Strah od gubitka

Čini se da strah od gubitka iskrsava baš onda kada je najljepše. U čemu je stvar?

Svi mi vrlo dobro znamo što je to briga... Što ako mi rođaci zamjere jer im nisam došla na svadbu? Hoću li pronaći parking kad budem išla kod zubara? Je li susjed ljut na mene jer nisam očistila snijeg pred zgradom? Hoće li me kolegice na poslu ogovarati i okrenuti šeficu protiv mene? Što ako mi majstor ne popravi dobro auto? Hoće li mi na proslavi rođendana biti dovoljno zabavno?

Razloga za brigu nikad dosta. Reći si: «Sve je to samo u mojoj glavi» puno ne pomaže, jer je ´zabrinuti um´ na autopilotu. Čim se otresete jednih briga, već sljedećeg trenutka pojavljuju se nove brige koje kvare životni užitak i ne dopuštaju opuštanje.

Mada je ´mehanizam brige´ potpuno besmislen, jer se uvijek odnosi na nešto što je izvan kontrole, kotačići uma rade... preslaguju mogućnosti, gase vatru koja uopće ne postoji. Međutim, sve te sitnice koje mogu poći krivo su tako uvjerljive da se čini kao da je najvažnije od svega: razmisliti o njima. Preduhitriti ih. Pripremiti se na najgore.

U moru različitih briga, postoji i jedna specifična briga koja kvari dane čak i onima koji inače nisu skloni brizi. Riječ je o strahu od gubitka.

Sve je u redu, lijep je dan, dijete vam se igra ispred kuće i, odjednom, treperav osjećaj u prsima vam presječe misao da bi mu se moglo nešto dogoditi. Ili, taman ste se opustili u vezi s muškarcem koji vas voli, cijeni i život vam je zaista lijep, a vama svaki dan barem jednom kroz glavu prostruji misao: što ako me ostavi?

Čini se da strah od gubitka iskrsava baš onda kada je najljepše. U čemu je stvar? Zbog čega um nije u stanju dopustiti radost postojanja u sadašnjosti koja je ugodna, čarobna, koja nas povezuje s onima koje volimo na onoj najfinijoj razini koju možemo osjetiti samo ako smo sasvim prepušteni?

Koliko god se paradoksalnim činilo braniti se od prepuštanja lijepim trenucima, strah od gubitka je upravo to – obrana. Ako će užitak u povezanosti s ljepotom prirode uskoro prestati – bolje je zaštiti se od boli gubitka tog osjećaja. Ako se voljenoj osobi može nešto dogoditi ili ako nas može napustiti – bolje je zaštiti se od boli gubitka tog osjećaja.

Um koji je u strahu od gubitka je kao neki strgani mehanizam koji uporno želi obavljati svoju dobro poznatu funkciju obrane i zaštite, ali ono što radi je upravo suprotno – povrjeđuje nas. Ne dopušta nam da uživamo. Stvara grč. Uništava upravo onaj fini osjećaj povezanosti koji želi zadržati. Kako paradoksalno.

Evo logike tog prestrašenog uma: «Sada mi je tako lijepo. Ako to izgubim, bit će mi užasno! Što mogu napraviti da spriječim tu katastrofu?» I onda počinje scenarij: dijete je palo, razbilo glavu, treba zvati hitnu... Ili, kada je riječ o muškarcu: uhvatila ga je kriza srednjih godina, okreće se za mladim curama, zaljubljuje se, dolazi do kraha... I, odjednom, divan doživljaj povezanosti s voljenom osobom se pretvara u težinu, tugu i – ono što je najvažnije – tamo gdje je bila fina vibracija emocije, podiže se zid. Um je naredio: ne osjećaj. Taj ´zid neosjećanja´ može biti zaista uvjerljiv. Toliko uvjerljiv da čovjek pomisli: «Pa, meni uopće nije stalo. Ako dođe do gubitka, to neće biti tako strašno.»

Nije svaki strah od gubitka isti. Voljenu osobu možemo izgubiti na različite načine, a ono što najviše plaši je smrt. Međutim, ako bi zaista došlo do takvog gubitka, jedino što bi nam u tim trenucima zaista pomoglo bila bi sjećanja na kvalitetu tog odnosa, na lijepe trenutke koje smo zajedno prošli. Te fine, ugodne emocije s gubitkom voljene osobe ne nestaju, nego nastavljaju trajati i nakon njene smrti. Utješno je znati da nas upravo dopuštanje i izražavanje tih finih, lijepih osjećaja štiti od boli gubitka. Bez obzira što um stalno tupi: planiraj, osiguraj se, zamisli najgori mogući scenarij i pripremi se!, ono što zaista pomaže je upravo suprotno – prepuštanje trenucima radosti i povezanosti.

Zato, svaki put kada vam um nametne neki obrambeni scenarij, prisjetite se da je u ovom slučaju jedina prava obrana spuštanje svih obrana. Prepuštanje doživljaju drugih, svijeta i sebe u onim najfinijim vibracijama radosti, povezanosti i užitka kasnije ne donosi razočaranje i bol zato što je to prestalo, nego zadovoljstvo jer je postojalo. Zadovoljstvo jer ste bili dio nečeg lijepog. Zadovoljstvo jer ste osjećali i prepustili se osjećaju. Zadovoljstvo jer ste živjeli.

Postoji i druga verzija istog straha od gubitka koja uopće nije vezana za voljenu osobu, nego za gubitak tog finog, radosnog ili nježnog osjećaja samog po sebi. Recimo, nalazite se u planinama, priroda je očaravajuća i legli ste u travu kako bi promatrali oblake. To je trenutak koji ste čekali, o kojem ste maštali u svom uredu i ništa vas ne sprječava da uživate, ali ipak, baš kada se želite sasvim prepustiti prirodi i svojim osjetilima, pomislite – što ako slomim nogu? I, evo, um se odmah baca na posao. Vrti se scenarij: ako bi bio otvoreni prijelom, ne bi me smjeli micati, nego bi... I tako dalje, i tako dalje. Dovoljno. Više vam se ne gledaju oblaci, nego ćete radije provjeriti imate li signala na mobitelu.

Prepuštanje užitku u prirodi i prepuštanje užitku s voljenom osobom imaju jedan zajednički nazivnik: jako lijep osjećaj. I kada se taj jako lijep osjećaj povezanosti, ljubavi ili radosti pojavi, iskrsava strah od gubitka tog osjećaja. A čim nastupi strah – osjećaj je već izgubljen.

Strah od napuštanja ili odbacivanja je posebna vrsta straha od gubitka kojoj nije uzrok viša sila, nego upravo voljena osoba. Taj strah zadire duboko u djetinjstvo, u vrijeme kada smo bili potpuno ovisni o roditeljima i kada je njihovo napuštanje bilo ravno smrti. Malo dijete, naravno, ne može preživjeti bez roditelja, a odrasla osoba može preživjeti bez partnera, ali taj užas napuštanja može biti toliko jak da zaista pomisli kako to neće preživjeti.

Zbog straha od napuštanja se pokušavamo prilagoditi, dodvoriti, promijeniti na bolje, pokazati samo ´najbolju sebe´. I često se događa da upravo ovaj strah vodi u polovičan život, u neautentičnost, u pokazivanje samo one strane sebe koja je prihvatljiva. Međutim, to ne vodi prema sve ljepšem i kvalitetnijem odnosu, nego upravo suprotno – prema bujanju svega onog što je iznutra skriveno, a što po svojoj prirodi želi biti pokazano i prihvaćeno kroz bliskost s voljenom osobom.

U takvim odnosima malo po malo počinje dolaziti do sve veće izolacije jer je povezanost samo kroz ono što je ugodno i prihvatljivo zapravo prilično površna. Primjer takve povezanosti je zaljubljenost. Nakon što zaljubljenost prođe, ako se partneri ne počnu povezivati i kroz emocije koje drže skrivenima, onda taj odnos ne može imati svoju dubinu, a bez te dubine ne može ni opstati. Može, naravno, opstati formalno, ali sadržaj se gubi, pa partneri, iako se svaki dan viđaju, zapravo postaju stranci. Povezivanje s partnerom kroz ranjivost, nesigurnost, ljutnju i sve ostale ´neprihvatljive´ aspekte sebe je ključno za opstanak kvalitetnog odnosa.

Neki odnosi tu vrstu povezivanja neće izdržati, jer jedan od partnera na to nije spreman. Možda ima ljubavne ideale koje ne želi žrtvovati za stvaran odnos, možda je previše emotivno blokiran da bi mogao uploviti u dublji nivo bliskosti ili nešto treće. Dakle, možda zaista dođe do odbacivanja. Ako pokažete koliko vas je nešto povrijedilo ili razgovarate o nečemu što vas ljuti, možda ćete biti odbačeni. To je rizik.

Međutim, nepreuzimanje tog rizika nije ništa manje rizično za odnos. Dapače. Nepokazivanje nekih svojih lica i skrivanje nepoželjnih emocija vodi u emotivnu izolaciju zbog kojeg ćete neprestano imati osjećaj napuštenosti, jer ste napustili sami sebe, iznutra. A taj unutarnji osjećaj napuštenosti stvara strah da će vas partner napustiti, što vodi do potrebe za kontrolom partnera – bilo kroz očiglednu kontrolu kao što je stalno zivkanje i provjeravanje gdje je ili kroz neki suptilniji oblik kontrole kao što je kupovanje njegove ljubavi time da ste mu, recimo, stalno na usluzi. Ta kontrola koja proizlazi od straha od napuštanja itekako ugrožava odnos, a često djeluje i kao samoispunjavajuće proročanstvo.

Manji je rizik malo po malo se razotkrivati, kako pred samom sobom, tako i pred partnerom, nego se skrivati i odbacivati dijelove sebe kako bi održali neki privid o sebi. Razotkrivanje donosi mogućnost izgradnje sve kvalitetnijeg i dubljeg odnosa, dok skrivanje uvijek donosi izolaciju – bilo kroz realnu samoću nakon napuštanja, bilo kroz osjećaj samoće i usamljenosti bez obzira na to što ste u vezi ili braku. A ako malo po malo preuzimate rizik i pokušavate se povezati s partnerom na onim skrivenim, ´neprihvatljivim´ emotivnim nivoima, čak i ako dođe do napuštanja, imat ćete osjećaj da ste si vratili sebe, a to je najdragocjenija bliskost koju možete imati. U slučaju napuštanja, upravo ta bliskost bi vam omogućila da primijetite i odaberete novog partnera koji je drugačiji, koji je spreman na emotivno povezivanje u kojem ne vladaju maske i norme, nego istinska želja za otvaranjem i upoznavanjem vaše autentičnosti.


Tomica Šćavina, studeni 2012.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

04.11.2012