Projekcije - zašto svoje osobine pripisujemo drugima?

 

Projekcije su čarobni i bolni putokazi,

prsti koji stalno upiru u mjesta u sebi

koja tek trebamo otkriti.


Sigurno vam se više puta dogodilo da vam netko pripisuje vlastite negativne osobine. A sigurno ste i sami to nesvjesno radili, a onda tek kasnije osvijestili da ste nekome zapravo "prišili" nešto svoje. Baš kao što projektor izbacuje sliku preko platna, tako i mi projiciramo neke svoje slike preko drugih, vjerujući da pri tom gledamo u njih, a zapravo gledamo u negirane, odbačene dijelove sebe. To radimo prilično često - svoje nesvjesne paketiće predajemo drugima - i zato možemo reći da je to normalno, ljudski. Osim kada su projekcije izrazito snažne, pa ne samo da kompliciraju odnose, već uništavaju i jednu i drugu stranu, i "projektore" i "platna".

Kako to izgleda?


Kada netko projicira, uvjeren je u svoju sliku. Na primjer, ljubomoran muškarac koji vas vidi nevjernom, a zapravo je sam sklon prevari ili flertu. Ili, možete biti uvjereni kako je vaša prijateljica postupila sebično jer vam nije napravila neku uslugu, a zapravo je bilo sebično od vas tražiti od nje takvu uslugu. Primjera je bezbroj - od situacija u kojima netko kritizira vaš fizički izgled, a zapravo je sam nezadovoljan svojim izgledom, pa do situacija u kojima si ne možete priznati da vam se netko ne sviđa i da ga želite odbaciti, pa onda projicirate da se vi ne sviđate njemu i da on odbacuje vas.

Osim negativnih, skloni smo projicirati i pozitivne karakteristike. To je ono što se obično događa pri zaljubljivanju. Recimo, potencijalnog partnera vidimo sposobnim, suosjećajnim, kreativnim ili inteligentnim, a on se kasnije pokaže neambiciozan, nezainteresiran i dosadan. To se redovito događa kada zbog pomanjkanja osjećaja vlastite vrijednosti ovakve kvalitete nismo u stanju sagledati i njegovati u sebi. Pripisivanjem tih kvaliteta potencijalnom partneru i maštajući o ljubavi s njim, vidimo i sebe obasjanima tim kvalitetama. Ideja koja leži u podlozi ove varke glasi - ako bih bila prihvaćena od nekog tko je tako sjajan, to sigurno znači da sam i ja sjajna. A cijela varka proizlazi iz toga što potvrdu i prihvaćanje tih svojih kvaliteta nismo u dovoljnoj mjeri dobivali u djetinjstvu, unutar svojih obitelji, pa ih tražimo od potencijalnog partnera - retuširanog sjajnom, idealizirajućom projekcijom.

Sigmund Freud, koji se prvi ozbiljnije bavio konceptom projekcija smatrao je da se projekcije ne događaju slučajno, već osoba koja projicira cilja na nešto što u maloj mjeri zaista postoji u drugoj osobi, a zatim to preuveličava. Kada je riječ o negativnim projekcijama, vjerojatno ste se već susreli s ljudima koji tragaju za nekom vašom slabošću samo kako bi vam dodali sol na ranu. Na taj način, oni se trenutačno rasterete, podignu se "iznad" vas, a vi ostajete "ispod" - koprcati se u bolnom osjećaju posramljenosti, obezvrijeđenosti ili nekompetentnosti.

Zašto projiciramo?

Projekcija je zapravo obrambeni mehanizam. Kako bi se obranili od neugodnih impulsa, negiramo njihovo postojanje u sebi i pripisujemo ih drugima. To donosi privremeno rasterećenje, ali pod cijenu odmaka od realnosti. Na ovaj način stupamo u odnos s odbačenim dijelom sebe, ali na sigurnoj udaljenosti, bez osjećaja srama ili straha od kazne. Dio sebe koji projiciramo u drugoga (na primjer, nemoćnog sebe koji strahuje da će ga drugi vidjeti nesposobnim ili, recimo, nevjernog sebe koji strahuje da će ga drugi vidjeti nemoralnim) nikada nije izgubljen. Ne možemo ga projicirati u nekoga i tako ga se riješiti, iako nesvjesno upravo to pokušavamo. Odbacivanje dijela sebe unutra ostavlja bol i prazninu koja stalno podsjeća da nešto nije u redu.

Kada projiciramo pozitivne osobine, neugodan impuls dolazi iz dubinskog uvjerenja da mi nemamo te kvalitete koje izviru iz nas - na primjer, inteligenciju, kreativnost ili ljepotu. Kada bi pomislili da imamo te kvalitete, nastupio bi sram, ideja da smo umišljeni ili strah od ismijavanja. Zato zaljubljivanje, pa makar i u "krivu osobu", može biti izvrstan putokaz za otkrivanje skrivenih i odbačenih dijelova sebe.

Zrcaljenje

Rodilište projekcija su nesvjesne fantazije. U glavi se nižu scenariji, priče, slike... A zatim slijedi projekcija. Kada netko ima ulogu platna za naše projekcije, onda ga ne vidimo. Vidimo samo ono što smo projicirali. Pri tom su naši zrcalni neuroni, koji su podloga za empatiju, metaforički rečeno, ugašeni. Ono što vidimo je odbačeni, negirani dio sebe. Kada je taj odbačeni dio pozitivan, odnosno, kada je posrijedi idealizacija, može doći do procesa zrcaljenja - do potrage za boljim, kvalitetnijim (ili čak idealnim, savršenim) sobom u očima drugoga.

Kada se zaljube dvije osobe koje si međusobno zrcale svoje kvalitete, to može nalikovati na Ikarov let prema suncu. U nesvjesnoj želji da izmame što idealniju sliku sebe u očima potencijalnog partnera, jedno drugom pripisuju bogolike kvalitete koje u sudaru s realnošću padaju u vodu. Idealizacija stvara jedno posebno emotivno ozračje koje nakon upoznavanja osobe od krvi i mesa - sa njenim stvarnim kvalitetama i stvarnim manama - nestaje. Neki ne mogu podnijeti to razočaranje i odmah kreću dalje u potragu za novim "savršenim zrcalom", a neki se okrenu sebi pokušavajući shvatiti što im se zapravo dogodilo.

Povlačenje projekcija

U trenutku kada tuga zbog gubitka "savršenog zrcala" postaje tuga zbog nemogućnosti prepoznavanja "sjajnih kvaliteta" unutar sebe, počinje proces povlačenja idealizacije. Priznanje osjećaja manje vrijednosti, povrijeđenosti, tuge, ljutnje i svega ostalog što ostaje nakon gubitka potencijalnog partnera koji nam je, zrcaleći nas, davao potvrdu naših kvaliteta, može voditi prema dubljem upoznavanju sebe i prema sasvim novom načinu njegovanja svojih osjećaja.

Svako povlačenje projekcije je važan korak na putu prema cjelovitosti ili, prema Jungovim riječima - prema individuaciji. Kada projicirani sadržaj povučemo unutra, onda s njim možemo nešto i napraviti. Na primjer, žena koja se zaljubila u muškarca kojeg je smatrala vrlo uspješnim, nakon što progleda i razočara se u njega, ima snage da sama postiže svoje uspjehe. Ili, žena koja se zaljubila u poznatog umjetnika, nakon što se odljubi, može otkriti da i ona ima talent koji uopće nije realizirala.

Ista stvar je i s negativnim projekcijama. Odbačeni dijelovi sebe koje najčešće projiciramo su: sebična ja, zavidna ja, narcisoidna ja, povrijeđena ja, nekompetentna ja, agresivna ja. Kada priznamo, prihvatimo i emotivno doživimo odbačeni dio sebe, taj dio prestaje biti unutarnji neprijatelj kojeg se treba riješiti i postaje prirodan dio unutarnjeg svijeta koji počinje raditi za cjelinu. "Sebična ja" postaje zaštitnica osobnih granica, "zavidna ja" potiče na postignuća, "narcisoidna ja" se pretvara u osobu koja cijeni sebe, "povrijeđena ja" uživa u svojoj senzibilnosti i mekoći, "agresivna ja" se zna izboriti za sebe i obraniti se kad je napadnuta, a "nekompetentna ja" postaje osoba koja osjećaj sigurnosti gradi unutar sebe, a ne na vanjskim ocjenama i priznanjima.

Put cjelovitosti

Iako sam proces povlačenja projekcija nije ugodan, na kraju tog puta nas čeka puno kvalitetniji život, dok stalno projiciranje vodi u krug, u stalno ponavljanje. Kada su u pitanju negativne projekcije, ono "loše" u sebi (tj. ono što je etiketirano kao loše) vidimo u drugima kako bismo sačuvali neku koliko-toliko dobru sliku sebe pred samima sobom. Međutim, ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da svojim projekcijama povrjeđujemo ljude oko sebe i zbog toga stalno dobivamo potvrdu da jesmo loši.

Kada je riječ o pozitivnim projekcijama, ono "dobro" (vlastite nedostižne kvalitete) vidimo u drugima kako bismo, uz njih, i sebe vidjeli dobrima, međutim, ta nas slika uvijek iznova napusti i uvijek iznova pred samima sobom ispadamo loši. Put kojim nas vode projekcije stalno iznova vodi do boli i razočaranja, sve dok ne shvatimo da to nije put, već slijepa ulica. Na kraju te slijepe ulice je dio nas za kojeg smo zaista bili slijepi - unutarnje mjesto kojeg smo bili nesvjesni. Zato ne možemo reći da su projekcije loše. One nisu ni dobre ni loše. One su čarobni i bolni putokazi, prsti koji stalno upiru u mjesta u sebi koja tek trebamo otkriti.

Tomica Šćavina, listopad 2014.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

23.10.2014