Između ljubavi i agresije

Kakva je veza između ljubavi i agresije?

Što je tipično muško, a što tipično žensko

agresivno ponašanje?

Kada govorimo o muško-ženskim odnosima, neki obrasci ponašanja su toliko učestali da ih možemo nazvati nekom vrstom klišeja. Jedan od takvih klišeja je žena koja pokušava doprijeti do emotivno nedostupnog muškarca i muškarac koji to na razne načine izbjegava. Ona želi komunicirati, on ne želi komunicirati, nego čeka da problem "prođe". Ona povezuje sve što zna i umije kako bi razumjela nesporazume i stvorila neki smisao, a on se tom povezivanju uporno opire. Ona stalno misli o njemu ili o njima, a on se isključuje.

U tom klišeju, ona postaje agresivna, viče, optužuje, jer ne može ništa riješiti sama, a on u rješavanju nesporazuma i problema ne sudjeluje i postaje pasivno agresivan, ne ispunjava očekivanja, vodi računa o "ja", a ne o "mi". I tako, umjesto u ljubavi, partneri postaju povezani u agresiji. A povezanost u agresiji je kao neka vrsta droge - nema kraja, stalno traži još, jer nikada ništa nije raščišćeno, dovršeno, oprošteno, zaboravljeno.

Muškarac ne vidi kako je ženi dok se koprca u nemoći da išta riješi, a žena ne vidi kako je muškarcu dok čeka da oluja prođe i da se ona napokon smiri. I iako oboje teže bliskosti, ostaju udaljeni. Ostaju iznutra sami i povezuju se kroz svakodnevne obaveze oko doma, djece i ostalog. Sve oko čega se dogovaraju lako se raspada, postaje predmet svađe, jer emotivni naboj ne nestaje, samo iskrsava na mjestima koja se čine nebitna - u svađama oko daljinskog, oko ručka, oko šala i kape koje dijete tog dana treba ili ne treba nositi.

Tužno, ali istinito. Ovo je svakodnevnica mnogih obitelji. Iako i žena i muškarac žele ljubav, mir, slogu, nešto drugo "vodi igru" i oni se stalno mimoilaze. A to što "vodi igru" je prošlost. Ali ne samo prošlost djetinjstva i prethodnih iskustava u vezama, već transgeneracijska prošlost koja se temelji na generacijama djevojčica koje su pokušavale doprijeti do emotivno nedostupnih očeva i generacijama dječaka koji su izbjegavali emotivno kontrolirajuće ili potrebite majke.

Muška uloga je, evolucijski gledano, bila usmjerena na pribavljanje hrane i zaštitu obitelji. Ženska je bila usmjerena na podizanje djece i brigu oko doma. U surovo prapovijesno vrijeme, okrutnost je bila nužna. Kako bi muškarci mogli izvršavati svoju obiteljsku ulogu, morali su naučiti graditi svoj osjećaj moći na zatiranju osjećaja, na odvajanju. A kod žena je upravo suprotno. Kako bi mogle biti dobre i brižne majke, morale su biti senzibilne i voditi računa o što boljoj povezanosti.

Tako su generacijama i generacijama dječaci bili odgajani tako da ne pokazuju osjećaje i ne obraćaju pažnju na njih, što ih je uskratilo za razumijevanje sebe i svojih osjećaja, kao i za mogućnost stvaranja kvalitetnog emotivnog kontakta sa svojim partnericama. Osim što su odgajani tako da ne pridaju važnost osjećajima, mnogi dječaci su imali majke koje ih previše štite, guše ili su emotivno zahtjevne, što lako može rezultirati odbojnošću prema svemu ženskom i emotivnom, kao prema nečem što je komplicirano, strano, nerazumljivo i što je najbolje - izbjegavati.

Ali, potreba za bliskošću nam je svima urođena i zapravo je jako komplicirano težiti bliskosti, a istovremeno je izbjegavati. Rješenje koje muškarci s ovim, tipičnim problemom, imaju je - ili održavati površne odnose s više partnerica, ili biti s jednom partnericom, ali stalno sabotirati bliskost iz straha od gubitka sebe, od izloženosti, od povrede.

Ne kaže se uzalud da se suprotnosti privlače. Istina, privlače se i sličnosti jer to u odnos donosi određenu lakoću - razumijevanje, povezivanje bez straha od konflikta - no, privlače se i suprotnosti. Suprotnosti se privlače jer u drugima vidimo ono što nam nedostaje. Tako će muškarac koji je osjećaje naučio skrivati i ignorirati, ni ne znajući kako i zašto, odabrati partnericu koja je je "sva puna osjećaja". I ta kombinacija se na početku, u zaljubljenosti začinjenoj kemijom, može činiti idealnom.

No, uskoro, njemu će njenih osjećaja početi biti previše, a njoj će njegovih početi biti premalo. On će se početi braniti od njenih osjećaja, a ona će početi posezati za njegovim osjećajima. I sve je logično. Negdje duboko u sebi, on želi da se vidi, čuje i razumije njega i njegove osjećaje. Ali ne zna i ne može ih pokazati. A gledanje, slušanje i razumijevanje njenih osjećaja to ne može nadoknaditi.

Nakon nekog vremena, sve je opet na starom, samo dublje i gore nego prije. Djevojčica koja je pokušavala doprijeti do očevih osjećaja sada je žena koja pokušava doprijeti do partnerovih osjećaja i optužuje ga za sve ono što nije dobivala od oca. Dječak koji se nekada branio od majčinih osjećaja sada se brani od osjećaja svoje patrtnerice, i dalje ostaje nevidljiv, neizražen i sve što zna je odvojiti se od nje, baš kao što se odvajao i od svoje majke.

Ta obostrana agresija, sa ženske strane aktivna, a s muške strane pasivna, izrasta iz nemoći. Iz dječje nemoći za kvalitetnim povezivanjem s prvim objektima ljubavi - za dječake s majkom, za djevojčice s ocem.

Zato je taj klišej - žena koja se agresivno pokušava povezati s muškarcem i muškarac koji pasivno agresivno izbjegava povezivanje - tako snažan. Te komunikacijske staze su utabale naše majke, naši očevi, naši djedovi i bake, i tako unatrag do pamtivjeka. To su poznati neuronski putovi. I odvikavanje od njih, odvikavanje od povezivanja kroz agresiju, nije nimalo lako. Zato što agresija snažno povezuje. Toliko energije ide protiv onog drugog, a kada ulažemo energiju u određenom smjeru, za taj smjer se vežemo. Ne želimo si priznati da smo ulagali energiju uludo, koliko god nas to na kraju ostavljalo iscrpljenima.

Za ženu koja godinama, na svakakve načine, lijepe i ružne, pokušava doprijeti do partnera, teško se pomiriti s činjenicom da ne može učiniti ništa, jer je njegova emotivna (ne)dostupnost je u njegovim rukama. Iako, ni to nije sasvim točno. Njegova emotivna nedostupnost je i njemu samom nametnuta. Jedino što je u njegovim rukama je spremnost na promjenu, spremnost na istraživanje, spremnost da počne učiti razlikovati svoju partnericu od dotadašnjih žena i spremnost da počne gajiti drugačji set vrijednosti koji uključuje uvažavanje i njegovanje osjećaja.

Za promjenu ovog tisućljetnog obrasca, potrebno je dvoje. Žena ne može sama rješavati komunikacijske probleme i njegovo sudjelovanje je nužno. No, on će sudjelovati jedino ako se osjeća dovoljno sigurno, ako osjeća da će biti uvažen, da mu se neće dogoditi isto što se događalo nekada, u djetinjstvu. Kako bi se na to sudjelovanje odvažio, muškarcu iz ovog klišeja treba razvijanje komunikacijskih vještina koje uključuju emocije, treba mu povjerenje u vlastitu sposobnost izražavanja. Najbrži način za stjecanje ovih vještina je psihoterapija, kojoj su, na žalost, sklonije žene nego muškarci.

I muškarac i žena u ovoj tipičnom muško-ženskom zapetljaju trebaju usvojiti vještine onog drugog. Muškarac treba početi usvajati vještinu izražavanja sebe i uvažavanja ženinih osjećaja. A žena treba početi usvajati vještinu suzdržavanja od izražavanja osjećaja kada to izražavanje nije poželjno, naučiti prestati upirati u određenom pravcu kada u tom pravcu ne ide. Suzdržati se od agresije i čuti muškarca onda kada je on spreman izraziti se.

Oboje trebaju naučiti razlikovati stvarne osjećaje koji nastaju iz direkne međusobne komunikacije od osjećaje koji nastaju iz prethodnih odnosa, naročito odnosa s majkama i očevima. Sve skupa, to je velik posao. Velik emotivni angažman. I to ne kratkoročan, već cjeloživotni. No, taj angažman se isplati jer vodi prema životnoj mudrosti koja svom tom kaosu međusobnog nerazumijevanja daje oblik, smisao. Nitko svjesno ne bi odabrao agresiju umjesto ljubavi. A što više razumijemo zbog čega se agresija događa, to više možemo odabirati nove komunikacijske puteve koji vode prema održavanju ljubavi.

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u veljači 2019.

22.08.2019