Bez promjene

Dublja promjena je zahtjevna i neki ljudi žele ostati na površini. Pogledati dublje u svoje postupke i osvijestiti kako povrijeđuju druge za njih je jednostavno previše.

Nama koji osobni razvoj smatramo glavnim ishodištem pozivitnih promjena u životu, teško je shvatiti jednu običnu, svakodnevnu istinu: mnogi ljudi se ne žele mijenjati. Smatraju se dovršenima, oblikovanima, ne vjeruju da su promjene moguće, nisu spremni uložiti energiju u sagledavanje onog što bi moglo biti bolje. I ako je ostajanje na poznatom starom njihov najbolji mogući životni izbor, na nama je da to uvažimo.

Svaka značajnija promjena zahtjeva dublje sagledavanje sebe, a to nije lako. Dublji dodir s vlastitom ranjivošću nas čini izloženijima i istovremeno nas suočava sa svim onim situacijama u kojima smo iz svoje neosjetljivosti povrijeđivali druge. Mnogima se čini lakše ići kroz život bez sagledavanja onog kako smo oblikovani i kako ta oblikovanost nastavlja oblikovati živote naših bližnjih. Nama, koji smo okrenuti osobnom razvoju, to ostajanje na istom se može činiti glupo, loše ili pogrešno, jer znamo da sve ono neotkriveno u nama ionako upravlja našim ponašanjem. Bolje spriječiti nego liječiti. Bolje upoznati sebe nego čekati da nas život vodi u situacije u kojima će suočavanje sa sobom biti razočaravajuće, bolno ili besmisleno.

No, mnogi tako ne razmišljaju. Mnogima se promjena čini strašna ili nemoguća i sve što mogu je misliti kratkoročno: kako si pomoći bolje funkcionirati sada. A to "bolje funkcioniranje sada" najčešće vodi u potiskivanje osjećaja, bježanje od problema ili u potragu za psihološkim rješenjima koja obećavaju promjenu preko noći.

Ljudi koji se ne žele mijenjati ne se mijenjaju iz vrlo jednostavnog razloga: kako bi sačuvali sebe. Izlaganje sebe, sagledavanje sebe, sve ih to dovodi u opasnost od gubitka onog sigurnog mjesta na kojem su uspjeli sebe sačuvati, na kojem znaju da mogu funkcionirati u svijetu, opstati, biti dio života.

Dok ljudi koji se ne mijenjaju imaju motivaciju "sačuvati sebe", ljudi koji se žele mijenjati imaju nešto drugačiju motivaciju: vratiti sebe. Oni vjeruju da je to moguće. Vjeruju da ono što je izgubljeno nije zauvijek izgubljeno. Iz njihove perspektive, ovi drugi koji žele "sačuvati sebe" su zapravo odustali od sebe, priznali su poraz, odlučili da je ono kako ih je svijet oblikovao istinito, stvarno i konačno. I zato se ovi koji se žele mijenjati i koji vjeruju u "povratak sebi" lako hvataju u zamku vječnog spašavanja i osvještavanja drugih, što im može trošiti veliku količinu energije koja bi dobro došla njima samima.

Kada je riječ o bliskim odnosima - partnerskim ili obiteljskim - u spašavanju i osvještavanju drugih često je upisan i motiv usmjeren na sebe: "Moraš se promijeniti kako bi onda i meni bilo bolje" ili na nas: "Moraš se promijeniti kako bi nam svima bilo bolje". I tako se sve počinje vrtjeti oko onog koji se ne mijenja. Njegova "moć ostajanja na istom" diktira dinamiku odnosa, što nije dobro ni za koga.

Ova dinamika je vrlo česta. Danas bujaju razni pravci osobnog razvoja, informacije iz kvalitetnih i iz sumnjivih izvora su svugdje na Internetu i lako se naći u zamci trošenja energije na podučavanje i osvještavanje drugih. Međutim, ljudi koji se žele mijenjati i koji vjeruju da je "vratiti sebe" ili "vratiti se sebi" moguće, kada upadnu u zamku spašavanja drugih, ne vide dvije važne istine.

Prva je da promjena gledana iznutra, iz perspektive osobe od koje očekuju promjenu, nije onako lagana kako izgleda izvana. A druga je da njihova sreća i zadovoljstvo ne ovisi o tome hoće li se bliska osoba promijeniti ili ne. Ako nisu spremni uvidjeti ove dvije istine, oni koji se žele mijenjati i koji vjeruju da "gubitak sebe" zbog raznih nesretnih životnih okolnosti nije konačan, ostaju u zamci kucanja na vrata koja se ne otvaraju, trošenja energije na osvještavanje i spašavanje drugoga, ne shvaćajući da se upravo oni sami ti koji se ne mogu osvijestiti i promijeniti. A osvijestiti i promijeniti se u ovom slučaju bi značilo: pustiti one koji se ne žele mijenjati da se ne mijenjaju.

Za neke, to će to biti poražavajuće - nakon toliko ulaganja energije, ništa se ne mijenja. Neke će to suočiti s golemom tugom - ništa se ne može učiniti, sve je beznadno. Neke će to suočiti s gubitkom - ne mogu više biti u ovom odnosu, to nije dobro za mene. Neke će to učiniti tolerantnijima - zapravo se ni ne mora promijeniti, ta promjena i nije toliko važna.
Taj prijelaz, odustajanje od upiranja u pravcu u kojem ne dolazi do promjene, zapravo je prava transformacija za one koji se i žele transformirati.

Osim što im vraća energiju koja je bila usmjeravana u pravcu u kojem se promjena ne događa, to odustajanje ih stavlja u bolji kontakt s realnošću, jer se suočavaju sa vlastitim granicama, s onim što mogu učiniti i s onim što ne mogu učiniti u svijetu kakav jest. Odustati od spašavanja i mijenjanja onih koji se ne žele mijenjati predstavlja kraj ovisnosti o tuđoj promjeni. A prestanak ovisnosti otvara prostor novoj slobodi.

Ljudi se mijenjaju jedino ako u toj promjeni vide nešto bolje za same sebe. I mnogi ljudi se nikada neće htjeti ili pokušati promijeniti jer ne vide jasno što bi im to moglo donijeti dobro. Nisu nikada bili u stabilnom osjećaju lakoće koji donosi ta zamišljena promjena. Ili nikada nisu osjetili toplinu koju donosi ta zamišljena promjena. Ili nikada nisu bili mirni, koncentrirani na posao što može biti rezultat te zamišljene promjene.

Dobrobiti od neke zamišljene promjene su im strani, nikada nisu tako nešto osjetili ili su osjetili samo na trenutke. Za njih, ta sfera postojanja u kojoj je u redu, u kojoj je lakše, bolje, ne postoji. Ona je izvan njihovog iskustva i izvan vjere da je tako nešto moguće.

Ako nekog tko ne želi pogledati u sebe, iz najbolje moguće namjere, pokušavate suočiti sa samim sobom, vaša najbolja moguća namjera za tu drugu osobu može biti doživljena kao svojevrsna agresija. Vaša najbolja moguća namjera njemu ili njoj može značiti nešto sasvim drugo: govoriš mi da sa mnom nešto nije u redu, daješ mi do znanja da nisam dovoljno dobar/dobra, ne prihvaćaš me kakav/kakva jesam, očekuješ od mene da radim ono što ne želim, misliš da si bolja/bolji od mene jer ti vidiš ili znaš ono što ja ne vidim ili ne znam.

Tako vaša najbolja moguća namjera može dovesti do sasvim suprotnog rezultata: do osnaživanja obrambene pozicije koja ne dopušta nikakvu promjenu.

Dublja promjena je zahtjevna i neki ljudi jednostavno žele ostati na površini. Pogledati dublje u svoje postupke i osvijestiti kako drugima rade nešto što ih povrijeđuje značilo bi suočavanje s osjećajem krivnje, srama, nemoći, što im je neprihvatljivo iz tko zna kojih razloga, zbog tko zna kakvih situacija iz prošlosti. Neki ljudi samo žele da ih se pusti na miru da budu takvi kakvi jesu. I sve što vi možete je odlučiti kakvu vrstu odnosa s njima, takvima kakvi jesu, zapravo želite.

Tako često se događa da oni koji vjeruju u to da svaka pozitivna životna promjena počinje iznutra zapnu u odnosima u kojima s druge strane nema promjene i to samo zato što stalno računaju s tim da će se taj drugi promijeniti, "pa će svima biti bolje". A uzimanjem u obzir da se taj drugi neće promijeniti i da ima svoje razloge i svoju motivaciju da ostane isti ili ista, sve se mijenja.

Onima koji unutarnju promjenu njeguju kao vlastitu životnu vrijednost, vraća se energija koju su ulagali u pravcu u kojem ne mogu ništa postići, a samim time se otvara i novi prostor slobode zbog odustajanja od ovisnosti o tuđoj promjeni. A oni koji se ne mijenjaju, ostaju na sigurnom i nitko ne dira u najbolji mogući mir koji oni za sebe mogu zamisliti.

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u svibnju 2019.

22.08.2019