Strah od odbacivanja

 

Onaj koji uspije uvjeriti partnera

da mu je manje stalo, ima osjećaj

kontrole nad odnosom.

U svim partnerskim odnosima, pa i onim punim uvažavanja i razumijevanja, povremeno dolazi do svađi i nesuglasica. Samo je pitanje koliko je to "povremeno" često i dokle te svađe idu - zaustavljaju li se na žučnim raspravama ili prelaze u vrijeđanje i prijetnje napuštanjem.

Pomisao da bi mogli ostati napušteni većini ljudi vrlo teško pada. Naročito ako su kao djeca na razne načine bili napuštani ili zanemarivani od strane roditelja. U tom slučaju i sama pomisao na osjećaj napuštenosti može biti toliko strašna da, kako bi moguću bol maskirali, automatski pribjegavaju različitim taktikama. Jedna od najčešćih taktika je: "Nećeš ti napustiti mene, nego ću ja tebe!"
To znači, ako ona okrene leđa, on izađe i zalupi vratima. Ako on ne odgovori na poruku, ona mu odgovori da joj se više ne mora ni javljati. Ako se on ne želi vidjeti nekoliko dana, ona ode na safari na drugi kraj svijeta. Poruka ovog odbacivanja je: "Nisi me povrijedio, odoh ja i baš će mi biti dobro bez tebe!"

Posrijedi je igra kontrole nad odnosom, međutim ta igra je ponekad toliko nesvjesna da ljudi zaista odu na duga i skupa putovanja na kojima se uopće ne osjećaju dobro samo kako bi pokazali da nisu povrijeđeni, iako zapravo jesu, ali to ne mogu priznati ni samima sebi, a kamo li partneru.

Najčešće ova igra upali. Onaj koji je "odbačeniji" osjeća veću bol i ta bol ga tjera da traži utjehu u ponovnom uspostavljanju bliskosti. Nadmetanje u ovoj igri koju bismo mogli nazvati "Kome je manje stalo?" vodi u sve veće udaljavanje, što na površinu izvlači sve dublje povrede napuštenosti iz djetinjstva.

Napuštanje i odbacivanje nisu sasvim isti postupci. Kada netko napušta (osnova riječi je "puštanje"), usmjeren je na sebe i put ispred sebe, a kada odbacuje (korijen riječi je "bacanje"), usmjeren je na onoga koga odbacuje. Odbacivanje je zapravo čin ljutnje.

Mnogi ljudi zaista ne znaju drugačije izraziti ljutnju, nego odbacivanjem. Šute, šute, a onda puknu i odbace. Kasnije im bude žao jer shvate da su pretjerali, međutim, nakon što je odnos povjerenja narušen, vrlo je moguće da će i partner pribjeći odbacivanju i igri "Kome je manje stalo?".

U ovoj igri, onaj koji uspije uvjeriti drugoga da mu je manje stalo, ima osjećaj kontrole nad odnosom. Paradoksalno je to što će najuvjerljiviji biti upravo onaj koji potpuno odbaci, odnosno više ne želi nikakav kontakt. Međutim, to nije smisao ove igre. Smisao je dati do znanja tko je jači, tko je manje povrediv, jer to stvara privid sigurnosti, privid bivanja "iznad" partnera.

Svako postavljanje "iznad", u poziciju moći, izvlači iz partnera njegovu dječju nemoć. Ta iskustva dječje nemoći su tim bolnija što su roditelj, odgajatelj, stariji brat ili sestra bili bezosjećajniji, odnosno što su više zlostavljali.

Nažalost, zbog neprorađenih dječjih boli, mnogi odnosi se temelje na klackalici u kojoj je malo jedna, pa malo druga osoba "iznad", odnosno u poziciji kontrole. Nemogućnost prihvaćanja i proživljavanja boli koju budi partnerovo napuštanje ili odbacivanje vodi u idealizaciju, u "ljekovitu fantaziju", odnosno u maštanje o zalječenju boli kroz ponovno sjedinjavanje. A upravo ova fantazija vodi u ponovnu želju za odnosom u kojem opet vrlo lako može doći do odbacivanja jer stvarni partner nikada nije ostvarenje "lika iz mašte".

Ono što partneri mogu napraviti kako im se odnos ne bi pretvorio u neku vrstu emotivnog jojo-a u kojem uvijek iznova dolazi do odbacivanja, boli, fantazije, pa zbližavanja, jeste da, za početak, počnu izražavati ljutnju unutar odnosa. Zato je potrebna obostrana dozvola na izražavanje ljutnje i dogovor da neće biti odbacivanja, nego da će, u najgorem slučaju jedan od partnera otići u šetnju ili u drugu sobu, pa se ponovo nakon nekog vremena vratiti u odnos i nastaviti razgovarati.

Drugo, potrebno je jasno i glasno odbacivanje okarakterizirati kao slabost, a ostanak u odnosu, bez obzira koliko snažni, bolni ili teški osjećaji bili - kao snagu. Ako odnos nije dovoljno dobar, jednom će možda prestati, ali ne na takav način - kroz odbacivanje. Odbacivanje je ionako samo krinka snage nakon koje isplivaju emotivni repovi boli začinjeni osjećajima krivnje, tuge i ovisnosti.

Treće, pri razgovoru i izražavanju ljutnje, dobro je spomenuti i neke kvalitete koje taj odnos ima, a ne samo aktualne probleme, što pokazuje želju za održanjem odnosa i zajedničkim radom na raščišćavanju prepreka koje onemogućuju bliskost.

Kada su oba partnera spremna na rast i razvoj kroz odnos, to životu daje zaista nezamjenjivu kvalitetu. Međutim, ako jedan od partnera i nije na to spreman, nego ostaje pri starim obrascima, kao što je kamufliranje svoje povrijeđenosti odbacivanjem, drugi partner može to prepoznati i ne dopustiti da ga "emotivni jojo" ponovo zakači, već može preboljeti bol odbacivanja i tako izaći iz začaranog kruga u kojem ga njegova dječja, neprorađena bol drži.

Tomica Šćavina, lipanj 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

13.06.2013