Kad hladnoća ranjava

Proces stvaranja hladnoće je suptilan i za njegovo razotkrivanje je potrebno osluškivanje svojih unutarnjih procesa.

Svi smo ranjivi. Tijelo nam je krhko, dovoljan je oštar predmet da osjetimo bol i počnemo krvariti. Isto tako je i s osjećajima. Čak i oni ljudi koji se čine nedodirljivi, nedostižni, sigurni u svojoj dalekoj hladnoći, emotivno su povredivi. Štoviše, njihova hladnoća je znak da su bili suviše emotivno povrjeđivani u djetinjstvu, pa su morali razviti snažne obrane koje u odrasloj dobi postaju crta odvajanja - kako od drugih, tako i od samih sebe.

Hladnoća, nedodirljivost, emotivna distanca... sve su to suprotnosti onome što čini jezgru kvalitetnog partnerskog odnosa, a to su: bliskost, pristupačnost, toplina. Hladnoća se čini logična kada nekome zaista nije stalo i kada u vezi ili braku ostaje iz koristi ili samo zbog socijalnih normi. Međutim, češći je slučaj da se partneri u svojim toplinama i hladnoćama naprosto ne snalaze. Ograničeni svojim ranijim iskustvima, iako žele bliskost, toplinu i povezanost, iz nekog razloga stvaraju i jedno u drugom reflektiraju hladnoću.

Proces stvaranja hladnoće je suptilan i za njegovo razotkrivanje je potrebno osluškivanje svojih unutarnjih procesa. Hladnoća je reakcija na emotivnu povredu koja rezonira sa starim emotivnim povredama. Recimo, partner vam kaže da ste nešto pogrešno rekli i to vas podsjeti na oca koji vam je često s visoka govorio: "Ti si još mala, ti ne znaš". Ili, priđete partneru da ga zagrlite, a on ostane zadubljen u rad na kompjutoru i to vas podsjeti na oca koji vas je često ignorirao. Ili, kažete partneru da nije dobro očistio štednjak i to ga podsjeti na to da iz perspektive svoje majke nikada ništa nije radio dovoljno dobro. Ili, pogledate partnera oštro jer se u vama nakupila neizražena ljutnja zbog njegovih čestih izlazaka i to ga podsjeti na oštar pogled njegovog oca koji ga je nekada okrutno kažnjavao.

Iako se može učiniti da je riječ o nekoj psihološkoj jednadžbi, povreda koja na ovaj način nastaje je duboko emotivna, a samim time i tjelesna. Takva povreda, kada je u "vrućoj fazi", kada se tek otvorila - npr. zbog partnerove kritike, ignoriranja ili ophođenja "s visoka" - može biti doživljena kao ubod, pečenje ili nekakav drugačiji neugodan osjet u prsima. Kod ljudi koji su skloni "hladnim obranama" pokazivanje osjećaja u takvim trenucima nije opcija.

"Hladne obrane" nastaju u djetinjstvu, kao odgovor na emotivno zlostavljanje ili zanemarivanje od strane nekog od roditelja ili starije braće i sestara. Povrijeđeno dijete treba empatiju, razumijevanje, uvažavanje, a ako umjesto toga dobiva upravo suprotno - ismijavanje kada je ljutito, užitak u nadmoći kada je tužno, odbacivanje kada pokazuje potrebu za nježnošću, dijete u svojoj povrijeđenosti ostaje samo. Jedino što mu preostaje je povući se u sebe i razviti "hladnu obranu" kojom govori: "Ako ne vidiš moje osjećaje, ne možeš me povrijediti. Ja ne osjećam. Ništa mi ne možeš".

Na žalost, ovakvom grubom odgoju je, zbog patrijarhalnog emotivnog nasljeđa, bila podvrgnuta velika većina muškaraca. Žene nešto rjeđe, jer je emotivnost ipak više smatrana "ženskom crtom", iako su i mnoge djevojčice sa svojim osjećajima bile smetnja starijima ili su sa svojim osjećajima "radile probleme" jer su iz starijih izvlačile njihove vlastite problematične, nejasne ili nedovršene emotivne priče.

Ako je ovakvog emotivnog zlostavljanja u djetinjstvu bilo puno, može se stvoriti tako snažna "hladna obrana" da ona postaje neka vrsta emotivnog stava prema ljudima: "Nitko mi ništa ne može." Takve ljude se često karakterizira kao odbojne, hladne ili umišljene. Osim toga, ljudi s takvim obranama često vide opasnost od povrede tamo gdje je nema. Na primjer, zbog prevelikog opreza interpretiraju nečije riječi kao da su usmjerene protiv njih ili procjenjuju nečiji izraz lica kao neprijateljski iako je taj netko možda samo umoran i zamišljen.

Sve se to reflektira na bliske odnose, a u partnerskom odnosu problem "hladnih obrana" postaje najvidljiviji. Samim time, postoji mogućnost da upravo partnerski odnos postane polje promjene. Zato je, kada se takva povreda dogodi, najbolje iskomunicirati je odmah, dok je još u "vrućoj fazi". Međutim, otvorena komunikacija o povredi nije nešto što se čini spontano, automatski. To iziskuje hrabrost. Poznata, utabana reakcija na povredu je - zaštita.

Kada partneri ne pokazuju ranjivost, kada ne komuniciraju o svojoj povrijeđenosti, onda se sa svojim osjećajima nose sami. Um tvori struju ljutitih, odvajajućih misli kako bi se povukla crta u emotivnom polju. Zbog opasnosti od povrjeđivanja, bliži pristup je zabranjen. Kada je povrijeđenost velika, odnosno kada izrazito podsjeća na povrede iz djetinjstva, partnera ili partnericu treba staviti daleko od sebe, "na led" i bolne osjećaje treba zamaskirati prividom bezosjećajnosti.

Hladnoća nije samo zaštita, već i oružje. Hladnoća povrjeđuje. Na primjer: on je povrijeđen, ali ne može to iskomunicirati, pa se brani hladnoćom i odbacuje njen pokušaj zbližavanja, što nju povrijedi i ona se ohladi, a njena hladnoća njega još više povrjeđuje... i tako u krug. Hladnoća se prelijeva emotivnim poljem. A ako u vezi ili braku u nekim drugim trenucima nema dovoljno topline i bliskosti koji bi stvorili neku toplo-hladnu ravnotežu, lako je kliznuti u ljubavništvo i toplinu potražiti drugdje. Kada partner "ulijeva hladnoću", tijelo i emocije traže da netko drugi "ulije toplinu".

Međutim, to nije rješenje problema, već samo melem na ranu. Transformacija počinje iznutra, iz ranjivosti. Ta transformacija može biti zajednička, partnerska, ako su partneri spremni spustiti oružje i prestati se nadjačavati svojom hladnoćom. Za transformaciju je potreban novi komunikacijski put - put priznavanja povrede i izlaganja sebe u svojoj ranjivosti. Riječ je o vrlo jednostavnim izjavama: "Povrijedilo me kada si rekao to i to", "Zaboljelo me kada si učinila to i to". Međutim, ako je jednostavno, to ne znači da je i lako.

Svoju povrijeđenost nije moguće izložiti mirno ili s distancom. Dok emotivna rana bridi, pričati o njoj znači pustiti osjećaje da budu vidljivi. A to je rizik. Hoće li ti osjećaji biti podržani i doživljeni? Odrasla osoba možda zna da partner neće postupiti dodatno ranjavajuće, ali dijete u njemu ne zna. Ono očekuje samo ono na što je naviklo. Zato ljudima koji su morali razviti "hladnu obranu" izjave kao što su "Povrijedio si me..." ili "Zaboljelo me..." nisu jednostavne za izgovoriti. Međutim, taj korak treba napraviti. Povezivanje "kroz ranjivost" je nužno kako bi se u vezi ili braku stvorilo polje povjerenja koje omogućuje izražavanje topline i omogućuje nove dimenzije bliskosti, kako s voljenom osobom, tako i sa samima sobom.

Tomica Šćavina, travanj 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

26.04.2016