Bliskost i njene zamke

 

Stapanje, idealizacija, blizanaštvo i zrcaljenje

su četiri vrste bliskosti koje datiraju još iz djetinjstva.


Riječ "bliskost" kod većine ljudi budi pozitivne osjećaje. I, istina je - bliskost je važna, bliskost je pozitivna, bliskost nam treba. Međutim, to ne znači da je jednostavna i da nam ne može zakomplicirati život. Dapače. Kako bismo otkrili što je to što nam bliskost daje, a što oduzima - u različitim periodima života i s različitim ljudima - morat ćemo krenuti otpočetka. Od prvog važnog odnosa koji smo imali, od prve bliskosti koju smo ikada osjetili - od odnosa s majkom.

Prema austrijsko-američkom psihoanalitičaru Heinzu Kohutu, začetniku takozvane self-psihologije, dijete po rođenju ne doživljava sebe kao zasebno biće, već je u stanju jedinstva s majkom - oni su jedno. Tijekom ovog "rajskog stanja" nesvjesnog blaženstva, majka je iz perspektive djeteta svemoćna, jer zadovoljava sve njegove potrebe i ispunjava sve njegove želje. S vremenom dijete počinje shvaćati da je ono u stvari zasebno, odvojeno biće i tu započinje proces odvajanja ili "izlaska iz raja" tijekom kojeg, malo po malo, stječe svoju vlastitu individualna svijest.

U ovom procesu je majka izuzetno važna. Njeno prisustvo, shvaćanje djetetovih potrebe, tjelesna i emotivna bliskost - sve to igra vrlo važnu ulogu u razvoju djetetove individualne svijesti. Međutim, taj razvoj (zbog nezrelosti ili nemogućnosti majke da se posveti djetetu) često ostaje nedovršen, što u odrasloj dobi dovodi do težnje za osjećajem povezanosti s drugima kroz proces regresije, odnosno kroz vraćanje u rane razvojne faze, što podrazumijeva s jedne strane gubitak, a s druge nerealno veličanje sebe. U ovoj kolumni ćemo istražiti kako se to događa.

Uz idealizaciju, koja je više-manje poznata, tu su i tri regresivna načina povezivanja koja su većini ljudi nepoznata: stapanje, blizanaštvo i zrcaljenje.

Stapanje je najjednostavnije opisati kao oceanski doživljaj miješanja ili nestajanja u drugoj osobi. Ovaj doživljaj je, prema Kohutovoj self-psihologiji, znak regresije u jednu od najranijih faza djetinjstva u kojoj se dijete još uvijek osjeća stopljenim s majkom. Ako majka nije bila topla, ako nije izražavala ljubav kroz grljenje, nježnost i, doslovno, stapanje u osjećaju blaženstva, onda će se djetetova prirodna (ali neutažena) želja za ovisničkim jedinstvom s majkom kasnije projicirati na druge. To će dovesti do opsesivne želje za stapanjem s partnerom koji odaje dojam moći, s duhovnim vođom ili s bilo kojom drugom "magičnom" ili moćnom figurom. Osjećaj stopljenosti je praćen intenzivnim osjećajima ekstaze ili blaženstva, ali snaga ovog doživljaja je tim jača što je manje vlastite volje, ambicije, doživljavanja i mišljenja, odnosno - vlastitog identiteta.

Prema Kohutu, blizanaštvo predstavlja zastoj u nešto kasnijoj fazi razvoja. U ovom slučaju, dijete shvaća da je odvojeno od majke, ali pretpostavlja da ono i majka imaju manje-više identičnu psihu. Blizanaštvo je često prisutno kod tinejdžerske romantične zaljubljenosti koja je šarmantna, ali i vrlo krhka, jer otkriće da druga osoba nije "baš kao ja" dovodi do razočaranja i predstavlja ozbiljnu prijetnju odnosu.

Blizanaštvo je često i u kasnijoj dobi. Vjerojatno ste i sami ponekad osjetili oduševljenje kada netko, slušajući vas, izgovori: "Da, da, i ja isto!" ili kada vi to izgovorite nekom drugom, pa se odmah osjetite povezanijima. Kada je blizanaštvo u pitanju, to oduševljenje postaje važnije od druge osobe i važnije od toga da se zadrži svoj stav i svoje mišljenje. To oduševljenje (isti smo!) vodi odnos prema brisanju ili ignoriranju različitosti, koje ipak kad-tad ponovo isplivaju na površinu i postanu izvor konflikata.

Zrcaljenje predstavlja zastoj u nešto kasnijoj fazi razvoja kada dijete već uspijeva razlikovati svoju psihu od psihe majke. Pri zrcaljenju, prisutna je stalna potreba za pažnjom, primjećivanjem, nagrađivanjem, poštovanjem i potvrđivanjem, odnosno "vraćanjem odraza". U zaljubljenosti, partneri mogu postati potpuno ovisni o slici koju jedno o drugom imaju, pa se mogu početi mijenjati, ići protiv sebe, samo kako bi tu sliku zadržali. Nakon što su jedno drugom bili "savršeno zrcalo", partnerima se jako teško pomiriti da te "emotivne droge" više nema.

Zrcaljenje se može događati i u drugim bliskim odnosima - u prijateljstvu, u odnosu duhovnog učitelja i učenika, u odnosu s terapeutom. Prisjetimo se starog filozofskog pitanja: "Ako u šumi padne drvo, a to nitko nije ni čuo, ni vidio - je li se to stvarno dogodilo"? Zbog odsustva zrcaljenja unutarnjih kvaliteta u ranom djetinjstvu, u čovjeku ostaje osjećaj da tih kvaliteta i vrijednosti u sebi možda niti nema. Baš kao što možda nema ni onog drveta.

Stapanje, idealizacija, blizanaštvo, zrcaljenje... Sve je to dio života i dio bliskih odnosa. Tuga zbog gubitka "objekta stapanja", "blizanca" ili "savršenog zrcala" je dubinska tuga koja je vrlo teška jer je bila pohranjena u tijelu od najranijih dana. Međutim, postoji u tome i nešto pozitivno. Kada rane povrede izrone na površinu, postoji mogućnost da ih primijetimo i malo po malo - odtugujemo i prebolimo.

Mnoge veze, nakon što čarolija stapajuće, blizanačke ili zrcaleće povezanosti prođe, puknu. Riječ "puknu" je ovdje primjerena, jer to češće bude buran, nego prijateljski prekid. A ako veza opstane, slijedi "period sjene" u kojem isplivava bol zbog ranih povreda, a koja se u velikoj mjeri projicira na partnera (da je on drukčiji, ljubav bi se održala) ili na vezu (da je veza "prava", ljubav bi se održala). Međutim, nije nužno mijenjati partnera - nužno je mijenjati ideje koje imamo o ljubavi.

Ako ljubav ostane poistovjećena sa stapanjem, blizanaštvom ili zrcaljenjem, onda ćemo stalno biti u potrazi za novim partnerima koji će nam omogućavati da se "otopimo" u njima, da budemo "isti" ili će nam predstavljati "savršeno zrcalo". Mnoge ljude upravo to odvede u ljubavništvo. S ljubavnikom ili ljubavnicom dobivaju "to nešto", a istovremeno su svjesni da im je obitelj važna i ne žele izgubiti sigurnost, stabilnost i sve ostalo što imaju u braku ili dugoj vezi. Nekima se životi pretvore u trajno funkcioniranje "na dva kolosijeka" - praktičnu svakodnevnicu dijele s partnerom, a erotsku i emotivnu privrženost koja se temelji na ranim povredama čuvaju za ljubavnika ili ljubavnicu. Na taj način kroz ljubavništvo uvijek iznova "preslaguju" stare povrede - nakon perioda obožavanja zbog bliskosti, slijedi period tuge, nemira ili boli radi odvojenosti.

Partneri koji cijene vjernost će svoje neutažene potrebe za stapanjem, blizanaštvom ili zrcaljenjem osvještavati i mijenjati unutar odnosa - kroz iskrenu komunikaciju u kojoj izražavaju svoje emotivne potrebe i ideje u vezi ljubavi, te kroz odvajanje svoje "emotivne prtljage" od partnerove. To odvajanje "emotivne prtljage" je dugotrajan proces, ali ako se odnos temelji na međusobnom poštovanju i uvažavanju, taj proces je ono što odnos čini živim i što stvara uvijek nove uzorke bliskosti.

Tomica Šćavina, prosinac 2014.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.

08.01.2015