Unutarnje dragocjenosti

Osjećaj manje vrijednosti je široko raširen, što je i prirodno s obzirom na to da ga podržava i loše funkcioniranje društva

Je li moguće imati dobar osjećaj vlastite vrijednosti nakon odrastanja u obitelji u kojoj taj osjećaj nije podržavan? Je li moguće biti na miru sa svojim kvalitetama i uživati u njima iako živimo u društvu koje svojim izokrenutim vrijednostima potiče osjećaj manje vrijednost - od veličanja ideala ljepote koji većina ljudi nikada neće postići do veličanja uspjeha i stila života koje većina ljudi nikada neće imati?

Moguće je. Put je dugotrajan, ali zanimljiv i pun smisla. U ovom članku, istražit ćemo kako krenuti njime i kako prepoznati putokaze koji nam na tom putu mogu pomoći.

Kada vidite nekog tko se hvali svojim uspjehom, ističe svoje bogatstvo, stalno priča o svom djetetu ili naglašava kako se druži s važnim, uspješnim ili cool ljudima, vjerojatno će vam ići na živce. Možda će u vama izazvati i potrebu za natjecanjem ili agresivnu želju da tog nekog spustite na zemlju. Možda će se u vama pojaviti i osjećaj sažaljenja, jer je taj netko "jadan", iako to žaljenje zapravo neće biti suosjećanje, već način da se, barem pred samima sobom, popnete "iznad" i zasjenite onog tko je zasjenio vas.

Kada se tridesetogodišnjak vozi kvartom u skupom automobilu i važno se smješka, nitko u njemu ne vidi zlostavljano ili zanemareno dijete. Kada netko priča o tome kako je dobar s ovim ili onim umjetnikom, poduzetnikom, arhitektom ili nekom četvrtom važnom ili popularnom osobom, nitko u njemu ili njoj ne vidi neprihvaćeno dijete čije su kvalitete unutar obitelji ostale nevidljive. Svi vidimo ono što je gurnuto u prvi plan - istaknuto "ja" koje je predstavljeno kao važno, snažno, vrijedno, željeno. I to "ja" nam smeta. S njim se ne možemo povezati, iako je ono bačeno u pravi plan upravo iz želje za povezivanjem.

Kolijevka osjećaja vlastite vrijednosti je obitelj. U samom izrazu "osjećaj manje vrijednosti" je riječ "manje". Logično, jer svi smo nekada bili mali u odnosu na roditelje, a neki i u odnosu na stariju braću i sestre. Unutar obitelji, ti "veliki" su oni koji imaju mogućnost buđenja osjećaja vrijednosti u onima "malima". To mogu raditi na puno načina, a prvenstveno uvažavajući njihove osjećaje, poštujući njihove želje i dopuštajući im da, u skladu sa svojom dobi, donose svoje odluke.

Roditelj koji dječji svijet smatra jednako vrijednim i važnim kao i svoj, djetetu će to pokazati tako što će se lako spustiti na dječju razinu i odzrcaliti mu njegov svijet, dok roditelj koji je suviše vezan za svoje životno iskustvo i u tom iskustvu vidi "onu pravu vrijednost" to neće moći. On će djetetu, sa svojom "vrijednošću" iskusne, odrasle osobe ostati nedostižan. Upravo zbog te nedostižnosti, dijete će kasnije u odrasloj dobi pokušavati osvojiti vrednovanje drugih, truditi se ispunjavati očekivanja i biti poslušno ili se pak nadmetati i biti hvalisavo. Uzoraka ponašanja koji proizlaze iz osjećaja manje vrijednosti je zaista puno. A jednako toliko puno je i načina na koji se taj osjećaj pokušava sakriti.

Osjećaj manje vrijednosti nas na razne načine može voditi kroz život. Može nas voditi u druženje samo s manje uspješnim, manje lijepim ili manje važnim osobama kako bismo si osigurali dovoljnu dozu divljenja i pored njih se osjećali dovoljno sigurno. Može biti i suprotno - osjećaj manje vrijednosti nas može uvlačiti u društvo uspješnih i važnih ljudi, jer nam prihvaćanje tih ljudi stvara iluziju da smo i sami uspješni i važni. Osjećaj manje vrijednosti nas može tjerati na iscrpljujuće dokazivanje na poslu ili u zaljubljivanje u nekog tko ima loš karakter, ali i vrijednosti koje nam nedostaju - na primjer: popularnost, važnost, kreativnost, samopouzdanje, ljepotu ili uspjeh.

Osjećaj manje vrijednosti je široko raširen, što je i prirodno s obzirom na to da ga podržava i loše funkcioniranje društva. Osim što podržava "naopake vrijednosti konzumerizma", društvo pred roditelje postavlja preteške zadatke. Uz egzistencijalnu brigu roditelji se najčešće ne mogu dovoljno posvetiti djeci, a uz posvećivanje djeci i egzistenciji, nužno dolazi i do problema i razilaženja u partnerskom odnosu, što dodatno otežava stvaranje ugodnog obiteljskog ozračja. Zato je pred većinom ljudi u odrasloj dobi nalazi prilično zahtjevan zadatak: izgradnja osjećaja vlastite vrijednosti.

Posljednjih desetljeća je napisano puno knjiga u kojima se ističe važnost pozitivnog mišljenja i pozitivnih poruka koje možemo uputiti samima sebi kako bismo si podigli osjećaj vlastite vrijednosti. Međutim, tu se krije i jedan paradoks. Zamislite da vam netko koga dobro ne poznajete u razgovoru kaže: "Mislim za sebe da sam pametna, lijepa, zanimljiva i sposobna osoba". Vjerojatno biste tu izjavu pripisali njenoj umišljenosti, a ne njenoj pozitivnoj slici o sebi. Naravno, puno toga ovisi i o tonu glasa, kontekstu i načinu na koji je ta rečenica izgovorena, ali čak i da je to izgovoreno bez mrvice nadmenosti, svejedno bi to većina ljudi interpretirala kao umišljenost, kao "ego", kao veličanje sebe.

Dakle, dopušteno je i preporučljivo da ponavljamo pozitivne poruke sebi u glavi, ali ih moramo dobro skriti od drugih. Naša pozitivna slika o sebi mora ostati nevidljiva. Međutim, tek kada si dopustimo imati "visoko" mišljenje o sebi, možemo dati ono najbolje od sebe. Pri stvaranju nekog umjetničkog djela, moramo vjerovati da kroz njega imamo nešto vrijedno za dati, jer bez te vjere nećemo ništa ni napraviti. Kada ulazimo u vezu s nekim tko nam se jako sviđa, moramo vjerovati da imamo nešto vrijedno za dati. Kada želimo predložiti neku inovaciju na poslu, moramo vjerovati da će naš doprinos nešto vrijediti. Ako se ne usuđujemo imati "visoko" mišljenje o sebi, onda nećemo moći dati svoj vrhunac, ono najvrjednije iz sebe.

Zato je jedan od prvih koraka pri kreiranju osjećaja vlastite vrijednosti u odrasloj dobi taj da si dopustite mogućnost da negdje duboko u sebi o samima sebi mislite: "Ja sam zaista kvalitetna osoba". Ako je izrečeno iz glave, to vam može zvučati kao laž ili kao brzinski recept za podizanje samopouzdanja. Međutim, ako si možete dopustiti taj dobar osjećaj u vezi sebe, svojih osobina i svog djelovanja, taj dobar osjećaj vam može postati nit vodilja za životne odabire i promjene koje taj dobar osjećaj podržavaju.

Ako ste u kontaktu s tim dobrim osjećajem koji proizlazi iz pozitivnog mišljenja o sebi, možete lakše osvijestiti koji odnosi narušavaju vaš osjećaj vlastite vrijednosti i u tim odnosima se početi drugačije postavljati. Neki ljudi su u stanju graditi osjećaj vlastite vrijednosti isključivo na obezvrjeđivanju drugih, pa ćete neke odnose možda i poželjeti prekinuti kako bi se zaštitili. U drugim pak odnosima ćete možda poželjeti izaći iz sjene i pokazati malo više svojih kvaliteta, istaknuti se i onda vidjeti je li druga strana u stanju to vidjeti i podržati.

Osim odnosa, važna stavka u izgradnji osjećaja vlastite vrijednosti je kako radite ono što radite. Bilo da je riječ o kuhanju, o poslu koji obavljate, o pisanju emaila prijateljici, o šetanju psa, o pospremanju stana, o razgovoru sa suprugom - to je vaš život i svaka vaša aktivnost je važna. Naravno, neke su manje, a neke više važne jer imaju veći ili manji utjecaj, ali sve imaju svoju specifičnu ulogu, svoju specifičnu vrijednost. Ono što možete napraviti je osvijestiti važnost onih radnji koje obavljate automatski, koje "odrađujete". Takav obezvrjeđujući odnos prema svojim aktivnostima (odrađivanje) iscrpljuje i samo osnažuje osjećaj manje vrijednosti.

Osvijestiti važnost neke aktivnosti možete tako da si postavite niz pitanja. Na primjer, uzmimo kuhanje. Što ta hrana daje tijelu? Namirnice i začni koje koristite su možda do vas došli iz različitih dijelova svijeta. Iz koliko zemalja su došli sastojci koji su završili u vašem loncu? Što drugačije, kreativno možete napraviti pri kuhanju tog ručka? Je li to omiljeno jelo vašeg djeteta, supruga, vas samih? Pitajući se ovakva pitanja dajete na važnosti tom kuhanju i samim time vam je kuhanje zanimljivije. Ipak ste odlučili kuhati, a ne napraviti sendvič ili naručiti hranu iz restorana. Vaš izbor je kuhanje i zašto iz to izbora ne bi izvukli ono najbolje - dobar osjećaj?

Svaka radnja je važna i tu važnost možete osvijestiti. To ispada najteže kada je u pitanju posao. Naročito ako to što radite ne volite. Međutim, i taj posao je vaš najbolji trenutni izbor i on, u cjelokupnom sustavu društva, ima određenu važnost i vrijednost. Problem nastaje u situacijama kada posao nije u skladu s vašim životnim vrijednostima - npr. ako svojim radom podržavate konzumerizam, a to vam je odbojno. U takvim situacijama je najlakše upasti u "odrađivanje". Međutim, čak i u tom slučaju ćete se bolje osjećati ako ste se uživjeli u svoj posao, nego ako niste. Ako radi tog boljeg osjećaja možete više sudjelovati u onom što trenutno radite, to vas sigurno neće na tom poslu zadržati dulje nego što je to nužno. Ponudi li vam se bolja prilika, sigurno je nećete propustiti samo zato što se na poslu osjećate nešto bolje.

Međuljudski odnosi i svakodnevne aktivnosti predstavljaju zaista široko polje za istraživanje. Sigurno možete osvijestiti i načine na koje si osjećaj vlastite vrijednosti možda pokušavate prikriti ili zaliječiti. Kupovinom skupih torbi? Flertanjem? Skupljanjem titula? Načina je puno i zaista ih vrijedi istražiti, jer istraživanjem svojih slabosti istražujemo sebe na najintimniji mogući način. A to se uvijek višestruko vrati - u kvaliteti odnosa sa samima sobom, u kvaliteti međuljudskih odnosa i u kvaliteti aktivnosti u koje svakodnevno dajemo sebe. A sve to skupa čini osobnu, nezamjenjivu, autentičnu kvalitetu života.

Tomica Šćavina, lipanj 2015.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.

20.09.2015