Kako tijelo kaže

"Trauma nije u biografiji, već u biologiji," kaže biolog i psiholog Peter A. Levine. Putem simptoma, tijelo izgovara svoju priču.

Samoće su različite. Možemo se osjećati samima dok smo u društvu, ali emotivno izlorani. Možemo se osjećati samima, jer nemamo nikog tko bi nam u teškim trenucima bio podrška. Možemo se osjećati samima jer vodimo bučan, ekscentričan život kako bismo sakrili svoje slabosti i ranjivosti.

Dok smo sami, možemo se osjećati i dobro, stabilno, zainteresirano za same sebe. No, sada je riječ o onim samoćama koje nisu ugodne, koje nam govore da nešto nije u redu, od kojih bismo najradije pobjegli, iako je u tim samoćamo neki dio nas koji ne bismo samo tako odbacili.

Možemo biti sami u svojim mislima, jer ih nemamo s kim podijeliti. Sami sa svojim osjećajima jer nema nikog tko bi ih razumio ili želio vidjeti. Ali, onaj najdublji nivo na kojem se osjećamo samima je tijelo.

Težina na prsima, gušenje u grlu, lupanje srca, trnci u nogama, bol u leđima... U različitim tijelima stanuju različiti simptomi koji se pojavljuju i nestaju, koje je ponekad moguće, a ponekad nemoguće povezati s emocijama, mislima i trenutnom životnom situacijom. Zatim su tu simptomi koje  je teže opisati i zbog kojih ne bismo potražili liječničku pomoć, jer nam ih ne znamo objasniti ni samima sebi. "Kao da mi nešto pritišće unutarnju stranu čela", "kao da imam zategnutu žicu u ruci", kao da mi je u grlu pijesak", "kao da mi lijeva polovica tijela nestaje", "kao da mi stopala nikada ne mogu biti sasvim mirna".

Osim kada potražimo liječničku pomoć, opisivanje onog što nam se u tijelu događa nije dobrodošlo. "Koga to zanima", "što ću se žaliti", "drugima je puno gore". To su rečenice koje ponavljaju oni koji ljude oko sebe ne žele opterećivati.

Ljudi koji se "ne vole žaliti" navikavaju se na svoje simptome, čekaju da prođu, pokušavaju misliti na drugačije načine, traže grešku u sebi. Na žalost, današnji trend self-help literature koja je vezana uz bolesti i tjelesne simptome pun je suptilnog okrivljavanja. Ispada da si je čovjek za sve bolesti, probleme, simptome, sam kriv, što na kraju znači da ih i zaslužuje.
Takav pristup dodatno odvaja od tijela i neugodne tjelesne simptome čini još intenzivnijima. Usmjereni prema unutra, upirući pažnju na simptome, pretražujemo u tijelu što nije u redu, gdje je došlo do greške, kako popraviti "ono što se pokvarilo". A ono što tijelu treba je upravo suprotno - njega, pažnja, suptilno uvažavanje.

Jednu od revolucionarnih promjena u području tjelesno orijentirane terapije pokrenuo je američki biolog i psiholog Peter A. Levine. U posljednjih četrdesetak godina, Levine je kreirao terapijsku metodu zvanu Somatic Experiencing. Njegov pristup omogućuje sagledavanje simptoma bez kritike, osude ili suvišne interpretacije. Putem simptoma, tijelo izgovara svoju priču. S tim da sama priča za iscjeljenje nije toliko važna.

"Trauma nije u biografiji, već u biologiji", kaže Levine. Sve ono što je za tijelo "bilo previše", ostaje u tijelu, zapamćeno u obliku simptoma koji nas onemogućuju da se koncentriramo na posao, da se povezujemo s najbližima, da se osjećamo dobro i prisutno u ugodnim, svakodnevnim situacijama.

Trauma može biti automobilska nesreća, emocionalno zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, izloženost bombardiranju za vrijeme rata - trauma je sve ono što probija osobne granice, što šokira. I s određenom količinom traumatskih doživljaja se svi moramo nositi. Za nekog to može biti teško rođenje, za nekog odrastanje s ocem alkoholičarem, za nekog povreda glave zbog pada s bicikla. Sva iskustva koja su za organizam "bila previše" ostaju u tijelu i kasnije se reflektiraju u obliku simptoma.

Uspoređujući ljude i životinje, Levine navodi kako se životinje u divljini vrlo brzo oporavljaju od stresnih događaja jer se, stigavši na sigurno mjesto, tresu, trzaju, izvijaju se - dopuštaju tijelu da probavi energije i hormone koji su se uzburkali, vraćajući se tako u homeostazu. A mi ljudi smo evoluirali u pravcu koji nam to onemogućuje.

Udaljeni od svojih instinkata, zaustavljamo prirodne reakcije tijela, smatramo ih pogrešnima, čak ih se i bojimo. Ako se netko nakon automobilske nesreće trese, obično odmah dobije injekciju ili tabletu za smirenje, što usporava oporavak i povećava vjerojatnost kasnijih neugodnih ili bolnih simptoma.

Jedno od glavnih otkrića Petera A. Levinea vezano je upravo uz ove "nedovršene odgovore tijela". Kada nam se nešto loše ili strašno dogodi, tijelo se želi boriti, želi bježati, ili se smrzne - ovisno o tome što instinktivno procijeni da je najbolja moguća reakcija. A najbolja moguća reakcija uvijek je ona koja maksimalno radi za preživljavnje i sigurnost tijela.

Kada tijelo nije u mogućnosti obraniti se ili prekinuti traumatičnu situaciju, ono se u sebi nastavlja boriti, nastavlja pokušavati pobjeći, nastavlja se smrzavati. Kada traumatična situacija prođe, godinama nakon, dovoljna je asocijacija, misao ili događaj koji podsjeća na tu traumatiču situaciju i "nedovršeni odgovori tijela" se bude. Te "nedovršeni odgovori tijela" s vremenom postaju simptomi.

Kako je svatko od nas jedinstven, svako tijelo razvija jedinstveni set simptoma. Netko će traumu "pospremiti" u želudac, netko će je nositi na prsima, nekom će se kočiti mišići. I nitko nije kriv za to što mu se to događa. To je jedini način na koji se tijelo zna i može nositi s teškoćama. Somatic Experiencing, metoda koju je razvio Peter Levine, omogućuje dovršavanje "nedovršenih odgovora tijela" i ponovno povezivanje s njegovim iskonskim snagama.

Tjelesni simptomi su nivo na kojem se osjećamo najviše samima. Sami s boli u srcu, s čudnim senzacijama u nogama, s neočekivanom slabošću u želucu. Sami sa svojim tijelom. Sami s onim tko smo postali i kako smo se razvili, ne znajući kako i zašto.

No, dublje razumijevanje tijela sasvim mijenja perspektivu. Naročito kada je to dublje razumijevanje oslobođeno samookrivljavanja i "traženja greške", kada je utemeljeno na prihvaćanju činjenice da smo na biološkom planu samo ljudske životinje koje su zaboravile na svoje instinkte i na prirodne puteve samoiscjeljenja.

No, to ne znači da smo zaboravili zauvijek. Ova kolumna je maleni doprinos tom prisjećanju. "Trauma je pakao na zemlji", piše Peter A. Levine, "a razriješavanje traume je dar bogova".

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u siječnju 2020.

06.04.2020