Krivnja i odgovornost

 

 

Preuzeti odgovornost za svoj emotivni

teret predstavlja paradoks -

kako preuzeti odgovornost za nešto

što si sami nismo "smjestili"?

 

 

Jedna od najvažnijih stvari u psihoterapiji ili bilo kakvom drugom radu na sebi je preuzimanje odgovornosti za sebe i svoj emotivni teret. Međutim, to preuzimanje odgovornosti je složenije nego što se na prvi pogled čini. Kako preuzeti odgovornost za emotivne probleme koji su nastali u djetinjstvu? Kako preuzeti odgovornost za emotivne zapetljaje koje nismo mogli izbjeći jer nam ih je nametnula obiteljska dinamika i mi sami ih, da smo mogli birati, sigurno nikada ne bismo odabrali?

Preuzimanje odgovornosti je vrlo lako pomiješati sa samookrivljavanjem, što potencira i mnoštvo knjiga u kojima možemo pročitati da smo sve što nam se u životu događa sami odabrali. Ako sve režiramo i odabiremo sami, to znači da, ako nam u životu nije dobro, stalno radimo nešto krivo. Iz tog kruga samookrivljavanja je vrlo teško izaći, jer osjećaj krivnje donosi i jedan fiktivni osjećaj moći: "Ako sam kriva za sve nesretne događaje i okolnosti, onda se mogu popraviti, pa će mi se događati samo dobre stvari". Međutim, baš kao što ne možemo mijenjati prošlost, ne možemo ni izbjeći da nam se u budućnosti tu i tamo ne dogode nesreće i neugodnosti. One su dio života i ponekad ih ne možemo izbjeći, ali zato možemo utjecati na način na koji se s njima nosimo.

Dakle, nismo si sve sami "smjestili" i nismo si "za sve sami krivi". Realnost je zapravo puno jednostavnija: "Ako su mi se u djetinjstvu događale ružne stvari, to ničim nisam niti izazvala, niti zaslužila. Nisam mogla ništa. Bila sam nemoćna". Priznavanje, prihvaćanje i doživljavanje nemoći je ključ za izlazak iz kruga samookrivljavanja. Htjeli, ne htjeli, ionako uvijek na kraju doživimo nemoć jer ne možemo pronaći grešku, ispraviti je, i "popraviti se". Greške nema, nismo pogriješili mi, nego su pogriješili drugi - primjerice roditelji koji su nas zanemarivali ili bivši muž koji je bio agresivan. I tako dolazimo do suprotnog problema, do novog začaranog kruga koji je usmjeren na druge, a zove se: okrivljavanje.

Neki ljudi koji su odrasli u ne baš lijepim okolnostima stalno okrivljuju roditelje, a neki smatraju da je to nezrelo ili da se to "ne smije". Okrivljavanje drugih koji su nanijeli bol je logično, ali i dalje predstavlja problem. Jer, okrivljavanje je snažna energija koju odašiljamo prema drugome i kada nekoga smatramo krivim za naše probleme, lako nam je upasti u ulogu žrtve: "Ti si kriv, ti si me povrijedio i to se više ne može promijeniti".

Uloga žrtve je zamka koja vreba i u prvom i u drugom slučaju - i onda kada se samookrivljavamo i onda kada okrivljavamo drugoga. Mada se većina ljudi s tim ne bi složila, uloga žrtve je zapravo vrlo privlačna. To je uloga povrijeđenog pravednika koja je kulturološki vrlo dobro umrežena. Kada je netko u ulozi žrtve, često će i od društva i od drugih ljudi dobivati poruku da je to u redu, a za druženje će birati ljude koji će potvrđivati ono što želi čuti - da je on dobar, a da su drugi loši.

Da se vratimo na početak... Preuzeti odgovornost za svoj emotivni teret predstavlja paradoks - kako preuzeti odgovornost za nešto što si sami nismo "smjestili"? Uzmimo na primjer osobu koju je odgojila majka koja previše priča i opterećuje dijete svojim emotivnim problemima. Recimo da je ta osoba, nakon što je odrasla, navikla šutjeti i biti "slušač", te da ne zna izraziti svoje osjećaje zato što njenu majku nikada nisu zanimali njeni osjećaji. Vrlo je moguće da će ta osoba imati problema u vezama, jer će se činiti hladnom i rezerviranom. Mada je majka kreirala uzorak ovog obrasca, potrebno je preuzeti odgovornost, odnosno, ne upasti u krug (samo)okrivljavanja.

Priznanje: "Moj teret je moj, jer ga osjećam u sebi i jedino ja s tim mogu nešto napraviti kako bi mi život postao bolji" je temelj za bilo kakvu pozitivnu promjenu. To u osnovi znači: "Odgovorna sam za svoje emotivno stanje, ali ne i za tuđe postupke koji su do tog stanja doveli". Kada se samookrivljavamo, imamo "višak odgovornosti", odnosno osjećamo se odgovornima i za emotivno stanje i za postupke. A kada smo u krugu okrivljavanja, imamo "manjak odgovornosti", odnosno, ne preuzimamo odgovornost ni za stanje, ni za postupke.

Mada neugodne ili nesretne okolnosti iz prošlosti ne možemo mijenjati, s teškim ili bolnim emotivnim stanjem koje je nastalo kao posljedica tih okolnosti možemo nešto učiniti. Teški ili bolni osjećaji su zapravo "emotivni odgovor" na te događaje. Odgovor koji nije mogao biti izražen i zato je ostao unutra, zatočen u tijelu. Pritisak na prsima, bol u želucu ili knedla u grlu su samo neki od takvih simptoma. Preuzimanjem odgovornosti za izražavanje "emotivnog odgovora" koji je ostao zatočen u tijelu preuzimamo odgovornost za svoj život i svoje emotivno stanje, dok ga samookrivljavanjem ili okrivljavanjem i dalje zadržavamo unutra.

Mada "izražavanje emotivnog odgovora" može zvučati jednostavno, taj odgovor ne možemo samo tako "iščupati" ili "izbaciti" iz sebe. Nikakve nasilne metode tu ne prolaze. Potisnutim osjećajima treba puno njege i sigurna zona da bi se usudili izraziti. A kada se izraze, ne dolazi samo do rasterećenosti, već i do novih emotivnih vibracija koje obogaćuju život na načine koje prije toga nismo mogli ni zamisliti.

Tomica Šćavina, listopad 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

15.10.2013