Život u zoni rizika


Poduzimanje rizika uvijek u život unosi uzbuđenje,

ali ne treba zaboraviti da se to uzbuđenje temelji

na izlaženju iz zone sigurnosti, odnosno na

suočavanju sa strahom.


Jeste li skloni riziku? Pitanje zvuči tako jednostavno, a zapravo je neizmjerno slojevito. Netko je sklon preuzimanju poslovnog rizika, ali ne i rizika otvaranja u bliskim odnosima. Netko će lako riskirati zdravlje ili možda čak i život baveći se ekstremnim sportovima, ali neće biti u stanju riskirati siguran posao. Rizik je neizbježan dio života i uvijek nas stavlja pred pitanje: poznato staro ili nepoznato novo. Međutim, mnogi od nas zanemaruju činjenicu da je odabiranje poznatog starog također riskantno, samo na druge načine.

Dva područja života koja nas najviše izgrađuju su: partnerski odnos i ambicija. Svaki put kada s partnerom o svojim osjećajima i mislima otvoreno razgovaramo, preuzimamo rizik. S njegove strane možemo naići na razumijevanje ili nerazumijevanje, toplinu ili hladnoću, prihvaćanje ili povrjeđivanje. Partner nam može uzvratiti vlastitim iskrenim otvaranjem ili ostati zatvoren. Može pokazati želju da se ponaša drugačije, ali i nemogućnost da to ostvari.

U samo jednom dugačkom razgovoru možemo naići na kombinaciju svega toga i na kraju zaključiti da se rizik jeste ili nije "isplatio". Moj stav je da smo s preuzimanjem takvog rizika uvijek na dobitku. Čak i ako naiđemo na hladnoću, nerazumijevanje i povrjeđivanje, znamo da s druge strane nema željenog emotivnog odgovora, što nas može dovesti do toga da više ne očekujemo nešto što ne možemo dobiti. To nas pak može voditi prema tome da se više orijentiramo na ambiciju ili druge važne odnose, da razmišljamo o prekidu veze ili o otvaranju prema nekom novom partneru.

Naravno da stalno otvaranje i izlaganje sebe nekome tko za to nema sluha ne vodi nikuda, ali takva samopovrjeđujuća upornost više ni ne spada u sferu preuzimanje rizika, već u sferu problematičnih emotivnih obrazaca. Priznati si nemogućnost da dopremo do partnera ili da ga učinimo na neki način drugačijim je izuzetno važno, a do toga ne možemo doći ako ne preuzimamo rizik izlaganja sebe u iskrenom, otvorenom razgovoru.

Ako je odnos dugo u stagnaciji, ako se ne produbljuje i ne oživljava kroz upoznavanje partnera i sebe na novim razinama, ostajanje u takvom odnosu je također rizično. Riskira se vlastiti osjećaj živosti, otvorenosti, mekoće, snage, ispunjenosti... Riskira se i mogućnost samospoznaje, jer ostajanje u lošem ili polovičnom odnosu zahtijeva i određeno odustajanje od svjesnosti. Pri tom je neke osjećaje moguće "kompenzirati" tj. ostvariti ih izvan partnerskog odnosa - na primjer, prihvaćenima se možemo osjećati i od strane prijatelja, osjećaj snage i inicijative možemo dobivati i na poslu.

Međutim, ljubav i intimu nije moguće pronaći drugdje. Partnerska ljubav i intima su nešto što ne možemo dati samima sebi ("voljeti sebe" je nešto sasvim različito od "voljeti partnera" i "biti voljena"), a ne možemo ni adekvatno "kompenzirati" (osim ljubavničkim odnosom koji je sam po sebi ograničen). To ne znači da bez jako dobrog partnera nema životnog zadovoljstva. Naravno da je zadovoljstvo moguće i bez partnera, međutim lepeza osjećaja u životu bez partnera je sasvim drugačija.

Preuzimanje ili nepreuzimanje rizika vezano uz posao, ambiciju i samoaktualizaciju je druga izuzetno važna životna tema. Rijetki su oni koji će skakati iz posla u posao, svako malo mijenjati profesije i poduzimati nerealistične poslovne pothvate. Većina ljudi se uhvati za sigurne poslove kroz koje se nemaju priliku razvijati. Kao što pretjerana sklonost preuzimanju poslovnih rizika može biti pogubna za financije i osjećaj egzistencijalne sigurnosti, tako i vezivanje za sigurne poslove koji ne vode prema samoaktualizaciji također donosi određenu vrsta gubitka, samo što se taj gubitak ne mjeri u novcu, nego u nekoj vrsti unutarnje ugašenosti, dosade, a možda i depresije.

Poduzimanje rizika uvijek u život unosi uzbuđenje, ali ne treba zaboraviti da se to uzbuđenje temelji na izlaženju iz zone sigurnosti, odnosno na suočavanju sa strahom. Strah od nepoznatog je prirodan i nemoguće ga je izbjeći. Nepoznato može donijeti svašta. Ako je riječ o rastavi braka radi ostvarivanja veze s nekim drugim, bez obzira koliko lijepi osjećaji vodili prema toj odluci, život s novom osobom može dovesti do niza poteškoća i nesuglasica. Ako je riječ o promjeni posla, novi uvjeti rada se mogu pokazati razočaravajućima. U trenutku rizične odluke, sve što imamo je procjena: hoće li ta zamišljena budućnost donijeti neki prosperitet, nešto bolje, ljepše, važnije, dublje. Ta procjena se može pokazati dobrom ili lošom i o njoj ovisi hoće li preuzimanje ili nepreuzimanje rizika predstavljati rast ili pad.

Za ovu procjenu je prije svega odgovoran čeoni dio mozga, takozvani prefrontalni korteks koji je evolucijski najmlađi i koji nam omogućuje simulaciju stvarnosti. Zbog ove sposobnosti prefrontalnog korteksa ne moramo isprobati dvadeset novih polica kako bismo za svoj interijer odabrali jednu, nego možemo zamisliti koja bi od tih polica u određenom prostoru najbolje izgledala. Zbog toga što smo u stanju simulirati stvaranost možemo zamisliti kako bi bilo pokrenuti novi posao ili provoditi vrijeme s potencijalnim novim partnerom.

Taj simulator stvarnosti koji se nalazi s unutarnje strane čela projicira slike budućnosti na temelju svih dosadašnjih osobnih iskustava i svega naučenog o svijetu. Dobro funkcioniranje tog simulatora je temelj za dobru procjenu rizika, odnosno za donošenje odluka s kojima ćemo kasnije biti zadovoljni.

Možemo reći da je upravo ta mogućnost vizualizacije budućnosti, odnosno simuliranja stvarnosti, najveći pokazatelj zrelosti jer govori o osobnoj usklađenosti s realnošću. Iako to smo po sebi zvuči razumljivo i logično, zapravo je prilično labavo. Sama riječ "realnost" je diskutabilna, jer je iz perspektive svakog od nas nužno subjektivna. A sigurnost u "realističnu procjenu" rizika je još upitnija, jer smo mi ljudi u punoj većoj mjeri iracionalna, nego racionalna bića.

Možemo uložiti velik novac u poslovni pothvat iz želje za dokazivanjem ili iz potrebe da zabljesnemo ljude svojim bogatstvom kojim pokušavamo prikriti osjećaj manje vrijednosti. Emocije itekako upravljaju našim "simulatorima" koji bi prije svega trebali biti "realistični". Zvuči kao oksimoron. Jedino što nam preostaje je učiti iz iskustva - svog i tuđeg - kako bi nas naše realistično iracionalne procjene rizika vodile prema budućnosti u kojoj i u sferi intime i u sferi ambicije idemo korak dalje.

Tomica Šćavina, kolovoz 2015.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.

21.09.2015