Skriveni autor autoriteta

Mnogi ljudi u svojim glavama doživotno zadrže pijedestal na koji se svako malo popne netko drugi: psihijatar, svećenik, pisac, mentor, prijatelj,
prijateljica, političar, guru.

Pitanje autoriteta nije jednostavno. Odrastamo slušajući svoje prve autoritete, roditelje, a zatim i učitelje, profesore, nadređene na poslu, pisce knjiga o osobnom razvoju, a nerijetko i prijateljice ili prijatelje koji vole dijeliti savjete.

Međutim, iako uvijek od nekog možemo nešto novo naučiti, to ne znači da nam taj netko mora predstavljati autoritet.

Ako riječ autoritet potražimo u rječniku, pronaći ćemo da autoriteti imaju "moć ili pravo naređivanja, donošenje odluka i zahtijevanja poslušnosti". Ne zvuči naročito privlačno. Prepustiti nekome dio kontrole i odgovornosti kratkoročno može dovesti do osjećaja sigurnosti i bezbrižnosti, ali za smislen život u kojem njegujemo slobodu mišljenja i želju za samoostvarenjem potrebno je upravo suprotno. Dobar osjećaj kontrole nam omogućuje da ostvarujemo svoje planove u realnosti kakva jeste, a preuzimanje odgovornosti nam omogućuje oslanjanje na vlastite snage.

Autoriteti su nam nužno potrebni u vrijeme odrastanja i adolescencije, jer nemamo dovoljno životnog iskustva, pa ne možemo donositi dovoljno dobre odluke u vezi svega s čim nas život suočava. Međutim, mnogi ljudi u svojim glavama doživotno zadrže to fiktivno mjesto, pijedestal na koji se svako malo popne netko drugi: psihijatar, svećenik, pisac, mentor, prijatelj, prijateljica, političar, guru.

Ponekad uopće nije važno ima li taj netko više znanja ili više iskustva, nego samo postavlja li se kao autoritet. Često se zna dogoditi da se ljudi koji imaju izuzetno puno znanja i iskustva osjećaju nesigurnima, upravo zato što su svjesni krhkosti znanja i zato što sumnjaju u važnost ili interpretaciju svojih iskustava. A s druge strane, oni koji nemaju znanja i nisu kompetentni postaju autoriteti drugima samo zato što se postavljaju kao autoriteti - svojim nastupom, tonom glasa i rečenicama koje izgovaraju sami se penju na nevidljivi pijedestal moći.

Ovaj jaz između samouvjerenosti i stvarnih sposobnosti ima i svoj naziv: Dunning-Krugerov efekt. Definirali su ga i istraživali prije petnaestak godina dvojica psihologa, David Dunning i Justin Kruger, a na bavljenje ovom psihološkom pojavom potaknuo ih je slučaj McArthura Wheelera, kriminalca koji je opljačkao dvije banke koristeći se prilično originalnim sredstvom za skrivanje identiteta - limunovim sokom. Naime, Wheeler je smatrao da će limunov sok njegovo lice učiniti nevidljivim za kamere, jer se isti koristi za izradu nevidljive tinte.

Prema istraživanjima Dunninga i Krugera, ljudi koji izrazito precjenjuju svoje sposobnosti mogu doći u dodir s realnošću tek ako ih se u grupi počne podučavati nekoj od sposobnosti koju kod sebe precjenjuju. Tada mogu početi uviđati da ne udovoljavaju postavljenim kriterijima ili da su drugi bolji od njih. Sve do tada nisu u stanju prepoznati svoj nedostatak sposobnosti, a niti uočiti sposobnosti drugih.

Koliko god nam je nužno za odrastanje i kvalitetnu socijalizaciju, vjerovanje autoritetima je i opasno. U jednom od najpoznatijih psiholoških istraživanja (iz 1961. godine), psiholog Stanley Milgram je pokazao kako je 65 % običnih, normalnih ljudi u stanju ubiti čovjeka strujom od 450 volti samo zato što im je to naredio eksperimentator, odnosno "čovjek u bijeloj kuti". U eksperimentu, naravno, nitko zapravo nije bio ubijen ("ubijeni" su bili glumci) , a Milgramovo istraživanje je omogućilo puno bolje razumijevanje svih tih običnih, normalnih ljudi koji su petnaestak godina prije njegovog istraživanja "samo slušali naređenja" i sudjelovali u holokaustu.

Poslušnost autoritetu u svakodnevnom životu može se očitovati na puno razina, a da mi to ni ne primijetimo. Možemo više uvažiti suprugovu odluku od svoje samo zato što ju je izrekao s tvrđim stavom; možemo se prikloniti nekom duhovnom sustavu zato što ga netko propagira kao konačnu istinu, a ne kao samo jednu od mogućih interpretacija; možemo povjerovati nekom autoru knjige iz područja osobnog razvoja do te mjere da sve događaje interpretiramo kroz prizmu njegovih ili njenih gledišta.

Kada se osjećamo nesigurnima, lako je posegnuti za nekim autoritetom koji bi nas učinio sigurnijima. A kada nekoga doživljavamo kao autoritet, to znači da smo mu pripisali dio svoje osobne moći i izgubili jedan djelić kontrole nad svojim odlukama. To je prirodan i uobičajen proces, potrebno je dosta rada na sebi da se ohrabrimo funkcionirati bez tog imaginarnog pijedestala u glavi, a samim time i bez onih koji se ne taj pijedestal postavljaju ili na koji ih postavljamo mi.

Ljudi koji se svojim tvrdim stavom ili agresivnom samouvjerenošću postavljaju kao autoriteti zapravo to rade iz vlastite nesigurnosti. Netko tko je siguran u sebe će uvijek zadržati dozu fleksibilnosti i neće skrivati mogućnost da ono što tvrdi možda i nije istina.  Ljudi koji tvrdo brane svoj položaj autoriteta u drugima izazivaju nesigurnost. Na taj način dolaze u kontakt s vlastitom nesigurnošću, ali na dovoljno sigurnoj udaljenosti, bez opasnosti da zbog svoje nesigurnosti budu izloženi sramu.

To svojevrsno recikliranje dječjeg osjećaja nesigurnosti kroz prizmu autoriteta u odnosima opstaje sve dok, malo po malo, imaginarni pijedestal ne iščezne. Ono što to iščezavanje pospješuje je, s jedne strane, priznavanje svojih slabosti i nesigurnosti u odnosima u kojima se osjećamo dovoljno sigurnima da se na taj način izložimo i, s druge strane, ne odustajanje od svojih mišljenja i osjećaja u odnosima u kojima nas netko svojim stavom ili nastupom želi poklopiti.

To, naravno, ne znači da je beskonačno nadmetanje s "autoritetima" ono što nas čini sigurnijima. To nas može osnaživati jedino u tinejdžerskoj dobi. U odrasloj dobo nas to troši i oslabljuje, jer to znači da imaginarni pijedestal još uvijek shvaćamo ozbiljno. Ono što može pomoći za nepotpadanje pod utjecaj "autoriteta" je svijest o tome da su znanje i iskustvo jedno, a imaginarni pijedestal drugo. Nema tog znanja i iskustva koji opravdavaju pijedestal. Pijedestal je uvijek prazno, imaginarno mjesto u glavi (rudiment roditeljske pozicije) na koje se mogu penjati različiti ljudi.

Kada se netko prema vama postavlja kao autoritet, ono što vam može pomoći je svijest o tome da je to prvenstveno njegov ili njen unutarnji proces tretiranja nesigurnog, dječjeg dijela sebe s visoka, iz pozicije roditelja. Ako taj netko uspije uvući u svoju dinamiku i probuditi u vama nesigurnost, možete to shvatiti kao dobru informaciju o tome da u vama još uvijek postoji nesigurno dijete kojem treba posvetiti pažnju. A ako doživite taj proces kao samo njegov ili samo njen, to je dobar znak da je pijedestal u vašoj glavi za jednu nijansu bljeđi.

Tomica Šćavina, lipanj 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

12.10.2016