Sjaj i tama projekcije

Idealizirajuće projekcije stvaraju fiktivnu moć, ideju da se može

doprijeti do nekoga iako stvarnost pokazuje da to nije moguće

Dječje projekcije su snažne. Zbog nemoći i neiskustva, mala djeca u roditeljima vide bogove. Ti bogovi im omogućuju da prežive, ispunjavaju im želje i malo po malo im približavaju svijet koji im je potpuno nepoznat. Kada roditelji previše odudaraju od tih idealnih, bogolikih bića kakvima ih djeca vide, idealna slika roditelja se popunjava i učvršćuje putem "ljekovite fantazije" koja liječi emotivne povrede.

Međutim, "ljekovita fantazija" ima svoj rok trajanja. Ona može omogućiti zdrav razvoj ličnosti i pomoći da dijete razvije potrebne obrane kako bi moglo živjeti uz, primjerice, hladnu i odsutnu majku ili agresivnog i nedostupnog oca. Ali kad-tad, stare povrede se ponovo otvaraju i idealizirajuće projekcije ponovo izbijaju u prvi plan. Taj proces se najčešće počinje odvijati kada se dogodi zaljubljivanje u "krivu" osobu, iako se projekcije mogu osloboditi i u pravcu nadređenih na poslu ili u pravcu bilo koje druge osobe koja je na nekoj "moćnijoj" poziciji.

Najčešći i najlakši okidač za projekcije je nedostupnost. Kada odnos najprije krene dobro i postigne se neka bliskost, a zatim se potencijalni partner pokaže na bilo koji način nedostupnim ili, općenito, manje spremnim za iskren, otvoren i cjelovit odnos, počinju se buditi projekcije koje vode prema željenoj budućnosti.

Baš kao što dijete vjeruje da su njegove idealizirajuće projekcije istinite jer mu to omogućuje da opstane uz roditelje koji su predaleko od idealnih, tako i odrasla osoba vjeruje u svoje idealizirajuće projekcije koje vode prema sreći, prihvaćenosti, zajedništvu, nježnosti i svemu ostalom što u svom životu želi imati. Međutim, sama pojava idealizirajućih projekcija je znak da je potencijalni partner daleko od idealnog. One se javljaju samo kada u odnosu postoje šupljine, nedorečenosti, povrede.

Kada je riječ o mladenačkoj zaljubljenosti, maštarije i opsesivno razmišljanje su sasvim prirodni. Idealiziranje nekog dostupnog ili nedostupnog je dio priče o emotivnom sazrijevanju. Međutim, u tridesetima, četrdesetima ili pedesetima idealizirajuće projekcije uznemiruju i stvaraju zbrku, jer je životni kontekst drugačiji i težnja prema što kvalitetnijem partnerstvu je puno zrelija.

Često od svojih klijentica čujem kako govore: "Sve mi je jasno, ali ne mogu to zaustaviti, ne mogu prestati misliti o njemu. Što da radim?" Sve bi najradije htjele da mogu to nekako "odrezati", jer shvaćaju da žele nešto što od tog muškarca ne mogu dobiti. Međutim, emocije koje su putem projekcija lansirane u idealiziranu sliku nije moguće "odrezati". Moguće je samo dopustiti si proces zacjeljenja koji se temelji na priznanju nemoći i na tuzi zbog gubitka.

Idealizirajuće projekcije stvaraju jednu fiktivnu moć, ideju da se može doprijeti do nekoga iako stvarnost pokazuje da to nije moguće. Nakon nekog vremena, projekcije se počinju trošiti, gubiti snagu, jer nema stvarnosti koja bi ih podržala. Naprosto - ne ostvaruju se. Ideja zajedništva koja je prije davala snagu i uljepšavala život, a lice činila ozarenim propada. I u tom svom propadanju donosi sve ono suprotno: iscrpljenost i besperspektivnost koje lice čine tužnim i izmučenim.

U tom periodu, bez obzira što je odnos možda bio tek na početku, nerazvijen, teško se pomiriti s gubitkom. Iako se čini da se nema što izgubiti, i gubitak nečeg nestvarnog je veliki gubitak, jer su u to "nestvarno" projicirani stvarni dječji osjećaji, težnja za stapanjem, za zrcaljenjem, za razumijevanjem, prihvaćenošću, toplinom, pripadanjem, prepoznavanjem vrijednosti i svim ostalim što je u djetinjstvu ostalo neostvareno. Tugovanje nad tim gubitkom je važno i toj tuzi treba dati vremena.

Za razliku od "ljekovite fantazije", tuga je osjećaj koji, kada je dopušten, trajno zacjeljuje. Baš kao što se na koži nakon ranjavanja događaju promjene koje dovode do zacjeljenja, tako i proces tugovanja zacjeljuje emotivnu povredu koju je netko "zagrebao", pa su projekcije iz dubine ponovno izašle na vidjelo.

Da bi netko mogao "zagrepsti" po vašoj davnoj povredi, mora imati nešto što vam nedostaje. Ako se dijete u vama osjeća nezaštićeno, to može biti muškarac koji se doima snažnim i ponaša se zaštitnički. Ako se dijete u vama osjeća zanemareno, to može biti muškarac koji vas obasipa pažnjom. Ako se dijete u vama osjeća neželjeno, to može biti muškarac koji pokazuje snažnu želju i doima se strastvenim. Ako se dijete u vama osjeća nedoživljeno u svojoj mekoći i ranjivosti, to može biti muškarac koji je izrazito suosjećajan. Varijacija na temu je puno.

Kada osjetite da dobivate ono što vam treba, to je jedan ugodan, ekstatičan, ljubavni osjećaj koji budi fantazije o tome kako taj izvor užitka i ljubavi zadržati. Vidjeli ste tj. osjetili što možete imati, a onda se pokazuje da to ipak ne možete imati. Tada se javljaju projekcije - ideje o tome što možete reći ili napraviti, scenariji o tome kako bi se stvari mogle odvijati - a sve to kako biste zadržali "emotivni lijek" koji vam treba.

Iako vam ta osoba u cjelini možda uopće ne odgovara (zbog nekih drugih loših osobina ili zbog toga što vam nije dostupan), "ono što vam treba" tj. emotivni lijek koji vam je ponudio je ono oko čega se vrte misli, ono što projekcijama pokušavate zadržati. Zato je najvažnije prepoznati taj emotivni lijek, osvijestiti ono što vas najviše veže. Nakon što to osvijestite, slijedi mirenje s gubitkom. To može biti vrlo intenzivno tugovanje i snažan osjećaj gubitka, kao da gubite dio sebe. I istina je da na neki način gubite dio sebe - gubite dio svog dječjeg svijeta, dio dječjih emocija koje izviru iz dječje nemoći i idealizacije.

Taj gubitak je neminovan i u konačnici je dobar jer vas stavlja u kontakt s realnošću. Nakon što taj gubitak prežalite, s nekim drugim vam se neće tako lako zamagliti percepcija. Osim toga, kapacitet za idealizaciju ćete moći usmjeriti u ambiciju. Umjesto da se vežete za misli o svemu onom lijepom što možete doživjeti s tom osobom, moći ćete se vezati za misli o svemu onom lijepom što sami možete stvoriti. I na kraju krajeva, možda zaljubljivanje u "krivu" osobu i nije tako pogrešno. Ako si date priliku da taj odnos iz vas izvuče zaostale krhotine vašeg dječjeg svijeta, takav odnos je upravo ono što vam je trebalo.


Tomica Šćavina, siječanj 2016.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.

25.03.2016