Žalite li grubijane?

 

Kada žalite nekoga tko je prema vama grub, onda se izdižete iznad njega i samim time se izdižete iznad svoje povrijeđenosti. Je li to za vas dobro?


Koliko puta ste za osobu koja vas maltretira ili vrijeđa pomislili da «ne zna što radi», odnosno da «nije svjesna» svog ponašanja, jer da je svjesna, sigurno to ne bi radila? Koliko puta ste se prema takvoj osobi postavili pomalo s visoka, kao da je u toj svojoj neosviještenosti zapravo jadna i vrijedna žaljenja?

Ovaj obrazac ponašanja je toliko čest i općeprihvaćen da je zaista teško otkriti što se ispod njega krije. A krije se puno toga. Prije svega, jedna velika zabluda. Zabluda da taj netko «nije svjestan», odnosno da «ne zna što radi». Stvar je u tome što zna, što je svjestan, ali ne osjeća. Točnije, ne suosjeća.

Ljudi koji maltretiraju druge, iskaljuju se na njima ili ih naprosto sustavno tretiraju bez poštovanja nisu glupi. Ne fali im svjesnosti, ne fali im mogućnost razumijevanja što rade, već mogućnost suosjećanja. Međutim, većini ljudi kojima je prirodno voditi računa o drugima i stavljati ih, možda i prečesto, na prvo mjesto, to nije shvatljivo. Ljudi koji intenzivno suosjećaju s drugima ne mogu zamisliti da je netko bezosjećajan, hladan, distanciran i da voli svoju poziciju nadmoći. Zato pretpostavljaju da su zlostavljači zapravo ranjenici koje treba žaliti.

Jesu li zlostavljači iznutra ranjeni ili ne, za ovu priču je nevažno. Oni ionako ne čitaju ovakve tekstove i ne traže stručnu pomoć, jer bi to za njih značilo priznavanje slabosti. Vrlo često ćete primijetiti kako se prema bilo kakvoj vrsti osobnog razvoja odnose s prezirom ili gađenjem. Ono što je važno je da shvatite da osjećaj plemenitosti i osviještenosti koji dobivate žaljenjem nekoga tko vas maltretira ili vrijeđa ima i svoju tamnu stranu koja vas može sasvim emocionalno istrošiti.

Kada smatrate jadnim nekoga tko je prema vama grub, onda se izdižete iznad njega i samim time se izdižete iznad svoje povrijeđenosti njegovim postupkom. Nećete žaliti nekoga koga doživljavate ravnopravnim, zar ne? Žaljenje ćete osjetiti možda prema prosjaku ili djetetu u nevolji. Žaljenje je uvijek upućeno prema nekome tko je jadan, mali ili nezaštićen. Dakle, to je svojevrsna zamjena uloga. Netko vas je povrijedio i vi, pošto ne želite osjetiti tu povredu, instinktivno zauzimate naučenu ulogu – ulogu dobre, osviještene osobe koja svog zlostavljača žali. On je loš, a vi ste dobri. Što je on lošiji, to ga više žalite. Ako ste se zaista upleli u ovaj obrazac, onda je moguće i da ste godinama u vezi ili braku s nekim tko vas maltretira, a vi ga stalno žalite i to tako ide i ide i vi nemate pojma zbog čega ste tako čvrsto vezani.

Ako ste u takvoj situaciji (a nadam se da niste), znajte da vas vežu uloge. Snažne uloge za koje ste žrtvovali puno svojih osjećaja. Kako to ide? Kao što sam već spomenula, svaki put kada vas neka osoba maltretira ili vrijeđa, ona ne suosjeća, dakle nije u kontaktu sa svojom unutarnjom mekoćom i ranjivošću i zato ne može doživjeti mekoću i ranjivost drugih. Dakle, kod zlostavljača, osjećaji su žrtvovani za moć, odnosno nadmoć. A kod osobe koja žali zlostavljača, osjećaji su žrtvovani za ulogu osviještene i nedodirljive osobe koja kroz tu ulogu na svoj način stječe dojam nadmoći. «Jadan, ne zna što radi» se čini tako plemenito i uzvišeno, stvara neki mir i distancu, a na kraju se svodi na isto – na izdizanje iznad svojih osjećaja, na napuštanje svoje mekoće i ranjivosti koja bi na grubi napad progovorila mnogo jednostavnijim jezikom: «Ovo boli. Obrani se, zaštiti se od takvih».

Mnogi ljudi ostaju u blizini onih koji ih maltretiraju zato što si to postave kao neku vrstu izazova, testa snage, pa razmišljaju na sljedeći način: «Nešto radim krivo, pa me to dira. Kada osvijestim što radim krivo, to me neće dirati». Takvo razmišljanje se bazira na pretpostavci da treba doći do nekog idealnog stanja nepovredivosti i onda će sve biti u redu – uvrede neće biti uvrede, nego beznačajne, isprazne riječi. Možda se do takvog stanja i može doći, ali pretpostavka da je takvo stanje ispunjeno lijepim, bogatim unutarnjim životom je zabluda. Ranjivost nosi sa sobom i jednu finoću života, mogućnost povezivanja sa drugima i sa svijetom kroz treperavu mekoću i opuštenost.

Ta ranjivost je, u situaciji «jadan on, baš ga žalim» ili «jadna ona, baš je žalim» projicirana u njega ili nju, projicirana je u onog tko vrijeđa i maltretira. Ta projekcija je upakirana u objašnjenje: «Sigurno je jako povrijeđen iznutra i zato je prema drugima grozan». Hm... ne čini li se to pomalo nelogičnim?

Projicirana ranjivost čini tkivo te snažne emocionalne veze između onog tko maltretira i onog tko uporno ostaje u blizini svog zlostavljača. Međutim, ako svoju ranjivost zadržite u sebi, ako si dozvolite osjetiti je bez izdizanje u sferu «jadan on, nesvjestan je, ne zna što čini» ili «jadna ona, nesvjesna je i ne zna što čini», onda ćete shvatiti kako se zapravo u tom odnosu osjećate. I taj «loš» ili bolan osjećaj vam itekako treba kako biste imali stvarnu sliku tog odnosa i kako biste onda nešto u vezi toga i promijenili. Tu zapamtite jedno vrlo jednostavno pravilo: «Ako se netko ponaša grubo ili hladno, to znači da je grub ili hladan, a ne ranjen i osjetljiv». To se sada čini vrlo jednostavno, ali kada su odnosi u pitanju, ono najjednostavnije je često najteže uočljivo.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

* Imena i drugi osobni detalji su izmijenjeni radi zaštite privatnosti

Tomica Šćavina, rujan 2012.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

10.09.2012