Buđenje ideala

 


Život bez ideala nije lak.

Ideali u život unose osjećaj smjera

i vrijednosti. Uz njih imamo čemu težiti.

Međutim, ideali su u svojoj srži

paradoksalni i upravo zbog toga ih je

u odrasloj dobi tako lako odbaciti.


Istina, sloboda, ljubav, dobrota, pravda, humanost. Riječi koje stvaraju dobar osjećaj. Riječi koje upućuju na ideale koji se razvijaju tijekom tinejdžerske i adolescentske dobi, a kasnije tako lako ostaju zaboravljeni - kao da je riječ o obmanama u koje odrasli ljudi više nemaju razloga vjerovati. Odrasli "znaju" da pravde nema, da je istina relativna, sloboda ograničena, a ljubav prolazna. Odrasli "znaju" da slijediti ideale znači ostati razočaran.

Život bez ideala nije lak. Ideali u život unose osjećaj smjera i vrijednosti, uz njih imamo čemu težiti. Međutim, ideali su u svojoj srži paradoksalni i upravo zbog te njihove paradoksalnosti ih je u odrasloj dobi tako lako odbaciti. Paradoks ideala je u tome što predstavljaju smjer prema cilju koji uvijek izmiče. Ideale nikada nećemo do kraja spoznati. Ako smo u stanju to prihvatiti, taj usmjereni put u beskonačno nas može oplemeniti i trajno inspirirati na bolji život, kako za sebe tako i za druge.

Najveća greška u shvaćanju ideala je vjerovanje da su oni konačni, dostižni. Ako ideal istine doživljavamo konačnim, zagovarat ćemo kreacionizam ili evolucionizam, smatrati da je istina ono što nam govori racijo ili ono što nam govori intuicija, ono što nam kaže majka ili ono što piše u novom self-help bestseleru. Međutim, čak i letimično promišljanje o istini nas suočava s njenom krhkošću i ovisnosti o kutu gledanja. Zato ideal istine ne smije ostati mladenački doslovan, a samim time i krut. Sve ono što mislimo i znamo samo su naše trenutne, najbolje moguće interpretacije, teorije i stavovi koji sutra mogu biti zamijenjeni nekim novim, cjelovitijim, boljim. Ako smo se u stanju predomisliti, priznati grešku i dojučerašnju istinu zamijeniti novom, to je znak fleksibilnosti. Odanost idealu istine koja nije konačna, a samim time i mrtva, već fleksibilna, a samim time i živa u svojoj promjenjivosti, u život unosi radoznalost. A radoznali um najbrže uči - želeći upoznati istinu, stalno je susreće, a zatim i napušta u ime neke nove istine. Tako ideal istine ostaje trajna inspiracija i poticaj na istraživanje.

Slično je i s idealom slobode. "Sloboda od" je mladenačka. Želeći biti slobodni od ograničenja, roditelja, škole i svega ostalog što nas stavlja pred teret očekivanja, ograđujemo se i upiremo u nekom svom pravcu. Međutim, tako ograđeni u odrasloj dobi ne možemo baš puno napraviti. Ideal slobode mora doživjeti transformaciju i postati "sloboda za" - sposobnost za preuzimanje odgovornosti za svoje izbore i vođenje života prema uvjetima koji omogućuju veći stupanj slobode. Samim time "sloboda za" znači i prihvaćanje ograničenja. Ovaj transformirani ideal slobode uključuje realistično promišljanje odrasle osobe koja je odustala od mladenačkog ograđivanja i odlučila prihvatiti ograničenja kako bi napredovala u stvarnosti, a ne - poput mladića ili djevojke - u maštanjima.

Želimo li ideale njegovati trajno, i u odrasloj dobi, trebamo ih upoznati u njihovoj paradoksalnosti. U svijetu koji sam po sebi nije pravedan, ideal pravde možemo održati živim tako da izoštravamo svoje "moralno čulo" i, kad god je to moguće, djelujemo u skladu s njim. Ideal ljubavi pak zahtijeva uključivanje ljubavnih razočaranja i stalno učenje od vlastitog srca - što mu zaista čini dobro. Ideal dobrote je paradoksalan jer mora uključivati granice. Kako u svojoj dobroti ne bi ušli u ulogu žrtve, dobrota prema drugima treba rasti zajedno s dobrotom prema sebi.

Ideal humanosti, ako ga njegujemo, može biti najinspirativniji jer uključuje cjelokupnu ljudsku prirodu i sve ostale ideale - istinu, ljubav, slobodu... Međutim, upravo ideal humanosti je, nakon većih životnih razočaranja najteže probuditi. Ljudi koji iskorištavaju, muče, ubijaju, dominiraju... lista negativnosti o ljudskom rodu mogla bi biti pozamašna. Upravo u tome leži paradoks ovog ideala. Ako slijeđenje ideala humanosti shvatimo samo kao istraživanje ljudske prirode, pri tom istraživanju naići ćemo na svašta. Ali odemo li korak dalje i preuzmemo odgovornost za kreiranje - kako vlastitih životnih priča, tako i za kreiranje ljudske prirode - otvara se prostor slobode.

"Kreiranje ljudske prirode" možda zvuči apstraktno i pretenciozno, međutim, ono je itekako realno. Američki psiholog Barry Schwartz u jednom od svojih govora objašnjava "tehnologiju ideja" - izraz koji je skovao kako bi pojasnio do koje mjere nas dobre i loše ideje vode pri kreiranju vlastite ljudske prirode. Dok loša tehnologija prirodno nestaje s tržišta jer je zamjenjuje bolja tehnologija, kod "tehnologije ideja" situacija je drugačija. Ako netko ima lošu ideju u koju dovoljno ljudi vjeruje, onda će početi stvarati sustave koji tu ideju potvrđuju. Kao primjer tvorca "tehnologije loše ideje" Barry Schwartz navodi Adama Smitha, jednog od očeva ekonomije i industrijske revolucije.

Adam Smith je krenuo od uvjerenja da su ljudi po prirodi lijeni i da ih na rad može motivirati isključivo novac. Iz tog uvjerenja stvorio je sustav tvornica u kojima ljudi rade na traci i izvode uvijek iste, monotone, zatupljujuće pokrete. Stvorio je uvjete u kojima ljudi postaju upravo onakvi kakvima ih je zamislio - lijeni i motivirani isključivo novcem. "To je primjer kako iz loše ideje nastaju uvjeti koji tu lošu ideju čine istinitom", navodi Barry Schwartz.

Njegovati ideal humanosti u odrasloj dobi znači osvijestiti svoju odgovornost za kreiranje ljudske prirode stvaranjem i podržavanjem ideja koje rade za opću dobrobit. Spustimo li taj ideal u svakodnevnicu, njegovanje ovog ideala može se odnositi na zalaganje za posluživanje zdrave hrane u vrtićima, modernizaciju školskog sustava, uvođenje pozitivnih promjena na poslu, širenje kvalitetnih informacija na društvenim mrežama, umjetničko djelovanje kako bi pridonijeli razvoju kulture, raščišćavanje obiteljskih obrazaca kako bi svojoj djeci stvorili bolje emotivno polje odrastanja. Njegovanje ovog ideala oplemenjuje sve aspekte života.

Istina, sloboda, ljubav, dobrota, pravda, humanost. Ideali čije buđenje i njegovanje postaje protuotrov za ogorčenost i beznađe. Probuđeni ideali osvjetljavaju put i, upravo zbog svoje beskonačosti i nedostižnosti, postaju trajna inspiracija za kreiranje boljeg svijeta.

Tomica Šćavina, kolovoz 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

11.11.2016