska očekivanja, ako joj partnerstvo nije jedna od najvažnijih stvari na svijetu i ako na puno drugih razina vodi smislen i ispunjen život.

Međutim, osjećaj pomanjkanja oslonca i povjerenja ostaje. I jedini način da zaista dođe do neke promjene je da muškarac počne raditi na sebi i uz pomoć terapeuta sagleda obiteljsku dinamiku koja ga je učinila osobom koja se vrlo vjerojatno ni sama sebi ne sviđa. A taj dio je ženama često vrlo težak za prihvatiti. To da odnos ne ovisi samo o njima, njihovim komunikacijskim spospobnostima i njihovim spoznajama o tome kako mi ljudi živimo svoje bliskosti. Nego da ovisi i o njemu, njegovoj volji da nešto učini i njegovom zanimanju za sebe kao osobu.

Digavši ruke od "rada na njemu" i žena može napokon na pravi način "raditi na sebi", a to znači, pomiriti se s granicama svojih mogućnosti i okrenuti se prema onom što nekuda vodi, što donosi željene rezultate, što otvara mogućnost rasta i napretka prema životu kakav želi živjeti.

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u ožujku 2020.

07.04.2020