Istraživanje autentičnosti

Zašto jedni druge kopiramo? Što su "meme", zašto postoje i kako upravljaju našim ponašanjem? Što znači biti autentičan ako je kopiranje jedan od osnovnih načina učenja tijekom djetinjstva?

Kad kažemo da netko nekoga kopira, pri tom sigurno ne mislimo da je to dobro. One koji kopiraju uglavnom smatramo ljudima bez vlastitih ideja i stavova ili ljudima koji nemaju hrabrosti biti autentični. Međutim, priča o kopiranju je puno složenija.

Djeca kopiranjem usvajaju ponašanja i stavove roditelja, prijatelja, starije braće i sestara, nastavnika i ostalih važnih uzora. U psihologiji se taj način učenja naziva učenje po modelu i ono je puno snažnije od bilo kojeg drugog vida direktnog podučavanja. Na primjer, ako roditelj psuje, a istovremeno djetetu brani psovanje, dijete će sigurno povremeno opsovati.

Kad smo bili djeca, kopirajući druge stjecali smo važne životne vještine. Međutim, kao odrasli, želimo "biti svoji". Želimo znati koje misli su "naše", a koje "tuđe", usvojene. I to nije uvijek tako jednostavno. Na neki način to nije niti moguće. Tesla je izjavio kako je već u ranoj dobi otkrio da je sve što njegov um stvara na neki način ranije "ušlo" u njega - putem doživljaja, čitanja, primanja informacija. Srž kreativnosti zapravo i jeste u tome da postojeće pojave, doživljaje, iskustva povežemo na nov način. Taj novi način povezivanja je ono što je "naše".

Poznati evolucijski biolog Richard Dawkins ovom se temom bavio na vrlo zanimljiv način. U svojoj knjizi "Sebični gen" po prvi put je upotrijebio riječ "mema" i definirao je kao ideju, ponašanje ili stil koji se širi putem kopiranja. Meme su razni stilovi oblačenja u subkulturama, meme su ideologije, meme su vjerski običaji koje svi izvode na isti način. Mema je u svojoj osnovi "informacija koja se kopira" i širi se kao neka vrsta virusa. Ako je ljudi svojim kopiranjem prestanu hraniti, mema može izumrijeti, može mutirati, a može i opstajati nepromijenjena.

Htjeli ne htjeli, svi smo podložni memama. Lako kopiramo neki tuđi sustav razmišljanja, ako vjerujemo da će nam to pomoći da se osjećamo bolje ili ako smatramo da će nam donijeti neki prosperitet. To je način na koji smo odrastali - kopirajući stilove, ideje, uzore i uzorke ponašanja. Međutim, u odrasloj dobi, meme nas uglavnom ograničavaju. Ako je nešto kopirano, onda nema dubinu doživljaja, nego mentalnu tvrdoću koju je lako pobrkati sa samouvjerenošću.

Iza svake meme leži nagrada. Tinejdžeru koji kopira stil oblačenja i ukus u glazbi nagrada će biti to što vjeruje da će pred vršnjacima ispasti cool ili će mu nagrada biti osjećaj pripadnosti među onima koji slušaju isto. Ženi koja kopira uobičajeni stav da nije dobro imati jedno dijete, nego ih treba imati dvoje, nagrada će biti uvjerenje da je dobra majka koja "ispravno" razmišlja. Muškarcu koji u razmišljanju i gestama kopira svog direktora, nagrada će biti osjećaj prihvaćenosti od strane direktora i privid uspjeha - kao da je i on na neki način direktor.

Dok u dječjoj, tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi meme predstavljaju način učenja i socijalizacije, u odrasloj dobi ih možemo zamisliti kao jednu vrstu psihološkog flastera. Ako se osjećamo nesigurnima i bojimo se iznijeti svoje mišljenje, najlakše se čini iznijeti nečije tuđe mišljenje. A ako ga iznesemo praveći se pri tom da je to mišljenje naše, onda je u pitanju mema - informacija koja se kopira.

Otkrivanje mema u sebi može biti vrlo zanimljivo, jer ne kopiramo po slučaju. Onaj od koga nešto kopiramo uvijek ima nešto (emotivno, statusno ili materijalno) što bismo željeli imati i mi. Zato i kopiramo - ne bismo li si to priskrbili kao nagradu. Ako meme prihvatimo kao dio života, one nam mogu postati izvrsni pomoćnici pri osvještavanju svojih slabosti, ranjivosti, onog što bismo najradije sakrili od drugih i što, na kraju krajeva, pomoću mema i uspijevamo sakriti.

Suprotnost od meme bila bi autentičnost. Međutim, to je riječ koja se koristi prilično olako - kao da je autentičnost nešto što imamo ili nemamo, stanje u kojem jesmo ili nismo. Autentičnost je prije smjer, nešto prema čemu želimo ići, a što je samo po sebi beskrajno. Osvještavajući neku memu i napuštajući prividnu (odnosno, privremenu, plitku, tvrdu, mentalnu) snagu i sigurnost koju ona nudi postajemo za jedan emotivni sloj autentičniji. Taj emotivni sloj je nešto s čim se onda možemo povezivati s vanjskom stvarnošću, s ljudima, s idejama koje nas motiviraju na djelovanje i sa svim ostalim što s tim emotivnim slojem rezonira.

Taj novi sloj autentičnosti nam omogućuje da nešto što bismo prije automatski krenuli kopirati na neki svoj način proradimo. Nakon što osjetimo i razmislimo o onom što smo vidjeli i čuli, to više nije mema. Ili, ako smo tek površno osjetili i razmislili, možemo reći da je u pitanju mema koja je mutirala. Ali, terminologija je tu manje-više nevažna. Ono važno je: biti na putu autentičnosti. A jedna od smjernica na putu autentičnosti su i meme.

Ako smo osvijestili da se nešto "lijepi" za nas i da ima tendenciju postati naša mema, tu memu možemo "isprobati". Možemo je na glas ili u sebi izgovoriti i osjetiti što nam ona daje. Dojam da smo pametni? Zanimljivi? Važni? Uspješni? Dobri? Vrijedni? Na taj način potencijalna mema postaje providna i prestaje biti tako "ljepljiva".

Meme i autentičnost možemo shvatiti kao dva suprotna pola. Put autentičnosti je put od podložnosti memama prema hrabrosti da postojeće stvari, doživljaje, pojave povezujemo na nov način. Na taj način od poznatog kreiramo novo, što je u konačnici za druge inspirativno. Mema je nametljiva, a inspiracija oslobađajuća. Inspirirajmo jedni druge vlastitim putevima autentičnosti.

Tomica Šćavina, srpanj 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

09.11.2016