Temelji uspjeha

 

Što god željeli postići,

način na koji razmišljamo

nam može biti velika podrška

ili ozbiljan kamen spoticanja.



Hoće li neki plan, ideja ili projekt uspjeti ovisi o mnoštvu faktora od kojih je neke moguće, a neke nemoguće kontrolirati. Ono što se čini da uvijek možemo kontrolirati je vlastito ponašanje. Međutim, to nije baš tako jednostavno. Bilo da je riječ o pokretanju novog posla, pisanju knjige ili gradnji kuće, um, odnosno način razmišljanja nam na tom putu može biti velika podrška ili ozbiljan kamen spoticanja.

Prije četrdesetak godina, američki psiholog Walter Mischel je proveo vrlo zanimljivo istraživanje koje se dan danas navodi kao jedno od najvažnijih istraživanja u području psihologije uspjeha. Njegovo istraživanje, takozvani Standforski marshmallow eksperiment, sastojalo se od toga da je djeci ponuđen pomalo frustrirajući izbor – mogli su dobiti jedan marshmallow odmah ili dva ako bi uspjeli pričekati petnaest minuta. Dok su čekali, bili su sami i marsmallow je bio pred njima, što je za četverogodišnju i petogodišnju djecu zaista pravi izazov.

U studijama koje je na istoj djeci provodio godinama kasnije, Mischel je otkrio da su djeca koja su bila u stanju čekati i time zaslužiti veću nagradu kasnije na raznim poljima bila uspješnija od djece koja nisu bila u stanju čekati. Ovim je pokazao da je sposobnost odgađanja trenutnog zadovoljstva u ime nekog vremenski udaljenijeg, ali vrijednijeg cilja, jedan od značajnih pokazatelja budućeg uspjeha.

Kad god pred sobom imamo neki plan i cilj čije ostvarenje ovisi samo o našoj volji i našoj sposobnosti strukturiranja rada (a ne o vanjskoj strukturi kao što je školski sustav ili posao koji nam je zadan i definiran izvana), svakodnevno se susrećemo se s istom dilemom – raditi za buduće zadovoljstvo uspjeha ili pokleknuti pred izazovom trenutnog zadovoljstva. To trenutno zadovoljstvo za nekog može biti odlazak na kavu s prijateljicom, za nekog gledanje omiljene serije, a za nekog surfanje Internetom.

Mada se na svakodnevnoj razini ta odluka – primjerice, raditi na cilju ili otići na kavu – može činiti beznačajnom, ona je itekako značajna. Nakon jednog podlijeganja trenutnom zadovoljstvu, drugo podlijeganje je puno lakše. Što više podliježemo, to je taj put utabaniji, a što je utabaniji, mogućnost neuspjeha je veća. Zato, ako imate djecu, učite ih odlaganju trenutnog zadovoljstva radi nekog važnijeg cilja. Tako će djeca naučiti podsnositi malu dozu frustracije kako bi kasnije mogla, zasluženo, uživati više. Ta navika će se prenijeti i u odraslu dob i time ćete ih učiniti sposobnijima, samostalnijima, a samim time i samopouzdanijima.

Kako biste nešto ostvarili, najprije vam treba vizija. Vizija je slika u umu koja je energizirana emocijama, pa vas privlači da idete prema njenom ostvarenju. Međutim, vizija je tek sjemenka. Kako biste je ostvarili, treba vam dobar, realističan plan i – ponovo – samodisciplina da taj plan pratite i provodite na dnevnoj razini.

Neki ljudi nemaju problem s odgađanjem zadovoljstva, ali zato imaju problem s odvajanjem od široke slike. Primjerice, ako je riječ o pisanju knjige, široka slika obuhvaća ideju o tristo stranica koje treba ispisati i svim tim satima koje treba provesti pred kompjuterom. Ako je riječ o gradnji kuće, široka slika obuhvaća ideju o dozvolama, majstorima, temeljima, interijeru i još puno toga drugog. Široka slika, ako se na vrijeme ne odvojite od nje, ako je ne rascjepkate na male korake i ne krenete u realizaciju tih malih koraka, dovodi do kaosa misli koje kolapsiraju u osjećaj nemoći.

Nemoguće je sve napraviti odjednom. Nemoguće je predvidjeti probleme koje će iskrsnuti pri realizacije svakog od koraka. Nemoguće je kontrolirati proces koji je tek u začetku ili još nije ni krenuo. A ako vam um radi kao navijen i samo vrti misli o tome što sve trebate napraviti, postoji velika mogućnost da se na kraju nećete ni pokrenuti.

Nakon vizije i kratkotrajnog “širokokutnog pogleda” na ono što trebate napraviti kako bi ostvarili svoju viziju, najvažnije je prihvatiti svoja ograničenja i “suziti sliku” na ono što možete napraviti u jednom danu. Ako je riječ o pisanju knjige, cilj je, recimo, napisati dvije stranice. Odluka koja glasi “danas ću napisati dvije stranice” je puno prihvatljivija nego “idem pisati knjigu”. Ako razmišljate samo o te dvije stranice, imate zdrav osjećaj moći . Osjećate se sposobnima. A ako razmišljate o knjizi koju planirate napisati, imate osjećaj nemoći. Knjiga se čini pregolema i lako se možete osjetiti nesposobnima.

Kakav god plan imali, nakon što ga svedete na dnevne zadatke i krenete u realizaciju, pojavljivat će se ona “marshmallow frustracija” s početka. I tu vam ponovo treba podsjetnik da radite za vremenski udaljen, ali vrijedan cilj. Treba vam podsjetnik na važnost ostvarenja vizije koja vas je pokrenula. Osjećaj zadovoljstva koji se gradi malo po malo, na temelju vidljivih rezultata koji vas primiču ostvarenju vizije je nešto što vas onda može motivirati da ustrajete do kraja. Ili, ako vam se ideja kraja ne sviđa – do novog početka, do nove vizije koju odgađajući trenutna zadovoljstva i “sužavanjem pogleda” na dnevne zadatke zaista možete i ostvariti.

Tomica Šćavina, rujan 2014.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

30.09.2014