Što pokreće ljubavnu kemiju?

Jedno od osnovnih pravila ljudskog psiho-emotivnog funkcioniranja glasi: ono što je odbačeno preuzima kontrolu. Jedno od osnovnih obilježja zaljubljivanja je gubitak kontrole. Što se krije iza zagonetke zvane zaljubljivanje?

Najbolji počeci ljubavnih priča uključuju obostranu radoznalost, emotivno otvaranje i tjelesnu privlačnost ili, popularnije rečeno, kemiju. Međutim, ono što stvara kemiju, a samim time i osjećaj kompatibilnosti, većina ljudi svodi na suviše jednostavne interpretacije, kao što su "stvoreni smo jedno za drugo" ili "napokon sam pronašao ljubav svog života". Iako ove romantične, sudbinske interpretacije neko vrijeme mogu podgrijavati vezu, kemija i kompatibilnost koje muškarce i žene međusobno povezuju kriju puno složenije, a samim time i interesantnije priče.

Još od vremena Freuda, brojni psiholozi i terapeuti bave se pitanjem potiskivanja osjećaja. Vrlo rano po dolasku na ovaj svijet, naučili smo koje osjećaje trebamo potiskivati, jer nisu prihvaćeni i koje radnje trebamo izvoditi kako bismo dobili ono što želimo. Tako je netko naučio da smiješkom može odobrovoljiti majku koja će mu onda biti na raspolaganju, a netko je naučio da smiješak nije poželjan jer ga majka ne uzvraća. Netko je naučio da će plač ili pokazivanje ranjivosti privući roditelje, a netko je naučio da će ih odbiti. Netko je naučio da će traženjem hrane uvijek dobiti pažnju, a netko je naučio da traženje hrane kod majke izaziva nervozu, jer "dijete opet nešto traži".

Potiskivanjem osjećaja u situacijama kada oni nisu poželjni zapravo potiskujemo cjelokupna iskustva koja se s vremenom pretvaraju u specifične energetske uzorke. Ti odbačeni, potisnuti uzorci, čim se stvori prilika da budu izraženi, iskaču van, kao da imaju svoju volju. To je zapravo prilično logično. Budući da se nijednog dijela sebe ne možemo trajno riješiti, taj odbačeni dio, upravo zbog snage potiskivanja biva pod silnim pritiskom.

Primjerice, ako je u vezi muškarac romantičan, a žena nije, potencijalna ljubavnica iz muškarca može izvući njegovu odbačenu romantičnost. Ili, ako je žena, iz straha da ne bude odbačena, od samog početka veze potiskivala ljutnju, nekoliko godina kasnije će imati ispade ljutnje koji se, s obzirom na povod, mogu činiti pretjerani.

Jedno od osnovnih pravila ljudskog psiho-emotivnog funkcioniranja glasi: ono što je odbačeno preuzima kontrolu. Kada neki dio preuzme kontrolu, to znači da nas vodi u situacije u kojima će biti izražen, jer nam želi poručiti: "Tu sam, vidi me, prihvati me, postojim, bez mene nisi potpun(a)".

U partnerskim odnosima gotovo se uvijek događa da partneri "izgube dio sebe". Kako bi zaštitili odnos i ostali skupa, zatomljuju one dijelove sebe koji ne nailaze na odobravanje od strane partnera ili se čine ugrožavajućim za vezu. U nekim vezama nema mjesta ljutnji, u nekima je nedopuštena ranjivost, u nekima se ne smije pokazivati ljubav. U nekim vezama jedan od partnera teži stalno biti dominantan, u nekima jedan od partnera podcjenjuje ambiciju ovog drugog, a u nekima ignorira ljepotu, romantiku i senzibilnost. Ono što u vezama ostaje nevidljivo i nedoživljeno teži preuzeti kontrolu i ostvariti se u nekom drugom odnosu.

Zato se u ljubavničkim odnosima "nadoknađuje" upravo ono što u vezama ili brakovima nedostaje, a nakon prekida veze, sljedeći partner izvlači na vidjelo upravo ono što je u prethodnoj vezi ostalo potisnuto. U slučaju da novi partner suviše podsjeća na starog, to je znak da nije došlo do značajnog napretka, do osvješćivanja i zdrave potrebe za promjenom koja vodi do prepoznavanja i prihvaćanja odbačenih dijelova sebe.

Kada nova veza započinje, ono što stvara "kemiju" i osjećaj kompatibilnosti je svojevrsno trenje među odbačenim, potisnutim dijelovima sebe. Žena i muškarac trebaju jedno drugo i osjećaju da su si važni jer međusobnim prihvaćanjem mogu zaliječiti svoje emotivne povrede. Primjerice, ako je žena dok je bila dijete imala hladnu i odsutnu majku, a muškarac joj pokazuje puno topline i nježnosti, postoji mogućnost da žena usvoji taj topli i njegujući pristup prema djevojčici u sebi. Ili, ako je muškarac dok je bio dijete imao strogog i odbacujućeg oca, a žena ga prihvaća u njegovoj ranjivosti i pokazuje mu da ga ne namjerava odbaciti ili napustiti, muškarac ima priliku usvojiti taj prihvaćajući pristup dječaku u sebi koji mu može donijeti osjećaj sigurnosti i stabilnosti.

Međutim, kako bi došlo do mogućnosti transformacije koju obećava "kemija", partner na neki način treba rezonirati sa starim povredama. Zato biramo partnere koji su u nekom dijelu slični našim majkama, očevima ili drugim bliskim osobama iz obitelji, jer to podsjeća na ljubav koju smo mogli dobiti da su ti bliski ljudi iz prošlosti, iz djetinjstva bili "bolji". Privučeni smo partnerima koji nam mogu pružiti ljubav koja je "poznata", ali "bolja".

"Kemija" i osjećaj kompatibilnosti obećavaju mogućnost dovršavanja priča od nekada. Međutim, isto tako predstavljaju rizik od ponavljanja istih traumatskih iskustava, od kopanja po starim ranama. Zato otvaranje prema mogućnosti ostvarenja ljubavi istovremeno može biti  i zastrašujuće. Postoji mogućnost da budemo povrijeđeni na iste stare načine i da ne pronađemo u sebi dovoljno snage i samosvijesti da povedemo priču prema boljem završetku, prema transformativnom iskustvu koje donosi iscjeljenje.

Ako su oba partnera predana razvoju i nadogradnji veze, ljubav koja se razvijala na početku može postati lajtmotiv odnosa i svojevrsni zajednički prostor susreta kojem se partneri teže vraćati. No, u nekim odnosima, nakon što kemija i ljubav koji su postojali na početku veze oslabe, prevlast nad vezom mogu preuzeti nesuglasice s kojima se partneri nisu spremni uhvatiti u koštac. Ponekad ljubavne priče začinjene kemijom traju kratko i prestaju naglo, a ponekad se razviju u dugačke životne priče. Koliko god trajale, takve priče uvijek predstavljaju priliku za transformativno iskustvo koje nas može dovesti u kontakt s odbačenim dijelovima sebe.


Tomica Šćavina, studeni 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

14.01.2017