Razvojne faze - prilike za promjenu

U odrasloj dobi, sva prethodna iskustva

imaju određeni utjecaj, s tim da neke

specifične situacije na vidjelo izvlače

specifične emotivne zastoje.

Većina ljudi u svojim tridesetima ili četrdesetima osjeća neku vrstu izgubljenosti. Dječji snovi o tome "što će biti kad narastu" su zamijenjeni realističnim planovima koji su motivirani brigom za egzistenciju. Ideal majčinstva ili očinstva (uz sve one slatke i zaigrane trenutke) donosi umor i rastrganost između brojnih obaveza, a tu je i svijest o prolaznosti života koja se ocrtava u starenju roditelja. Svaka životna faza je na svoj način zahtjevna, a naročito velik izazov predstavlja ako nosimo i emocionalni teret koji je nastao u prethodnim fazama.

Jedan od najcjenjenijih istraživača psihosocijalnog razvoja, američki psiholog i psihoanalitičar njemačkog porijekla Erik Erikson, život je podijelio u osam razvojnih faza. Ulazak u novu fazu uvijek nosi nove razvojne zadatke i predstavlja potencijalnu krizu i period povećane ranjivosti, ali je to istovremeno i period bujanja novih potencijala koji mogu otvoriti sasvim neočekivane životne mogućnosti.

Povjerenje

Prva razvojna faza počinje s rođenjem i traje do osamnaestog mjeseca života. Na ovom stupnju, dojenče prije svega uči primati i identitet se strukturira oko uvjerenja "ja sam ono što mi je dano". Ako dojenče, sasvim nesvjesno, osjeća da može imati povjerenja u roditelje (naročito majku) da će biti zbrinuto, nahranjeno i njegovano, onda razvija dvije vrlo važne vrline koje će mu poslužiti kasnije u životu: nadu i vjeru. Pri tom se ne misli na religioznost, već, kako kaže Erikson na "vjerovanje u dostižnost žarkih želja, usprkos mračnim nagonima i bijesu koji obilježavaju početak postojanja".

Drugim riječima, ako je trauma rođenja koja se očituje potpunom bespomoćnošću i ovisnošću o roditeljima zaliječena pažnjom i ljubavlju, dijete razvija osjećaj temeljnog povjerenja koji mu kasnije, u tridesetima i četrdesetima omogućuje da se osjeća dovoljno sigurnim u svijetu i da ima dovoljno vjere u ostvarenje svojih potencijala. Ako se to povjerenje nije imalo prilike razviti, u odrasloj dobi dolazi do stvaranja ovisničkih odnosa, pesimizma, osjećaja napuštenosti ili razvijanja paranoje.

Ti prvi mjeseci života su zaista najvažniji. Temeljno povjerenje koja se u ovom periodu života ima priliku razviti Erikson naziva kamenom temeljcem zdrave ličnosti. Kasnije, u odrasloj dobi, nedostatak tog temeljnog povjerenja se na razne načine pokušava zaliječiti, što donosi nove životne probleme. Mnoge djevojke i žene se zbog toga zaljubljuju i poklanjaju povjerenje muškarcima koji nisu dostojni njihovog povjerenja. Neki se pak okrenu duhovnosti u kojoj Univerzum ima ulogu majke koja ispunjava želje i bezuvjetno voli i prihvaća. Neki ostanu trajno lakovjerni jer uporno traže neki autoritet kojem bi mogli vjerovati.

Svi ti pokušaji kompenzacije vode u razočaranje, ali ipak imaju afirmativnu notu - pokazuju težnju prema ostvarenju povjerenja. Mada nitko ne voli biti razočaran, jednom kada se razne "iluzije povjerenja" istroše i osoba si dopusti temeljno razočaranje životom (tj. majkom koja je u prvim mjesecima bila bogoliki izvor života), tu je prilika i za istinsko zalječenje kroz priznavanje, dopuštanje i njegovanje svoje ranjivosti, umjesto kroz traženje "ljekovite iluzije" koja samo vodi u novo zalijetanje u odnose i situacije koje uvijek iznova završavaju povredom.

Autonomija

U drugoj fazi razvoja koja traje od osamnaestog mjeseca života do treće godine, roditelji ohrabruju dijete da razvija aktivno i autonomno ponašanje, ali ga istovremeno uče i zabranama i ograničenjima. Dijete je i dalje vrlo ovisno o roditeljima, ali mu je izuzetno važno da ima vlastitu volju, te se u ovoj fazi razvoja identitet gradi oko uvjerenja "ja sam ono što hoću". Ako su roditelji suviše kruti i ne vode računa o djetetovoj volji koja je temelj zdravog osjećaja moći, dijete se osjeća poraženo i njime dominiraju sram i sumnja. S druge strane, ako su roditelji previše popustljivi, dijete gubi svaki osjećaj srama i sumnje koji su u maloj količini nužni za propitivanje vlastitih postupaka i za dobro prepoznavanja tuđih granica.

Ako roditelji djetetu dopuštaju da u nekim situacijama ima svoju volju i daju mu do znanja da je njegova volja važna, ali mu također i postavljaju granice i zahtijevaju poslušnost u svim onim situacijama u kojima dijete nije dovoljno zrelo da donosi svoje odluke, kao zalog za budućnost, razvijaju se dvije nove vrline: volja i samokontrola. Uz to, razvija se i hrabrost za provođenje svoje volje, ali sa zdravim obzirom prema drugima - uz empatijsko promišljanje o tome kako će to na njih utjecati.

Ako roditelji sustavno zatiru djetetovu volju ili mu pak u svemu udovoljavaju, u odrasloj dobi se, ovisno o temperamentu i ličnosti, to odražava kao kronična nemoć, impulzivnost, opsesivnost ili izbjegavanje.

Zato u odrasloj dobi neki ljudi neće niti pokušati ostvariti nešto što bi htjeli ili će ulaziti u nerealne projekte nakon kojih će se osjećati kao gubitnici. Neki će pak opsesivno pokušavati kontrolirati život držeći se naučenih formula ili rituala jer im to pospješuje osjećaj moći, a neki će slušati glas otpora i stalno se skrivati, strahujući od toga da se na neki novi način izlože i time riskiraju da se ponovo osjete posramljujući poraz ili duboku bespomoćnost. Međutim, roditeljske pogreške ne moraju biti toliko sudbonosne. Tijekom života moguće je stalno istraživati svoje sposobnosti, stalno testirati svoje ideje u realnosti i malo po malo prihvaćati okvire i ograničenja koja stvarnost postavlja kako bi, usprkos sramu, smogli hrabrosti ostvariti svoje ciljeve i ući u odnose koji donose osjećaj važnosti i intime.

Inicijativa

Treća razvojna faza traje od treće do šeste godine i karakterizira je povećanje djetetove moći nad okolinom, ali i povećanje odgovornosti. Kroz igru i maštu, dijete je sposobno mijenjati stvarnost, pa se osjećaj identiteta strukturira oko ideje "ja sam ono što mogu zamisliti da želim biti". Roditelji koji predstavljaju djetetu dobar autoritet, koji pokazuju razumijevanje i podržavaju ga u njegovim inicijativama omogućuju djetetu da u budućnosti ima osjećaj svrhe.

Roditelji koji kažnjavaju svaku inicijativu uzrokuju osjećaj krivnje koji se kasnije manifestira kao povučenost, a roditelji koji su previše popustljivi stvaraju u djetetovoj ličnosti crte bezobzirnosti i nemilosrdnosti što dovodi do razmišljanja "cilj ne bira sredstvo", a kasnije se u životu razvija u antisocijalno i narcisoidno ponašanje. Prevelika povučenost može kasnije dovesti do velikih problema u stvaranju intimnosti i ostvarenju životnih ciljeva, a upravo prema tome vodi i narcisoidnost. Kada je riječ o narcističkom poremećaju ličnosti, svojom nemogućnošću uvažavanja drugih narcisoidni ljudi uništavaju bliskost, a njihova nerealna slika o vlastitoj moći i važnosti ih u sukobu s realnošću stalno baca u nepodnošljiv osjećaj nemoći koji eksplodira u "moć" kroz slijepu destrukciju - tzv. narcistički bijes.

Zdrava inicijativa koja se manifestira u poduzetnosti je nešto što se kasnije u životu može njegovati, ali to nije baš jednostavno ako roditelji nisu pomogli da se izgradi od osamnaestog mjeseca do treće godine života. Tako će nekome, kako bi izašao iz kruga svojih negativnih uvjerenja koja ga vežu uz potisnute osjećaje, trebati poticaj i ohrabrenje, a nekome upravo suprotno - postavljanje granica i sudaranje s okvirima realnosti.

Kompetentnost

Četvrta faza razvoja traje od šeste do dvanaeste godine. U ovo doba se kroz učenje za školu razvijaju marljivost i upornost i identitet se gradi oko ideje "ja sam ono što učim". Zato je izuzetno važno da roditelj djetetu pruži osjećaj da je korisno i vrijedno nagrađujući ga za uspjehe, puštajući ga da samo testira svoje sposobnosti i učeći ga da je za svoje školske zadatke samo odgovorno.

Pretjerano štićenje djeteta i uspoređivanje s drugima vodi prema osjećaju inferiornosti, a ponekad i nesamostalnosti što kasnije u životu rezultira s osjećajem manje vrijednosti. Osjećaj manje vrijednosti se stvara i kod odličnih učenika čiji odličan uspjeh se "podrazumijeva" i uopće se ne primjećuje, ali se zato loše ocjene itekako primjećuju, a možda i kažnjavaju.
Kasnije u životu osjećaj nekompetentnosti može stvarati velike probleme. Ljudi koji ovaj osjećaj nisu imali prilike razviti u djetinjstvu ponekad dođu do visokih postignuća (npr. akademska karijera, uspjesi u sportu i sl.), a i dalje se osjećaju kao prevaranti jer duboko u sebi vjeruju da nisu kompetentni i da sve te nagrade i priznanja zapravo ne zaslužuju, nego su, eto, samo dovoljno dobro odglumili da zaslužuju, pa su im ljudi povjerovali. Neki, s druge strane, zbog osjećaja manje vrijednosti neće ništa ni započinjati jer im se čini da što god naprave nije dovoljno dobro ili da su drugi ionako uvijek bolji.

Stvaranje osjećaja vlastite vrijednosti bez dobre podloge u djetinjstvu je prilično teško i dugotrajno, jer treba imati snage za izazove odraslog života, a osjećaj manje vrijednosti i nekompetentnosti su poput virova koji crpe energiju. Međutim, uz hrabrost za izlaženje iz učmale zone sigurnosti, uz stvaranje kruga podrške, a po mogućnosti i uz psihoterapijsku pomoć - svakako je moguće.

Vjernost

Period između dvanaeste i devetnaeste godine ima posebnu ulogu u formiranju identiteta. Adolescenti nisu ni djeca, a nisu ni odrasli i nalaze se u fazi lutanja, nesnalaženja i konflikta s okolinom. Oni žarko žele biti prihvaćeni od strane grupe i žele se svidjeti suprotnom spolu, a istovremeno im je važno da budu i ostanu "svoji". Glavna pitanja oko kojih se strukturira identitet su Tko sam ja? Što mogu? Što smijem? i Kakav bih trebao postati? Kada se dobro razvija, ova faza omogućuje stvaranje stabilnog identiteta koji se temelji na osjećaju jedinstvenosti i posebnosti.

Vrlina koja se u ovo vrijeme razvija je vjernost, a karakterizira je težnja prema stabilnim intimnim vezama, prijateljstvu ili ljubavi prema nekoj slobodnoj aktivnosti. Kada se ne razvija dobro, ova faza kod adolescenata dovodi do konfuzije identiteta koja se manifestira kroz osjećaj zbunjenosti, strepnje, usamljenosti ili praznine. U odrasloj dobi, ova konfuzija vodi prema potrazi za idolima, sljedbeništvu ili, s druge strane, prema stalnom emotivnom "plutanju" ili "svaštarenju", nesnalaženju u životnim ulogama i zbunjenosti zbog oprečnosti između osobnih želja i zahtjeva okoline.

Intimnost, produktivnost i mudrost

U odrasloj dobi, sva prethodna iskustva imaju određeni utjecaj, s tim da neke specifične situacije na vidjelo izvlače specifične emotivne zastoje. Primjerice, ako vaš šef na poslu ne podrži neku vašu inovativnu ideju, možda ćete osjećati dječju posramljenost i poraženost kakvu ste osjećali i kada ste imali tri godine dok vam je otac govorio da mu stalno smetate s glupostima. Ili, primjerice, ako krenete na put, mogu vam navirati bespotrebne brige i strahovi od katastrofa, a sve zbog pomanjkanja temeljnog povjerenja da će sve biti u redu, što proizlazi iz toga što je majka kad ste bili beba prečesto ignorirala vaš plač, pa duboko u sebi nosite poruku da vam, bude li vam teško, nitko neće pomoći.

Ako je jedna životna faza bila naročito teška, onda ona kasnije u životu može i zadominirati. Primjerice, možete doktorirati, postati profesorica na fakultetu i stalno izlagati na znanstvenim skupovima ne bi li se napokon počeli osjećati kompetentnima jer su roditelji od vas očekivali da prolazite s 5.0 i jer su vas stalno u negativnom svjetlu uspoređivali s vršnjacima. Međutim, upravo je akademski svijet savršeno polje za stalno urušavanje osjećaja kompetentnosti jer se sve temelji na autoritetima i hijerarhiji i nikada nema konačne potvrde kompetentnosti.

Odraslu dob Erikson je podijelio na tri faze. Od dvadesete do dvadeset i četvrte idemo ili prema intimnosti (u ljubavnim vezama i prijateljstvima) ili prema izolaciji. Od dvadeset i pete do šezdeset i pete smo na vagi između produktivnosti i stagnacije, a od šezdeset i pete nadalje je vrijeme konačnog vrednovanja vlastitog života što rezultira integritetom ili očajem.

Dakle - najprije intimnost, pa produktivnost, pa integritet. Ako smo imali teško djetinjstvo, sve će to ići puno teže, jer se sva iskustva prethodnih faza reflektiraju i na buduće faze. Međutim, sva iskustva, koliko god ona bila teška, su naša, jedinstvena i to prihvaćanje iskustava u konačnici daje osjećaj stabilnog identiteta koji se temelji na doživljaju kontinuiteta između onog što je bilo nekada, onog što je bilo danas i onog što zamišljamo da će tek biti.

 

Tomica Šćavina, lipanj  2014.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

16.06.2014