Moć interpretacije

 

Kao djeca nemamo puno izbora. Usvajamo ono što nam kažu odrasli i

njihove interpretacije doživljavamo kao istine. U odrasloj dobi,

interpretacija je stvar odabira.


Za početak, nekoliko činjenica. Lišće je zeleno. Drugi svjetski rat je započeo 1939. Geni za plave oči su recesivni. Kada govorimo o činjenicama, sve je jasno. One su "crno na bijelo", mjerljive i, ako je izvor informacija vjerodostojan, oko njih ćemo se vrlo lako složiti. Mada bi se netko mogao dosjetiti kako lišće iz perspektive daltoniste nije zeleno ili kako neki povjesničari za "pravi" početak rata uzimaju 1940.-u, činjenice nam ne ostavljaju puno prostora za subjektivnost.

Ono što nam ostavlja prostora za subjektivnost i za gotovo neograničene mogućnosti shvaćanja, tumačenja i istraživanja su interpretacije. Friedrich Nietzsche je išao tako daleko da je tvrdio: "Ne postoje činjenice, samo interpretacije". Mada Nietzcheovo negiranje činjenica možemo interpretirati na razne načine, ostaje činjenica da našim ponašanjem u najvećoj mjeri upravljaju interpretacije.

Kao djeca nemamo puno izbora. Usvajamo i ponavljamo ono što nam kažu odrasli i njihove interpretacije doživljavamo kao istine. Zatim se u mladenačkoj dobi hvatamo "svojih" interpretacija kao istinitih i volimo kada netko misli isto kao mi, jer nam konfluencija pomaže pri izgradnji identiteta. Riječ konfluencija je latinskog porijekla i znači spajanje, sjedinjenje. U mladenačkoj dobi se volimo spajati s grupama, subkulturama ili barem biti konfluentni s najboljom prijateljicom, jer nam to prepoznavanje treba za izgradnju osjećaja sigurnosti u svoj svijet, svoj put, u sve što smo doživljavamo i zamišljamo svojim. Na žalost, neki u vezanosti za konfluenciju ostanu cijeli život, pa je jedino što mogu podnijeti istomišljeništvo i uvjerenje da su upravo njihove interpretacije svijeta prave.

Kao odrasli imamo mogućnost sagledavanja sebe, drugih i svijeta kroz prizmu kompleksnosti koja omogućuje razne interpretacije, razna viđenja, a zatim i odabir one interpretacije koja za dobrobit nas, drugih i svijeta radi najbolje. Neke od najvažnijih životnih interpretacija tiču se osobnog razvoja i ljudske prirode. Htjeli mi to ili ne, svi smo uhvaćeni ukoštac s transgeneracijskim nasljeđem koje se manifestira u raznim podsvjesnim strujanjima, obrascima ponašanja i fantazijama.

Zbog čega mora biti tako? Je li to dobro ili loše? Što možemo, a što ne možemo učiniti u vezi toga? To su samo neka od pitanja koja si možemo postaviti bez jednoznačnog odgovora. No, možda nam jednoznačan odgovor nije ni potreban. Možda nam je potrebnija dobra, inspirativna interpretacija.

Na primjer, uzmimo neki destruktivni obrazac. Otac tuče sina, pa sin jednog dana tuče svoju djecu. Ili, često je upravo suprotno. Majka je izrazito stroga prema svojoj kćeri, pa ta kćer jednog dana kada odraste biva suviše popustljiva prema svojoj kćeri koja onda postaje razmažena, nesposobna ili suviše dominantna.  Ili, roditelji stvaraju prevelik pritisak svojim očekivanjima, pa im se dijete može oduprijeti jedino ne ispunjavajući ta očekivanja - pasivnošću, neposlušnošću ili slabim ocjenama.

Obrasci su snažni i ne mijenjaju se preko noći, pa ih lako možemo interpretirati kao unutarnje neprijatelje, kao nešto što nam ne treba, ali ih ne možemo izbjeći pa postaju neka vrsta nužnog zla. Međutim, takva interpretacija vuče na trpljenje, na muku. Trpimo ono loše dok ne prođe ili se bavimo osobnim razvojem ("kopamo po sebi") kako bi nam jednom bilo bolje. Te interpretacije, kao i sve druge interpretacije, nisu neistinite. Možemo tako gledati na stvari. Štoviše, većina ljudi će se s ovakvim pogledom na stvari lako složiti. No, postoji i šira mogućnost gledanja koje nije tako crno-bijela.

Što ako obrazac koji nam komplicira odnose sam po sebi nije loš? Ako zamislimo bilo koji obrazac ponašanja koji se ponavlja u istom ili "mutiranom" obliku, možemo ga vidjeti i kao pozitivnu pojavu. Zato što se ponavlja, zato što stalno donosi komplikacije ili neugodne osjećaje, znamo da nešto nije u redu.

Umjesto kao neprijatelje, obrasce možemo promatrali kao sredstvo osobne transformacije. Obrazac će se vrtjeti, ponavljati, ukazivati na problem sve dok problem ne bude riješen. Ono što je potiskivano, iz generacije u generaciju isplivava na površinu i ukazuje na ono što u budućnosti može biti drugačije, bolje. Zato obrasce možemo promatrati kao jednu vrstu vozila za psihološku evoluciju ljudskog roda.

Ako obrasce interpretiramo kao sredstvo osobne transformacije, a ne kao neprijatelje, samim time ćemo ih lakše uočavati. Oni su naši stalni suputnici koji životnu energiju čuvaju potisnutu, upakiranu na određeni način, suzbijenu krivnjom, sramom, negacijom i mnogim drugim ograničenjima. Izlaskom iz obrasca dobivamo tu energiju natrag, prestajemo se ponašati prema zacrtanoj mapi obrasca, više nismo ograničeni, ali sjećanje na sputanost obrascem ostaje i to iskustvo nas čini ljudima sa svojim specifičnim ljudskim pričama. To iskustvo nas obogaćuje i omogućuje nam da druge i svijet oko sebe vidimo u većoj kompleksnosti, a samim time i s više mogućnosti izbora.

Obrasci nisu neprijatelji, već sredstvo rasta. Stepenice koje nas mogu dovesti na povišeno mjesto s kojeg je moguća veća preglednost i jasnoća života. Ako ih uvažimo i uklopimo u svoj pogled na život bez negativnog etiketiranja, počet će raditi za nas i vrlo jasno nam ukazivati tko i što nismo mi, kako bismo mogli ići prema sebi kakvi jesmo i kakvi želimo biti u budućnosti.

Tomica Šćavina, svibanj 2017.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

16.09.2017