Tamna strana vjere u ljubav


OPREZ: Neki muškarci duboko u sebi mrze žene

i odnos uvijek vode prema uništenju ljubavi.



Kada bi vas netko pitao je li dobro vjerovati u ljubav, vjerojatno bi većina vas odgovorila: "Da, naravno". I bili bi u pravu - vjera u ljubav, u njeno ostvarenje i ljekovitost je važna i pozitivna. Međutim, ponekad vjera u ljubav vodi u pravu psihološku i emotivnu propast. Ljubav postaje "mrkva na štapu" koju možete samo omirisati, ali je nikada ne možete zaista doseći, jer je partner neprestano uništava.

Većina žena to nikako ne može shvatiti - zašto bi netko uništavao ljubav? Iz tog neshvaćanja, proizlaze tisuće mogućih objašnjenja: "On sigurno ne zna što radi", "Bio je previše povrijeđen u prethodnim vezama", "Užasno mu je teško na poslu"... A objašnjenje je možda puno jednostavnije - postoje muškarci koji su naprosto ženomrsci. Takvi muškarci uništavaju ljubav zato što je to upisano u njihov psiho-emotivni program.

Veza sa ženomrscem najčešće započinje vrlo burno, uz puno romantike i kemije, da bi uskoro na površinu isplivali razni njegovi problemi koji mogu biti vezani uz financije, uz ovisnosti, uz probleme iz prethodnog braka i slično. Ženomrsci rijetko imaju "posložen" život. Gotovo uvijek se uz njih kotrlja neko rasulo, neki kaos koji najčešće predstavljaju kao nešto nad čim uopće nisu imali kontrolu i u čemu su oni zapravo žrtve - groznog državnog i bankovnog sustava, bivše žene, okrutnog svijeta i slično. Žena uz njih postaje spasiteljica i njena ljubav postaje nit vodilja za njegovo izbavljenje.

Ženomrzac zaista treba izbavljenje i to se savršeno uklapa u ženinu spasiteljsku ulogu iz čega proizlazi snažna ljubavna čarolija, odnosno iluzija u kojoj žena uporno hrani svoju vjeru u ljubav idejama o njenom ostvarenju, dok on uporno tu ljubav ubija kontrolom, kritikom i iskrivljavanjem ženine pozitivne slike o sebi. Američka psihoterapeutkinja dr. Susan Forward ovakvog muškarca opisuje kao "uhvaćenog u sukob između svoje potrebe za ljubavlju žene i duboko ukorijenjenog straha od nje".

Obiteljska dinamika koja stvara ženomrsce se često svodi na suviše strogog ili suviše pasivnog oca koji ne pruža baš nikakav pozitivan model za odrastanje i majke koja koristi dijete za zadovoljenje svojih emotivnih potreba i pritom ga guši, čini slabim ili izigrava žrtvu. Sin zbog toga postaje vrlo ovisan o majci koja ga je, uskraćujući mu ljubav, duboko razočarala i zbog čega stalno iznova čezne za njenom ljubavlju jer ima osjećaj da bez nje ne može preživjeti. Cijeli taj splet projekcija se, jednom kada taj dječak odraste, seli na ženu koja ga svojom vjerom u snagu ljubavi koja je bezuvjetna i koja je jača od svih prepreka, podsjeća na majčinsku ljubav kakvu nikada nije dobio. Međutim, njena ljubav nikako ne uspijeva zaliječiti njegove rane, jer je duboki otisak straha i razočaranja koji osjeća prema majci (prvoj ženi koju je ikada upoznao) puno snažniji.

Iz tog straha i razočaranja se rađaju bijes i mržnja prema majci, ali pošto je u njegovoj psiho-emotivnoj konstelaciji majka "sveta", odnosno zaštićena, sačuvana od bilo kakvih agresivnih poriva, sav taj bijes i sva ta mržnja se projiciraju na žene općenito, a naročito na žene s kojima ulazi u blizak odnos i za koje duboko u sebi "zna" da su sve iste i da bi ga sve povrijedile, napustile i razočarale, baš kao što je to napravila njegova majka.

Većina žena koje snažno vjeruju u ljubav bi na ovoj točki razotkrivanja unutarnjeg svijeta svog voljenog ženomrzaca rekle: "Jadan, tako mi ga je žao. On zaslužuje puno više". I tu bi krenuo novi val vjere u ljekovitu snagu ljubavi koju mu samo ona može pružiti. Međutim, do tog izlječenja, na žalost, na ovaj način ne može doći, a gotovo je sigurno da neće doći nikada jer ženomrsci gotovo nikada ne traže psihoterapijsku pomoć, jer bi za njih to bio prvenstveno znak slabosti.

Ženomrsci su, baš kao i svi drugi ljudi, višeslojne osobe. Uz ženomrstvo mogu imati i puno kvaliteta. Mogu biti duhoviti, mogu biti talentirani umjetnici, vrlo zanimljivi sugovornici ili požrtvovni prijatelji. Osim toga, kada njima ne vladaju projekcije, mogu biti ugodni i pažljivi prema ženi. Međutim, to nikada nije trajno stanje koje proizlazi iz poštovanja, već samo kratak period u kojem ih preplavljuju romantični osjećaji ili period u kojem su na oprezu jer se boje da bi ih žena mogla napustiti.

Mizoginija ili ženomrstvo je nešto što nam je svima poznato - svi znamo da postoje muškarci koji imaju snažne predrasude prema ženama, koji na razne načine ponižavaju žene, koji ih doživljavaju isključivo kao seksualne objekte ili ih guše kontrolom i kritikom. Međutim, bliski sudar sa ženomrscem je nešto što je ženi vrlo teško shvatljivo, jer ruši cjelokupnu sliku svijeta i ostavlja ih s pitanjem: "Ako ljubav nije ta pozitivna pokretačka sila, što onda jeste?".

Nakon što ideal ljubavi padne, ženi kojoj je lučonoša bila ljubav tek predstoji upoznavanje s tamnom stranom ljudske prirode, a samim time i upoznavanje s vlastitom sjenom - s dugo potiskivanom boli, bijesom, mržnjom, sramom, zavišću - sa svom onom tamom iz koje je nesvjesno pobjegla u svjetlo ljubavi koje je bilo suviše sjajno da bi bilo istinito.

Ženama koje su u odnosu sa ženomrscem ili su se nedavno opekle na jednog od njih treba vlastito priznanje da su prvenstveno one te koje su trebale izbavljenje iz svoje teške emotivne situacije, iako su vjerovale da je onaj kojeg pokušavaju i žele izbaviti on, muškarac. Vlastitom vjerom u bezuvjetnu ljubav koja "pokreće planine" gradile su sebi put u bolje sutra, ne obraćajući pažnju na osjećaje koji im zagorčavaju život danas. Nakon što takva vjera u ljubav padne - paradoksalno, ali istinito - otvara se put ljubavi kojoj, da bi zaživjela, nije potrebna vjera. Kada izvire iz stvarnog odnosa nepomućenog fantazijama, ljubav se događa danas i vjera postaje suvišna.

Tomica Šćavina, studeni 2014.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.

07.11.2014