Otpor – kad um kaže DA, a podsvijest NE

Što više slušate glas otpora,

to on postaje snažniji.

Kako bi život bio jednostavan kad bi sve išlo glatko, kada bi svake večeri u svom dnevnom planeru mogli staviti upravo onoliko kvačica koliko ste imali i planiranih obaveza, kada ne bi bilo odugovlačenja, izbjegavanja i osjećaja težine koji vas čini tupima ili ukopanima u mjestu. Što je to? Što je ta unutarnja težina koja čovjeka sabotira u njegovim planovima?

Nema osobe koja povremeno nije, u manjoj ili većoj mjeri, osjetila otpor. Možda ste osjetili otpor prema obavljanju posla? Prema odlasku na obiteljski ručak? Prema završavanju fakulteta? Možda ste osjetili generalni otpor prema životu jer ´stalno nešto morate´? Ili ste osjetili otpor upravo prema onom što jako volite i želite – prema pisanju ili slikanju? Što ako ste osjetili otpor prema nečem što si nikako ne možete objasniti – recimo, prema odlasku na more? Kakvog to smisla ima? Tko bi se opirao užitku na plaži? Međutim, kada je otpor u pitanju, ništa nije čudno. To je sidro koje se može zakačiti za bilo što.

Otpor je vrlo snažna poruka iz podsvijesti. Ta poruka je vrlo jednostavna. Glasi: NE! Svjesno se želite pokrenuti u nekom smjeru, ali u sebi kao da imate neko drugo biće koje to ne želi. To ´drugo biće´ sazdano je od potisnutih osjećaja i čini se kao da ima svoju volju. I sve dok ne sagledate širu sliku i ne otkrijete što to ´drugo biće´ želi, ne može otkriti što vas drži u klinču otpora.

Evo primjera. Tea je dvanaest godina studirala stomatologiju i nikako joj nije bilo jasno zašto joj je tako teško učiti, zašto stalno sve odgađa za zadnji tren i zašto cijele dane provodi pred televizorom gledajući serije. ´To kao da je jače od mene´, bio je jedino objašnjenje koje joj je padalo na pamet, iako nije imala pojma što ´to´ zapravo jeste. Bila je fiksirana za učenje i mislila je da bi, kada bi završila fakultet, svi njeni problemi bili riješeni i nikako nije uspijevala sagledati širu sliku životne situacije u kojoj se našla. A šira slika je izgledala ovako: po završetku fakulteta, Tea je trebala početi raditi u ordinaciji svog oca s kojim je imala vrlo težak odnos. Otac je oduvijek bio vrlo nametljiv, kontrolirajući i od malena joj je ulijevao strah. Biti ´vječna studentica´ za Teu je bilo puno lakše nego ući u blisku suradnju s ocem i zato su njene emocije birale ostajanje na mjestu. Tu je bilo sigurnije.

Ili, da se vratim na pomalo neobičan primjer s početka – zašto bi neka žena, nazovimo je Renata, osjećala otpor prema odlasku na more? U podlozi može biti puno toga... Možda zato što je već godinama ljuta na muža koji jako voli more, pa mu se svojim nezadovoljstvom i otporom osvećuje? Možda ju je sram pokazati svoje tijelo jer je cijelu godinu pokušavala smršavjeti, a nije uspjela? Možda je na moru kao mala doživjela traumu – vidjela je prijateljicu kako se utapa? Dakle, prije svega, važno je sagledati širu priču.

Što više slušate glas otpora, to on postaje sve snažniji. Vjerojatno i sami znate koliko se teško natjerate napraviti nešto nakon što ste to dugo vremena odlagali. Svaki put kada poslušate otpor i ne napravite ono što ste odlučili napraviti, time na svoju unutarnju težinu dodajete još jedan kamenčić. Sljedeći put će biti još lakše odustati i još teže se pokrenuti. Naravno, velika je razlika u otporu koji možete osjetiti prema izvršavanju neke mrske dnevne obaveze i otporu koji možete osjetiti kada je u pitanju nešto od velike životne važnosti, kao što je na primjer Teino završavanje studija. Kada je veliki otpor u pitanju i kada vam taj otpor već duže vrijeme zagorčava život, onda je u podlozi i veliki emotivni problem, što je gotovo uvijek kamuflirano nečim banalnim – kao što je u Teinom primjeru bila fiksacija na učenje.

Snažan otpor je vrlo često vezan uz strogost prema sebi. To se može činiti paradoksalnim – kako netko tko stalno odlaže obaveze i izbjegava ih gledajući serije može biti strog prema sebi? Stvar je u tome da potreba za rigidnom kontrolom dovodi do suprotnog efekta, do otpuštanja uzdi iz ruku, do rasipanja plana ´u vjetar´. Možda vam je ova shema poznata: isplanirate sve do u detalje i vrlo ste entuzijastični dok gradite svoj savršeni plan, ali kada ga treba sprovesti u djelo, onda vas baš uhvati neka lijenost ili iskrsne nešto nepredvidivo, pa nešto odgodite i tako dalje, sve dok se plan koji je isprva izgledao kao čvrsti neboder ne pretvori u poluraspadnutu straćaru. Strogi red postaje raspušteni nered. A sve počinje s prvom nesavršenošću. Čim jedan detalj plana nije ostvaren u zadanom vremenu, taj detalj se, kao pahuljica snijega koja se kotrlja nizbrdo, pretvara u lavinu. Prva nesavršenost odmah baca sjenu na cijeli plan i strogi um odmah etiketira: ´nije dovoljno dobro´. A kad već na početku nije dovoljno dobro, onda se ne treba ni truditi. Već niste uspjeli.

Otkud tolika potreba za strogom strukturom? Vrlo često je u pozadini takvog psiho-emotivnog problema autoritaran roditelj koji je svojom agresivnošću ili pretjeranom kontrolom rušio djetetovu unutarnju snagu i tako mu onemogućavao razvoj njegovog vlastitog kontrolnog sustava. Kao što bi rekla poznata psihologinja Alice Miller: «Postupamo sa sobom kao odraslima onako kako su s nama postupali drugi kad smo bili mali». Dakle, ako nam je autoritarni otac nametao strogu kontrolu, ta stroga kontrola će nam se ´utisnuti u um´ i njome ćemo pokušavati krotiti sebe onako kako je nekada otac krotio nas.

Odrastanje s autoritarnim ocem (ili, rjeđe, majkom) vuče za sobom gomilu potisnutih osjećaja. Rigidan roditelj ne doživljava dječje emocije. Možda ih i vidi, ali ne suosjeća, pa zato dječje osjećaje gazi ili ignorira. Međutim, osjećaj ne može nestati. Kao i svaka druga energija u prirodi, kada se emociju na određeni način tretira, ona samo mijenja svoj oblik, prelazi u drugo ´agregatno stanje´.

U odrasloj dobi, više nema realne prijetnje. Nema autoritarnog roditelja koji će istući ili na neki drugi način kazniti ili ograničiti. I zbog toga potisnute emocije mogu isplivati na površinu i srušiti nametnutu strukturu... srušiti rigidnog oca koji se ´utisnuo u um´. Emocije su prejake da bi izdržale tu stegu i zato ruše stegu, ali ne direktno – rušeći stvarnog oca, već rušeći fiktivnog oca – onog koji se uselio u um. Na žalost, na kraju se sve svede na to da čovjek ruši samoga sebe. I ne zna da to radi samo zato što je tako naučio.

Otporu treba pristupiti na više nivoa: sagledavajući širu životnu priču, trenirajući se u poštivanju svojih svakodnevnih odluka i uzimajući u obzir potisnute osjećaje nastale tijekom odrastanja. Mada ga nikome nije drago susresti, otpor je veliki životni učitelj i u njemu se krije puno osjećaja koji, nakon što su oslobođeni, prelaze u puno ugodnije ´agregatno stanje´. Riječ emocija ima latinski korijen i u originalu znači pokrenuti (e-motion). Kada su vraćene u svoje izvorno stanje, emocije nisu krute, ne opiru se i ne zaustavljaju, već motiviraju, potiču na slobodan tijek, na kretanje.

Tomica Šćavina, kolovoz 2012.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

27.08.2012