Majka u središtu pažnje

Majka koja je u ulozi žrtve svojim

postupcima djetetu od malena

oduzima pravo na njegovu ranjivost.

Mnoge majke su u ulozi žrtve. Taj obrazac je toliko rasprostranjen da ga većina ljudi ne primjećuje. Prirodno im je da im se majka često žali, da je naporna i nekako "jadna". Ta ista majka na različite načine može pokazivati brigu - kuhati, čistiti, pomagati oko djece... Može stalno htjeti komunicirati (mada o stvarima koje su zanimljive njoj, ali ne i vama) i može stalno isticati koliko vas voli i kako bi za vas sve učinila.

Ipak, tu nešto nedostaje.

Nedostaje njena mogućnost da vas primijeti. Majka koja je u ulozi žrtve je toliko zaokupljena svojom ranjivošću, da ta ranjivost postaje jedna vrsta crne rupe. Ako joj poklonite pažnju i izložite joj se, nakon razgovora (točnije, slušanja), osjećat ćete se opterećeno i iscijeđeno, jer njenoj potrebi za pažnjom nema kraja. Ako je ignorirate jer vas takva komunikacija iscrpljuje, vjerojatno ćete se osjećati krivima.

Kada je majka u ulozi žrtve, vi ste ucijenjeni - morate joj poklanjati pažnju. Međutim, nikada takvu pažnju nećete dobiti od nje. Ona vašu ranjivost, slabost ili povrijeđenost ne može primijetiti, jer su ti osjećaji "rezervirani" za nju. Kad vam je teško, imat ćete osjećaj da je njoj još teže (jer je vama teško), pa ćete se odjednom naći kako vi nju tješite. Kada se ozbiljno razbolite, ona će uzviknuti: "Joj Bože, jadna ja, pa neću valjda izgubiti dijete!" Kada se izolirate i ne govorite joj o sebi, vjerojatno će vam prebacivati da joj se ne povjeravate i time vam stvoriti osjećaj krivnje jer ne ostvarujete s njom bliskost - ali bliskost kakva treba njoj, a ne vama.

Mada se na prvi pogled ovaj problem s majkama-žrtvama može činiti bezazlenim, on je itekako težak i može uvelike osiromašiti vaš život. Majka je djetetu glavni emotivni kanal za komunikaciju sa svijetom. I ako je taj kanal neprotočan, odnosno, ako majka ne prepoznaje određeni spektar dječjih emocija, taj spektar ostaje "zabranjen" i kasnije, u odrasloj dobi. Osjećaj da ste nedoživljeni i neprepoznati u svojoj ranjivost (jer je ranjivost bila "majčin teritorij") može vas voditi u mnoštvo problematičnih situacija.

Možete se zaljubljivati u neosjetljive i nezainteresirane muškarce stalno im iznova nudeći svoje osjećaje na pladnju, tražeći od njih da ih prepoznaju i uvaže. Možete razviti psihosomatsku bolest jer je negdje u vama nesvjesna, skrivena dječja želja da majka (ili netko drugi umjesto nje) napokon vidi da vam je teško, da ste slabi, da ste ranjivi. Možete ostati sami i izolirani jer se bojite bliskosti zbog toga što je bliskost koju ste razvili s majkom za vas bila bolna i u tom obliku je zapravo trebala njoj, a ne vama.

Rješenje ove emotivne zavrzlame nije nimalo jednostavno. Odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve redovito žali majku i, mada može osjećati da je na snazi neki oblik manipulacije, i dalje će vjerovati da je majka jadna, odnosno da joj je teško i da joj mora pokloniti pažnju koju ona zahtijeva. Žaleći majku, nagađati će da se majka osjeća ranjivo, međutim, ono što će se zaista događati će biti jedna vrsta premještanja osjećaja. Osjećat će svoju vlastitu ranjivost, ali ne u sebi nego u majci.

Majka koja je u ulozi žrtve svojim postupcima djetetu od malena oduzima pravo na njegovu ranjivost i zato odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve ne osjeća svoju ranjivost u svom tijelu (tamo gdje osjećaji i pripadaju), nego u majčinom. Mada se isprva može činiti zbunjujuće, u osnovi je vrlo jednostavno. Ako je majka "usisala" pažnju na sebe i svoju ranjivost, jedino mjesto na kojem dijete može osjećati svoju ranjivost je - u njoj.

Odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve dolazi u kontakt sa svojom ranjivošću preko sažalijevanja. Žaleći majku, osjećat će ranjivosti koju pripisuje majci, a koju će brkati sa suosjećanjem. Zajedno sa sažalijevanjem nad majkom, dolazi i osjećaj vezanosti, osjećaj "kao u klopci" tj. osjećaj ucjene - kao da se mora ponašati onako kako majci odgovara. To će je tjerati da radi stvari koje ju umaraju i iscrpljuju, ali koje odgovaraju majci - slušat će majčine priče (npr. o rodbini ili crnoj kronici) koje su joj zapravo naporne, zvat će je iz osjećaja obaveze, a ne iz stvarne želje. Drugim riječima, ispunit će majčinu želju - bit će pasivni davatelj pažnje. Kao pasivni davatelj pažnje, neće imati pravo na svoje osjećaje, nego će biti tu za majčine osjećaje.

Razrješenje cijele ove emotivne križaljke se ne može dogoditi u umu. Mada vam ovaj članak može rasvijetliti puno toga vezano uz odnos s majkom koja je u ulozi žrtve, ne može vam pomoći da izađete iz uloge koju vam takva majka pridaje. Ono što vam može pomoći jeste doživljavanje svoje ranjivosti u sebi, u svom tijelu. To znači da se, svaki put kada osjetite sažaljenje prema majci, možete zapitati: "Kako pretpostavljam da se moja majka osjeća, pa je žalim?" I onda te osjećaje za koje pretpostavljate da pripadaju njoj, osjetite u sebi. To su vaši osjećaji, samo su "premješteni". Vi se zapravo osjećate onako kako pretpostavljate da se osjeća ona. To je vaša ranjivost.

Ne bojte se, na taj način nećete postati bezosjećajni. Upravo suprotno. Postat ćete senzibilniji i mekši iznutra. Suosjećanje i sažaljenje su dva sasvim različita procesa. Kada suosjećate s nekim - imate doživljaj ravnopravnosti. A kada žalite nekog, onda ste postavljeni iznad - taj netko je "jadan" i u odnosu na vas je u dječjoj poziciji. Upravo ta dječja pozicija u koju se postavlja majka koja je u ulozi žrtve je epicentar cijelog problema. Zbog nerazriješene vlastite dječje potrebe za pažnjom od svojih roditelja, ona tu pažnju iznuđuje od svoje djece.

Tomica Šćavina, svibanj 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

19.05.2013