Upoznajte svoje ´ja´


"Ja" je centar kontrole bez kojeg bismo

u ovom svijetu bili bespomoćni.

Međutim, "ja" je naučeni centar

koji zapravo nije centar bića,

nego centar uma.

Postoji nešto što je svaki dan s nama. Točnije, u nama. Koristimo ga u svakom razgovoru i pri svakoj namjeri. Ono je centar naših misli i odluka, a svejedno, ne možemo reći da smo mi "ono". Zvuči kao pitalica. A evo i odgovora.

Riječ je o "ja".

Pojam o sebi, odnosno svoje "ja" smo dobili od drugih. Najprije smo bili bebe koje su gugutale, plakale, smijale se i vrludale očima bez jasnih namjera i predodžbi o svijetu u kojem smo se našli. Iz dana u dan, roditelji su nam se obraćali kao zasebnom biću, a ne kao nekom tko je stopljen sa svijetom, pa smo polako počeli "kužiti" da postoji taj neki "ja" koji ima svoje ime, prepoznatljivi odraz u zrcalu i svoje potrebe koje može iskazati i nekim osnovnim riječima, a ne samo tijelom i osjećajima.

Počeli smo razlikovati sebe od drugih i ponavljati "ja hoću", "ja jesti", "ja ići", "ja znam" i tako dalje. "Ja" je postao centar naše kontrole bez kojeg bismo u ovom svijetu bili potpuno bespomoćni. Roditelji su nas zarazili s pojmom o sebi, s "ja" i ta "zaraza" je najbolji poklon koji su nam mogli dati. Međutim, u odrasloj dobi, ljudi koji svoj osobni razvoj shvaćaju ozbiljno, počinju shvaćati da ih njihovo "ja" zapravo žulja.

Tko sam ja? Ako ste malo istraživali duhovnost, na ovo ste pitanje sigurno puno puta naišli. Zapravo, pitanje je zbunjujuće, jer smo "ja" naučili od drugih, pa bi bilo logičnije da se pitamo: Tko je ja? U tom slučaju bi odgovor bio jednostavan: "Ja" su drugi.

Pitanje tko sam ja? se u duhovnim tehnikama uglavnom koristi kao metoda za prestanak identificiranja s vanjskim obilježjima. Ako nisam svoja profesija, ako nisam uloga majke, ako nisam bogata ili siromašna, važna ili nevažna... Tko sam ja u temelju svog bića?

Snažna identifikacija s "ja" je vrlo problematična, ne samo s duhovne točke gledišta, već i sa psihološke. "Ja" je naučeni centar koji zapravo nije centar bića, nego centar uma. Povjerovali smo da smo "ja" zapravo mi, iako su nam to "ja" prenijeli drugi.

Kada je netko snažno identificiran s "ja", što možete primijetiti po tome što ima "napuhani ego", onda uglavnom boravi u glavi, u mislima, bez puno kontakta s tijelom i osjećajima. Osjećaj kontrole koji izvire iz uma, a ne iz tijela i osjećaja je isprazan i krhak i temelji se na željama drugih, što je sasvim logično, budući da "ja" zapravo jesu drugi. Tako će netko sa presnažnim "ja" stalno raditi stvari radi drugih. Promijenit će imidž kako bi se više svidio drugima, doktorirat će kako bi postao važniji u očima drugih, radit će od jutra do sutra kako bi kupio kuću zbog koje će mu se drugi diviti.

Čini se paradoksalno. Čovjek s tvrdim "ja" (u krajnjem obliku, Narcis) stalno sluša druge, odnosno nagađa njihove želje, što znači da su mu drugi izuzetno važni. Točnije, važno mu je njihovo divljenje koje brka s ljubavlju. Negdje duboko u sebi, Narcis vjeruje da će, ispuni li sve "uvjete" (ljepota, bogatstvo, važnost), napokon biti voljen. Međutim, uvijek ostaje razočaran, jer koliko god toga postigao, ne dobiva ljubav, već mržnju. Zbog tolikog isticanja sebe, u drugima budi zavist koja se temelji na mržnji prema "onom koji je bolji".

Krenimo sada još dublje. Što je postojalo prije "ja"?

Svatko od nas je na početku bio oplođena jajna stanica koja se po unaprijed zadanim koordinatama razvijala u plod, da bismo se u nekom trenutku rodili kao bebe. Iako većina duhovnih pravaca odvaja duh i dušu od tijela i osjećaja, osobno smatram da su oni neodvojivi. Po mom mišljenju, duh je životna energija koja vodi diferencijaciju i rast tijela, odnosno energija koja oblikuje čovjeka, a dušu čine doživljaji, impresije vanjskog svijeta koje su osobne, jedinstvene za svakog čovjeka. Ove osjetilne impresije započinju još u majčinom trbuhu – možda upravo s prvim otkucajem srca.

Znači, to je ono što je bilo prije "ja" – tijelo i osjećaji. "Ja" je bilo nadogradnja, šlag na vrhu torte koji je sam po isprazan i bezukusan. Treba nam cijela torta. Treba nam doživljaj tijela i osjećaji koji slobodno struje tijelom. Bez toga, "ja" nema uporište za svoje želje, već su to uvijek želje drugih (sjetimo se Narcisa). Kada je naš doživljaj sebe utemeljen u tijelu i kada osjećaji slobodno kolaju tijelom, umjesto da se nakupljaju u blokade, u nakupine potisnutih osjećaja, onda "ja želim", "ja mogu", "ja hoću" imaju sasvim drugačiju težinu. Onda su "moje želje" i "moje odluke" zaista moje jer izviru iz dubine osjećaja, ili ako vam je bliža duhovna interpretacija – izviru iz duše.

Na žalost, nije dovoljno pročitati ovu kolumnu i odlučiti da ćete biti više utemeljeni u tijelu, da ćete više slušati svoje želje i donositi svoje odluke. Proces spuštanja iz uma u tijelo kojim kolaju (ili su blokirani) osjećaji je dugotrajan, jer postoje brojne obrane i brojni obrasci koji um postavljaju na pijedestal. Pomisao na gubitak kontrole, odnosno, na prestanak utemeljenosti u umu, može biti prilično zastrašujuća. Iako, naš pravi dom su tijelo i osjećaji. Ako ste skloniji duhovnoj interpretaciji, taj dom su duh i duša, ali zapamtite – bez utemeljenosti u tijelu i osjećajima, duh i duša su samo koncepti. Ništa drugo nego naučena vjerovanja koja stanuju tamo gdje stanuje sve čemu su nas podučili drugi – u umu.

Tomica Šćavina, rujan 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

18.09.2013