Vjeruj u sebe

 

Vjera je nužno gorivo,

to je kresanje šibice koje može

potpaliti vatru, ali nakon toga,

treba ulagati svoje misli

i aktivnosti u održavanje vatre

u realnosti.

 

Vjeruj u sebe. To je rečenica koju smo toliko puta čuli da je više ni ne shvaćamo ozbiljno. Zvuči otrcano, kao isprazni klišej. A opet, bez vjere u sebe i u mogućnost ostvarenja nekog cilja, vjerojatno se nikada ne bismo pomaknuli s mjesta. Vjera u sebe nam je svakako potrebna. Međutim, potrebna nam je i sposobnost odustajanja onda kada stvari ne idu onako kako smo planirali. Potrebna nam je iskrenost i nježnost prema sebi kako bismo mogli preboljeti razočaranja i, možda više od svega, potrebna nam je fleksibilnost unutarnjeg navigacijskog sustava, odnosno shvaćanje da je svaka ideja cilja i sreće u budućnosti samo najbolja trenutna nit vodilja, samo fantazija koju je "izlučila" duša u želji da se izrazi, pokaže sebe.

Kako bismo se pokrenuli u pravcu ispunjenja nekog cilja, potrebna nam je dvostruka vjera: vjera da smo dovoljno sposobni ostvariti taj cilj i vjera da je ostvarenje cilja realno, odnosno, da će stvarnost podržati njegovo ispunjenje. Ako je cilj nešto što nam je osobno važno, gorivo za pokretanje je strast koja spontano, impulzivno stvara privlačnu sliku u budućnosti prema kojoj želimo ići. Ta slika je magnetična, nabijena je emocijama zadovoljstva i zato nas privlači.

Kada je cilj vezan uz partnerstvo, onda to nazivamo zaljubljivanjem. Kada je vezan uz posao, onda to nazivamo ambicijom. Međutim, magnetični ciljevi kriju cijelu lepezu slika vezanih uz obitelj, putovanja, novac... i svi ti ciljevi su zapravo laž, krhka, ali ljekovita varka, iluzija. Oni se nikada neće ostvariti onako kako smo ih zamislili. Možda će se ostvariti njihova glavna ideja - možda ćemo zaista biti s tim partnerom, možda ćemo zaista biti uspješni u tom poslu i možda ćemo zaista puno putovati. Međutim, to se nikada neće dogoditi upravo na način koji smo zamislili, a vrlo je moguće da će se dogoditi i puno kasnije, s preprekama na koje nismo računali, a koje samo stvarnost može "smisliti".

Austrijski psihoterapeut Alfred Adler je fleksibilnost u navigiranju ovim fantazijama smatrao temeljem psihičkog zdravlja. One se, po njegovom mišljenju, moraju shvaćati metaforički, jer, ako se hvatamo za njih i analiziramo ih, postat ćemo neurotični. Ako ih pak uzdižemo do te mjere da ih doživljavamo kao dogme, ići ćemo u pravcu psihoze.

Međutim, kako bismo se pokrenuli prema nekom magnetičnom cilju, moramo bar malo "poludjeti", odnosno, moramo povjerovati da je ostvarenje cilja moguće. Moramo pasti u iluziju da je ono prema čemu idemo stvarnost, samo što je vremenski udaljena, pa moramo uložiti neki trud da bismo stigli do ostvarenja.

Jedno od najčešćih uvjerenja koje nas onemogućuje u ostvarenju magnetičnog cilja je da je vjera dovoljna. To nas tjera da stalno ulažemo svoju vjeru, odnosno, razmišljamo o ispunjenju cilja i na taj način samo postajemo sve "luđi", odnosno sve više učvršćujemo svoju fantaziju i sve manje pažnje obraćamo na ono što nam govori realnost.

Stalno ulaganje vjere, odnosno zadržavanje svog magnetičnog cilja u umu i hranjenje tog cilja mislima je vrlo iscrpljujuće. Ono što nas uvlači u to pretjerano fantaziranje je imaginarni osjećaj kontrole. Djevojka koju muškarac odbacuje ima osjećaj da, ulažući svoju vjeru u pozitivnu promjenu, ima taj odnos pod kontrolom. Čovjek koji vjeruje da će postati slavan pjevač, ima osjećaj da, ako prestane o tome razmišljati, to neće nikada neće ostvariti. Međutim, vezanost za svoje vjerovanje je zapravo kontraproduktivna.

Vjera je nužno gorivo, to je kresanje šibice koje može potpaliti vatru, ali nakon toga, treba se odvojiti i ulagati svoje misli i aktivnosti u realno održavanje vatre, odnosno u logistiku za ostvarenje cilja. Vizija cilja ionako je samo fatamorgana, nešto što treba odtugovati ako stvarnost pokazuje da se neće realizirati. To tugovanje je nužno kako bi sljedeća fatamorgana bila "realnija", odnosno, kako bi "spuštanje na zemlju" dovelo do bolje percepcije stvarnosti i trenutnih mogućnosti za ostvarenje cilja.

Što je više teških potisnutih osjećaja koji leže na duši, to je čvršća vezanost za viziju u kojoj je sve bolje i ljepše. Međutim, ako smo u glavi stalno na cilju i ne upijamo iskustvo bivanja na putu, cilj i može biti ostvaren, ali esencija cilja (osjećaj zadovoljstva) će izostati. Primjer za to su mnogi ljudi na visokim pozicijama koji su ostvarili svoje želje i ciljeve, ali nisu dobili ono što ih je motiviralo na postignuće - osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva. Ili, drugi primjer: djevojka koja ja ulagala puno vjere u ostvarenje kvalitetnog odnosa s nekim tko joj ne poklanja dovoljno pažnje možda i uspije biti u vezi s tim muškarcem, ali će opet izostati esencija tog cilja - osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva.

Problem koji fatamorgane čini prečvrstima i nerealnima seže u djetinjstvo i tu najlošije prolaze djeca kojima roditelji nisu postavljali granice, koja su bila "razmažena" i koja su vrlo rano stekla osjećaj moći i kontrole nad roditeljima, a naročito nad majkama. Djetetu je majka cijeli svijet - ona mu zadovoljava potrebe, ona mu postavlja granice, ona prevodi stvarnost na jezik koji je djetetu prihvatljiv. Ako je majka u ulozi žrtve i čini sve da djetetu udovolji, dijete ne prepoznaje majku kao osobu, već isključivo kao svoj produžetak, kao instrument za zadovoljenje svojih potreba. Kasnije kada odraste, tom djetetu je čudno što mu drugi ne povlađuju i ne udovoljavaju, jer njegovi ciljevi uvijek uključuju i ono na što smatra da ima pravo – kontrolu i manipulaciju drugima. To dovodi do strašne zbunjenosti jer je doživljaj vlastite dječje (sve)moći uvjerljiv, a nikako da se realizira. Dapače, događa se uvijek ono suprotno - i najmanja prepreka dovodi do odustajanja, do tonjenja u nemoć i osjećaj bezvrijednosti.

Kao što znamo, nema savršenih roditelja. Neki uopće nisu vjerovali u svoju djecu, pa ni djeca kasnije nisu vjerovala u sebe. Neki nisu vjerovali u svoju djecu, pa su djeca kasnije dokazala i sebi i cijelom svijetu da mogu puno toga postići. Neki su pritiskali svoju djecu visokim očekivanjima, pa su djeca kasnije razvila otpor prema bilo kakvim postignućima. Neki su svojoj djeci prerano dopustili slobodu odlučivanja, pa djeca nisu imala nikakav čvrst oslonac na temelju kojeg su mogli zaključivati koje odluke bi bile dobre, a koje loše za njih.

Ustrajati u vjerovanju u sebe i istovremeno graditi ciljeve koji su ostvarivi je nauk koji traje cijeli život. Svaki magnetični cilj, svaka fatamorgana prema čijem ostvarenju krećemo je rizik. Možda će se ostvariti, a možda ne. Možda ćemo uspjeti, a možda ne. Prepreke koje iskrsnu na tom putu izvlače na vidjelo emocije koje su upravo suprotnih boja od onih zbog kojih smo krenuli prema cilju. Uvijek krećemo radi ideje ispunjenja, sreće, zadovoljstva... radi bolje budućnosti. A putem se javljaju otpori, događaju se razočaranja i zbog toga moramo "biti na ti" i sa svojom tugom i s ljutnjom i s nemoći i sa svim drugim osjećajima koje bismo najradije izbjegli.

Kada smo ove osjećaje spremni prihvatiti i doživjeti, onda nas oni neće zaustaviti. Međutim, ako u sebi nosimo puno potisnutih osjećaja, onda je svako novo razočaranje "kap koja je prelila čašu", jer je čaša ionako neprestano puna. To se najviše odnosi na osjećaj nemoći koji je svakome od nas jedan od najneugodnijih osjećaja. Svaki neuspjeh izvlači na vidjelo osjećaj nemoći. Međutim, ako si dopustimo taj osjećaj, ako si damo vremena da utonemo u njega i prebolimo neuspjeh, iz te nemoći će se nakon nekog vremena probuditi nov, svjež osjećaj zdrave moći koja će nas potaknuti da ponovo pokušamo ostvariti svoj cilj na neki novi način ili da odustanemo od tog cilja i ustupimo mjesto novom.

Magnetični cilj je ionako samo ideja zadovoljstva u budućnosti od koje smo razdvojeni vremenom. Nakon što jedna fatamorgana u sudaru s realnošću izblijedi, duša je spremna za lansiranje novih vizija koje služe kao niti vodilje za stvaranje ljepšeg, ispunjenijeg života. Što smo svjesniji da su u pitanju samo vizije, samo privlačne slike budućnosti, lakše ćemo njima baratati. Lakše ćemo ih otpustiti i lakše ćemo se usmjeriti na njihovo ostvarenje, a da pritom ne trošimo energiju na opsesivno razmišljanje i hranjenje te slike svojim vjerovanjem. Sve skupa to nalikuje na igru, samo što je ulog velik. Ulog je životno vrijeme, trud, davanje sebe u ispunjenje nekog cilja ili vizije. Zato je lakoća igranja sa vlastitom budućnošću zaista pravo umijeće.

Tomica Šćavina, kolovoz 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

08.08.2013