Pozitivna strana razočaranja

Razočaranja su dio života. Važno je da ih

prihvatimo, umjesto da ih smatramo pogreškama

koje smo mogli izbjeći da smo bili "pametniji"

ili "zreliji".

Nitko ne voli razočaranja. Međutim, htjeli mi to ili ne, ona se u većoj ili manjoj mjeri događaju tijekom cijelog života. Stalno stvaramo predodžbe o ljudima, o budućnosti, o nama samima i, ako su te predodžbe ljepše od onog što nam stvarnost pokaže, onda se razočaramo.

Sama riječ "razočaranje" je vezana u uz čaranje, odnosno, čaroliju. Očekujući nešto posebno - veliku ljubav, uspjeh ili izuzetno lijep godišnji odmor - sami sebe pomalo začaramo. Um nam složi neku predodžbu za koju povjerujemo da može postati realnost. A kada se ta predodžba, u sukobu s realnošću, počne raspadati, više nismo očarani, nego raz-očarani. Uljepšavajuća zavjesa uma je razmaknuta i vidimo nešto drugo.

To "drugo" nije istinito ili stvarno, nego samo drugačije. Kao što uljepšana predodžba nije stvarna, tako ni predodžba stvorena kroz prizmu razočaranja nije stvarna. Ona samo pojačava sve ono što je u kontrastu s očekivanim.

Znači, najprije se bude ugodni osjećaji zbog vezivanja uz predodžbu kojom nas je očarao um, a zatim se bude neugodni osjećaji zbog toga što ta predodžba nije postala stvarnost. Na prvi pogled, to se može činiti besmislenim, kao da je u pitanju neka smicalica. Ali, obratimo li pažnju na cjelokupni proces, primijetit ćemo da očekivanja, očaranost i razočaranja itekako imaju smisla.

Kada padnemo na "smicalicu uma" i za neku predodžbu se emotivno vežemo, ono za što smo se vezali je uvijek nešto što nam u životu nedostaje ili nešto za što mislimo da bi nam moglo značajno promijeniti život na bolje. Zato je važno zapitati se: što je ono za što smo se "zakačili"? Ako je riječ o stremljenju prema uspjehu, koji dio predodžbe o uspjehu nas najviše privlači? Važnost? Popularnost? Imućnost?

Ako je riječ o zaljubljivanju, koji dio predodžbe o ljubavi nas najviše privlači? Zanimljivi razgovori? Toplina? Majčinstvo?

Ako je riječ o predodžbi o savršenom godišnjem odmoru, koji dio predodžbe nas najviše privlači? Mir? Istraživanje nečeg novog? Zabava?

Kada otkrijemo što je ono čime nas je um "očarao", znamo da je to ono čemu stremimo. To stremljenje je bilo dijelom ili sasvim nesvjesno, jer da je bilo sasvim svjesno, ne bi se manifestiralo kroz očaranost nekom predodžbom. Tako da je prva važna informacija koju možemo dobiti iz procesa očaravanja i razočaravanja: što je ono čemu stremimo? Ovo je vrlo važna informacija, jer jednom kada znamo čemu stremimo, možemo se svjesno usmjeriti da to i ostvarimo.

Razočaranja su neizbježan dio života. Štoviše, ona su dio procesa odrastanja. Kroz njih učimo o životu, o sebi, o svojoj ljudskoj prirodi. Iz perspektive jednog od pravaca psihologije, takozvane self-psihologije, cijelo odrastanje je postupan proces razočaravanja. Htjeli - ne htjeli, roditelji svoju djecu razočaravaju jer ne mogu savršeno ispuniti njihova očekivanja. Ovakva razočaranja su za djecu važna i potrebna, jer ih stavljaju u kontakt s realnošću.

Kada roditelj dijete razočara, odnosno ne napravi nešto što dijete od njega očekuje, pomaže mu na više razina. Prije svega, pokazuje mu da nije idealan roditelj koji je svemoćan, nego da je obična osoba sa svojim ograničenjima i vlastitim željama. To djetetu ostavlja prostora da se oko ispunjenja nekih svojih želja samo potrudi - na primjer, ako ne može dobiti brodić s daljinskim upravljanjem, možda će pokušati samo izraditi brodić i upravljati njime ručno, bez daljinskog. Osim toga, razočaravajući dijete na ovaj način, roditelj mu daje trajnu poruku za odraslu dob - da mu svijet neće uvijek ići na ruku i da se u takvim situacijama mora nekako samo snaći.

Razočaranja su neizbježan i važan dio odrastanja. Problem nastaje kada ona nisu "optimalna", odnosno kada su prevelika, pa se dijete s razočaranjem ne može uspješno nositi. Primjerice, ako majka ili otac na bilo koji način emotivno ili tjelesno zlostavljaju dijete, ta gruba razočaranja će raditi upravo suprotno od onog što rade "optimalna" razočaranja. Dok optimalna razočaranja pomažu djetetu da postane zrelije, odnosno, da se sve više oslanja na sebe i svoje sposobnosti, gruba, traumatska razočaranja dovode do emotivnih zastoja. Kasnije, u odrasloj dobi, razočaranja imaju istu funkciju koju su imala u dječjoj dobi. Čine nas realnijima, a samim time, sposobnijima da se bolje nosimo sa životom i da na efikasnije načine stremimo ispunjenju svojih želja i ciljeva. I tu je najbolje da razočaranja budu optimalna, ali, na žalost, to nije svjestan proces i gruba razočaranja u djetinjstvu su predispoziija za gruba razočaranja u odrasloj dobi.

Međutim, i ovo možemo promatrati s pozitivne strane. Gruba razočaranja u odrasloj dobi (na primjer - ludo zaljubljivanje u "krivu" osobu ili entuzijastičan poslovni projekt koji vodi u financijsku propast) nam ukazuju na neke velike slijepe pjege u svom viđenju svijeta. A nakon što su slijepe pjege otkrivene, možemo se početi i baviti njima. Nerijetko taj proces vodi unatrag, tamo gdje su slijepe pjege nastajale - u bavljenje djetinjstvom i porukama o sebi i svijetu koje smo tijekom djetinjstva usvajali. Istraživanje tih tamnih, neosviještenih dijelova sebe nas vodi prema kompleksnijoj slici svijeta, a samim time nam omogućuje da radimo bolje procjene i tako ublažimo buduća razočaranja.

Čini se da bi idealno rješenje bilo - ne očekivati, ne stvarati predodžbe i samim time, ne razočaravati se. Međutim, stvaranje predodžbi ne možemo izbjeći. Na temelju njih donosimo odluke - otputovati negdje ili ne, prihvatiti novi posao ili ne, družiti se s nekom osobom ili ne. Kad god svojevoljno ulazimo u nešto nepoznato, ulazimo u to zato što smo stekli određenu pozitivnu predodžbu o tome.

Razočaranja su dio života. Ono što je na kraju najvažnije je da ih prihvatimo kao dio života, a ne kao osobne pogreške koje smo mogli izbjeći da smo bili "pametniji" ili "zreliji". Ako ih prihvatimo kao dio života, od razočaranja možemo puno toga naučiti. Razočaranja nam mogu pokazati što nam u životu nedostaje i učiniti nas sposobnijima da to ostvarimo. Razočaranja su tu da nam kroz iluziju (očaranost) i razmicanje te iluzije (raz-očaranost) na novom nivou razotkriju, kako unutarnju, tako i vanjsku stvarnost.

Tomica Šćavina, rujan 2015.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.

21.09.2015