KONFORMIZAM - što je to i kako utječe na nas?

Koliko god se mi tome opirali,

svi smo do određene mjere

konformisti. Pitanje je samo

u kojoj mjeri nas konformizam ograničava.

Kada bi vas netko pitao želite li biti prosječni, vjerojatno biste bez puno razmišljanja odgovorili: «Ne». Vaš «ne» bi sigurno bio još odrješitiji kada bi pitanje bilo: «Želite li isključiti mozak i vjerovati mišljenju većine?» To pitanje zvuči već pomalo uvredljivo i većina nas bi se složila da mi ljudi nismo tako glupi, da razmišljamo svojom glavom i da nećemo reći da je crno zapravo bijelo samo zato što nam to netko pokušava utuviti u glavu.

Međutim, je li to zaista tako?

Jednostavan test

Sklonost da prilagođavamo svoje stavove, vjerovanja i ponašanja grupnim normama je poznata pod nazivom konformizam i, koliko god se mi tome opirali, svi smo do određene mjere konformisti. Davne 1950. godine američki psiholog Solomon Asch je izveo eksperiment koji se dan danas spominje kao najšokantniji i najvažniji eksperiment u istraživanju ovog fenomena.

Asch je zamolio grupu studenata da sudjeluju u «vizualnom testu», mada pravi smisao eksperimenta nije imao veze s vidom. Svakog ispitanika je stavio u grupu od pet do sedam drugih studenata koji nisu bili pravi ispitanici, nego su se ponašali na unaprijed dogovoren način. Pravi ispitanik bi, vjerujući da će sudjelovati u običnom «vizualnom testu» sjeo na stolac pored ostalih kolega i odjednom se suočio s neobičnim fenomenom – na vrlo jednostavno pitanje, svi kolege prije njega su davali krivi odgovor.

Pitanje je glasilo: «Crta koju vidite s lijeve strane je jednake dužine kao crta A, B ili C?» Mada je ispravan odgovor bio očigledan (C), lažni ispitanici koji su bili u dosluhu s eksperimentatorom su redom davali isti, ali krivi odgovor (recimo, odgovor A). Na kraju bi se pravi ispitanik našao zbunjen.

Mada je Solomon Asch krenuo od hipoteze da se ljudi neće složiti s nečim što je očigledno krivo, rezultati eksperimenta su ga itekako iznenadili. Čak u 32 % slučajeva, ispitanici su se složili s većinom i dali krivi odgovor. To znači da je gotovo trećina ljudi spremna odustati od svog viđenja stvarnosti i imitirati tuđu, iskrivljenu percepciju, samo zato što više vjeruju drugima nego sebi.

Zakon većine

Ovaj fenomen je prisutan svugdje. Kada kupujete knjigu i na njoj piše «bestseler», to znači da je knjigu kupilo jako puno ljudi. To, naravno, ne znači da je knjiga dobra, ali negdje u sebi vjerujete da su svi ti ljudi odlučili «ispravno», odnosno, da će se knjiga i vama svidjeti. Cavett Robert, jedan od pionira psihologije prodaje je istraživao koji bi dokaz potencijalne kupce uvjerio da je proizvod koji im se nudi kvalitetan. Zaključio je: «Budući da 95 % ljudi spada u imitatore, a samo 5 % u inicijatore, postupci drugih ljudi su najveći dokaz koji možemo pružiti».

Imitiranje

Dakle, kada nismo sigurni što zapravo želimo ili kada smo suočeni s grupnim pritiskom, lakše nam je imitirati druge nego se izložiti i pokazati da razmišljamo ili vidimo drukčije. Lako je postati imitator, jer nam je sklonost imitiranju prirođena. Kao djeca, učili smo «po modelu» – imitirali smo svoje roditelje, svoje starije sestre i braću i na taj način učili o životu. Kasnije smo imitirali srednjoškolske idole, pjevače, glumce, prijateljice koje su imale poseban stil oblačenja. Zatim smo imitirali svoje mentore na poslu i razne druge autoritete koji su nam se činili boljima ili zrelijima od nas. Imitiranje je izuzetno važno za razvoj ličnosti i za cjelokupnu evoluciju ljudskog roda. Bez sposobnosti imitiranja, ljudska rasa bi ostala na nezamislivo niskom stupnju razvoja. Imitirajući nekoga tko se dobro služi Photoshopom i mi se učimo koristiti Photoshopom, kao što su naši davni preci, imitirajući nekoga kako pali vatru, naučili i sami paliti vatru.

Zrcalni neuroni

Za mogućnost uživljavanja u perspektivu drugoga, a samim time i za mogućnost imitacije (jer, da bismo imitirali, moramo se najprije uživjeti u nečiju perspektivu), odgovorni su takozvani zrcalni neuroni. Primjerice, ako gledamo nekoga kako si iglom bode dlan, zrcalni neuroni će nam omogućiti da suosjećamo i imamo određeni dojam boli koju dotična osoba proživljava. Istovremeno, koža nam šalje informaciju da se to zapravo ne događa nama (nema boli) i zbog toga nismo potpuno identificirani s doživljajem druge osobe. Međutim, kada bi svoju ruku umrtvili anestezijom, u jednom od svojih govora objašnjava indijski neuroznanstvenik Vilayanur Ramachandran, naša koža nam ne bi slala nikakvu informaciju i mozak bi, zbog djelovanja zrcalnih neurona doslovno doživio bol druge osobe. Dakle, zrcalni neuroni nas povezuju na jedan nevjerojatan način – daju nam poruku da smo jedno s osobom koju promatramo. Odnosno, zrcalni neuroni u potpunosti brišu granice među ljudskim bićima i, kada nam koža i druga osjetila ne bi slali informacije koje nam govore da mi ipak nismo taj drugi, svi bismo suosjećali apsolutno sa svima.

Manipulacija


Međutim, suosjećanje u potrošačkom društvu nikome nije donijelo neku veliku materijalnu korist. Dapače, što manje suosjećamo s drugima, to lakše možemo njima manipulirati. Jedan od najpoznatijih «trgovaca» koji je ljudsku povodljivost i imitiranje uspio dobro unovčiti je otac propagande i nećak Sigmunda Freuda Edward Bernays. Bernays je živio u Americi i Freud, koji je u to vrijeme bio u priličnoj besparici, mu se obratio kako bi svoja otkrića iz područja psihoanalize proširio na novo tržište. Dakle, Bernays je, koristeći ujakova otkrića o funkcioniranju ljudske psihe, prvi počeo masovno manipulirati ljudima kako bi povećao prodaju nekog proizvoda. Jedan od primjera je povećanje prodaje cigareta.

Do 1929. žene nisu pušile jer je to bilo socijalno neprihvatljivo, a onda je Bernays nahuškao grupu žena da demonstriraju na ulici pušeći i ističući pušenje kao mjerilo jednakosti s muškarcima. Cigarete su nazivali bakljama slobode. Vrlo brzo, mnoštvo žena je počelo imitirati svoje hrabre žene-idole i uskoro, duhanska industrija je dobila izuzetno velik broj novih potrošača.

Ovakvih primjera je zaista puno. Jedan od zanimljivijih primjera povodljivosti i vjerovanja mišljenju grupe je vezan uz efekt «lažnog smijeha» koji ste bezbroj puta imali prilike čuti u humorističnim serijama. Američki psiholog Robert Cialdini u svojoj knjizi «Influence» (Utjecaj) navodi kako su svi ljudi koje je pitao kako im se sviđa snimljeni, mehanički smijeh u serijama odgovorili da im se nimalo ne sviđa, da je napadan i iritantan. Međutim, to se i dalje koristi i, naravno, ne bez razloga. Istraživanja pokazuju da ljudi procjenjuju znatno smješnijima šale koje su popraćene lažnim smijehom nego te iste šale kada nisu popraćene lažnim smijehom. To naročito vrijedi za «slabe šale». Kada je «slaba šala» popraćena gromoglasnim, snimljenim smijehom, nju procjenjujemo puno smješnijom nego kada tog snimljenog smijeha nema.

Ovaj fenomen je prilično čudan, jer tu nema varanja. Svi znamo da snimljeni smijeh nije izazvan smiješnom scenom, nego pritiskanjem dugmeta ili kompjutorskim ´klikom´. Međutim, ipak nas taj smijeh povede i instinktivno povjerujemo da je scena smješnija nego što bismo pomislili kada tog smijeha ne bi bilo. Naša sklonost poistovjećivanju s drugima je toliko jaka da ponekad nasjedamo i na najočiglednije trikove.

Manipulacija ljudskom sklonošću imitiranju ne mora uvijek biti upotrijebljena u koristoljubive svrhe, kao što je prodaja cigareta ili povećanje gledanosti humoristične serije. Američki psiholog Robert O´Connor je ovu našu sklonost upotrijebio kako bi pomogao sramežljivoj i povučenoj predškolskoj djeci da se povežu s grupom i pronađu prijatelje. Odabrao je najosamljeniju djecu iz različitih vrtića i prikazao im jedanaest scena filmova sa vrlo sličnom radnjom. Svaka scena je započinjala s usamljenim djetetom koje promatra drugu djecu kako se igraju, a zatim im se pridružuje i na kraju se svi jako lijepo zabavljaju. Utjecaj ovih filmskih scena je bio fascinantan. Izolirana djeca su vrlo brzo počela imitirati djecu iz filmova, pronašli su prijatelje i povezali se s grupom vršnjaka. O´Connor se još više iznenadio kada je vidio što se dogodilo šest tjedana kasnije. Dok su povučena djeca koja nisu vidjela ove filmove ostala jednako osamljena i izolirana kao i prije, djeca koja su vidjela filmove su sada postala pravi vođe u raznim društvenim aktivnostima. Na temelju toga O´Connor je zaključio da je jedan jedini film od dvadeset i tri minute uspio promijeniti ponašanje koje se kod povučene djece moglo razviti u čvrst obrazac i time im ugroziti mogućnost povezivanja s ljudima za cijeli život.

Vjerovati sebi ili drugima?

Od malena smo navikli vjerovati drugima, ponajprije roditeljima. Da im nismo vjerovali, ne bismo naučili da je opasno gurati prste u utičnicu ili prelaziti preko zebre dok je na semaforu crveno. Dok sami nismo imali dovoljno životnog iskustva, morali smo vjerovati drugima koji su nas učili u životu. To se ne odnosi samo na djetinjstvo. Kasnije, kao odrasli, vjerujemo raznoraznim autoritetima koji nas podučavaju što je dobro, a što nije dobro za nas.

Onaj isti Freudov nećak koji je cigarete pretvorio u baklje slobode se dosjetio i manipulacije pomoću autoriteta, pa po uzoru na njegove ideje, vrlo često možete vidjeti reklame za kozmetičke preparate ili paste za zube koje reklamiraju ljudi u bijelim kutama. Logika je sljedeća: bijela kuta asocira na liječnika, a liječnik je autoritet kojem se vjeruje.

Vjerovanje roditeljima, vjerovanje autoritetu, vjerovanje mišljenju većine... Cijeli taj set vjerovanja nas stavlja u ulogu djeteta koje nije u mogućnosti procijeniti samo, pa treba druge da misle umjesto njega ili, kao u Aschovom eksperimentu s crtama, da «vide» umjesto njega. U tu ulogu se (često nesvjesno) stavljamo iz raznih nerazriješenih dječjih potreba. Jedna od najčešćih takvih potreba je potreba za pripadnošću.

U mnogim obiteljima djeca nisu imala osjećaj pripadnosti, nego su se zbog pomanjkanja emotivne povezanosti s članovima obitelji osjećali izolirano, kao da su ´uvijek negdje sa strane´, kao da su ´nevidljivi´ ili kao da su vanzemaljci. Pripadnost grupi može na neko vrijeme nadoknaditi tu potrebu, međutim, ne može zaliječiti dječju povrijeđenost, tako da je uvijek iznova potrebno pripadati negdje: nekoj supkulturi, vjerskoj zajednici ili političkoj stranki gdje se dijeli isto, grupno mišljenje.

Osim osjećaja pripadnosti, motiv za konformističko ponašanje može biti i strah od konflikta. U nekome tko je odrastao s autoritarnim roditeljem koji je stalno nametao svoje mišljenje, izražavanje vlastitog mišljenja u grupi može buditi strah od svađe, vrijeđanja, ismijavanja ili odbacivanja. Osim toga, izlaganje sebe i izražavanje svoje individualnosti može biti zakočeno nagomilanim sramom također usvojenim u obitelji, pa osoba može misliti: «Tko sam ja da uopće išta govorim? Otkud mi pravo da mislim da sam nešto posebno, da nisam kao svi drugi?»

Konformizam, imitiranje, prilagođavanje mišljenju većine... To su snažni psihološki fenomeni koji itekako utječu na naše ponašanje. Kada smo dio grupe, kada se naše mišljenje ili ponašanje ne ističe, možemo se osjećati zaštićenima i možemo osjećati manju odgovornost za svoje postupke, ali isto tako možemo izgubiti dio svog identiteta i svoje autentičnosti. Svi ćemo mi vrlo rado reći da volimo biti originalni, svoji, međutim, pitanje je koliko smo spremni iskoračiti iz konformističke zone sigurnosti i izložiti nešto drukčije, ponuditi nešto što će možda naići na kritiku ili podsmjeh. Stalno smo izloženi marketinškoj manipulaciji koja nas vuče da čitamo knjige koje se «sviđaju svima», da idemo u dućane gdje «svi kupuju» i da se ponašamo «kao svi normalni ljudi». Međutim, ako zastanemo i razmislimo... je li to baš uvijek ono što želimo?

Tomica Šćavina, travanj 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

15.04.2013