Kakav je vaš odnos prema tradiciji?



Evo kako o tradiciji razmišlja psihologinja

Tomica Šćavina. Tekst je objavljen

u časopisu Sensa.

Tradicija je transgeneracijsko kulturno naslijeđe u kojem ima svega – od jako lijepih običaja koji inspiriraju i potiču zajedništvo do onih zastrašujućih koji uništavaju samu srž ljudskog bića. Tako s jedne strane možemo navesti slavljenje ljetnog solsticija kao lijep običaj, a s druge strane rezanja klitorisa kao jeziv običaj zbog kojega danas prema nekim istraživanjima na svijetu ima više od sto milijuna obrezanih žena. Namjerno navodim ove drastične razlike u kvaliteti nekog običaja upravo zato da pokažem koliko bi bilo besmisleno poštovati tradiciju samo zato što je tradicija, odnosno zato što dugo traje.


"Pravo" je ono zbog čega se osjećate dobro

Kao psihologinja, ponajprije gledam kako čovjeka rasteretiti tradicije koja mu zagorčava život i dopustiti mu otvaranje prema tradiciji koja pridonosi kvaliteti njegova života. Pritom mi je najvažnije da osoba bude središte zbivanja i da sama bira aspekte tradicije od kojih se osjeća dobro. Primjerice, Lea se uskoro namjerava udati i sviđa joj se ideja tradicionalne slavonske svadbe. Sviđa joj se i ideja vjenčanja u crkvi mada nije vjernica. Kako to? Naprosto, sve to joj je romantično i želi da joj vjenčanje bude upravo takvo. Odlično! Međutim, tu nailazi na otpor okoline. Prijateljice misle kako to nije „pravi“ razlog za vjenčanje u crkvi. Osobno mislim da je „pravo“ ono s čim se ona osjeća dobro.

Osim toga, Lea ne želi da je do oltara vodi otac jer joj se ne sviđa simbolika predaje mlade iz ruku oca u ruke mladoženje. Taj dio tradicije je vrijeđa jer ima osjećaj da je žena tretirana kao vlasništvo muškarca – najprije je kroz život (do oltara) vodi otac, a zatim (od oltara) suprug. Želi da do oltara ide sa svojim budućim suprugom.

Tu dolazimo do ključnog pitanja u vezi s tradicijom, a to je pitanje autoriteta. Lea želi uzeti kontrolu u svoje ruke i odabrati one aspekte tradicije koji njoj odgovaraju, što u potpunosti podržavam. Međutim, tradicija je postala i ostala tradicija upravo zato što je kruta, zato što se jako dugo nije mijenjala. Da ju je svatko mogao mijenjati po svome, onda ona više ne bi bila ono što jest – otisak jedne kulture – nego bi se rasula, jer bi je svatko mijenjao kako hoće. Zato je rušenje tradicije slično rušenju autoriteta.

Tradicija ponekad odbacuje ljude baš kao što i oni odbacuju nju

Tradicija je veća od pojedinca – traje dulje, prenosila se s naraštaja na naraštaj – i čovjek lako može steći dojam da se mora ukalupiti, da mora prihvatiti ono što mu nameće ovaj kulturološki transgeneracijski autoritet. Nije čudno da ljudi odbace tradiciju jer tradicija je sama po sebi često „odbacujuća“. Navest ću neobičan primjer mog prijatelja koji je fasciniran hrvatskim folklorom. Strastveni je sakupljač starih narodnih pjesama, nošnji, instrumenata i svega ostalog što je dio tradicije, a na pragu je da izumre. Folklor je njegova strast. U Zagrebu je završio fakultet, dugo je živio tu, a onda se preselio na selo uzgajati ovce i praviti sir. On iskreno poštuje i voli tradiciju, ali tradicionalni ljudi možda ne bi voljeli i ne bi poštovali njega kada bi znali da je homoseksualac.

Tradicija zaista može biti vrlo kruta. Ne možete doći na božićnu gozbu kod kršćanina i mrmljati neku hinduističku molitvu. Ne možete peći rakiju, plesati kolo i otvoreno reći da ste homoseksualac. Zapravo možete, ali koje su posljedice?

No katkada je dobro proširiti vidike i dopustiti utjecaje iz drugih tradicija. To se uostalom događalo tijekom povijesti i često je bilo znak društvenog napretka. Do miješanja „našeg“ i „tuđeg“ dolazi stalno i to „naše“ je u konačnici nekada bilo „tuđe“. Na primjer, kršćanski običaji se u velikoj mjeri temelje na poganskim običajima. Kada govorimo o osobnom razvoju, za mnoge od nas s ovih područja privlačno je i zanimljivo uroniti u istočna duhovna učenja. Ona su nam egzotična, drukčija, a osim toga nemaju tako tešku simboliku žrtve kao što je ima kršćanstvo. Meditacija, opuštanje, joga... Sve su to jako korisni alati. Danas se nudi puno različitih tehnika osobnog razvoja sa svih strana svijeta, pa se lako u svemu tome i pogubiti. Od svega odaberite ono što vama nešto znači i što vama, na ovoj stepenici osobnog razvoja, nešto predstavlja.

Preispitajte svoj odnos prema tradiciji

POŠTUJETE li neke običaje ili ih prenosite na djecu bez razmišljanja? Ako je odgovor da, koji su to običaji? Od koga ste ih naučili i znače li nešto vama osobno ili ih „odrađujete“ automatski?
Sve što uzimate zdravo za gotovo i radite zato što se to tako radi stvara pritisak i osjećaj pomanjkanja samokontrole nad životom.

ODBACUJETE li cijelu tradiciju i gajite u sebi neki oblik ljutnje na sve običaje i pravila? Ako je tako, razmislite zašto. Jesu li vam neki oblici tradicije bili nametani unutar obitelji? Jeste li imali stroge roditelje, pa se bunite na spomen bilo čega što „morate“ napraviti po određenim pravilima?
Razmislite, možda vam neki aspekti tradicije odgovaraju. Zašto biste razmišljali u kategorijama „sve ili ništa“? Možete odabrati ono što vam je blisko, a ostalo prepustiti drugima.

ZA VJEŽBU, razmislite o pojedinim običajima kao da za njih čujete prvi put. Koji od tih običaja biste vi proglasili vrijednim, a koji bespotrebnim ili štetnim za državu i društvo koje biste vi vodili? Imate li hrabrosti da sudjelujete samo u onome što biste proglasili vrijednim? Bi li takva promjena u ponašanju dovela do velikih promjena u vašem životu?
Iako kao djeca možda niste imali pravo određivati što želite, a što ne želite, kao odrasli ljudi imate puno veći spektar izbora. Ne morate poštovati i prihvaćati sve što vam je servirano. Birajte.

 

Tomica Šćavina 2011.

20.12.2012