Ma, gdje je ta sreća?!

Sreća u slici vas tjera da se ponašate

kao noćni leptir koji leti prema svjetlu

ne znajući da će pri bliskom susretu

s lampom ostati sprženih krila.

OSOBA A: «Bit ću sretna kad kupim kuću.»
OSOBA B: «Bit ću sretan kad odem u penziju.»
OSOBA C: «Bit ću sretna kad rodim dijete.»
OSOBA D: «Bit ću sretan kad dobijem na lotu, vratim dugove, zbrišem na Karibe i ostatak života provedem s koktelom u ruci, buljeći u plavičasti obzor koji se proteže u beskraj.»

Što biste vi odgovorili? Kada ćete biti sretni? 
                                                                                                                                                                                                                                                                                                    Slikar: Cesar Santos

A što ako je svaki odgovor samo varka, samo kratkotrajna fatamorgana uma? Što ako problem nije u onom što trenutno nemate, nego u navici da svoju emociju sreće stalno lansirate u mentalnu sliku, u budućnost, na neko drugo mjesto i u neko drugo vrijeme koje iz nekog nepoznatog razloga nikada ne dostižete?

Ne želim reći da su okolnosti nevažne. Naravno da je važno i koliko imate novca i jeste li zadovoljni ljubavnim životom. Važno je i imati ciljeve i moći vidjeti budućnost koja je bolja, a ne lošija od sadašnjosti. Međutim, tu se negdje uvlači i problem sreće u slici. Problem sreće koja je lansirana u um, u glavu, pa je zato ne možete osjetiti tamo gdje joj je mjesto – oko srca.

Sreća u slici vas tjera da se ponašate kao noćni leptir koji leti prema svjetlu, ne znajući da će pri bliskom susretu s lampom ostati sprženih krila. Ako ste se ikada ludo zaljubili ili se zanijeli genijalnom poslovnom idejom koja je na kraju ispala mućak, onda znate na što mislim. To je ta priča o noćnom leptiru. I sprženim krilima.

Takvi uzleti i padovi se najčešće događaju kada vam je u životu jako teško, kada prolazite kroz izrazito mračan period. Tu vrijedi jedno jednostavno pravilo: što dublja tama – to veća privlačnost svjetla. Recimo, roditelj vam umire, kredit vam je u švicarcima, u braku vam je grozno i... paf! Eto spasa, eto svjetla u ludoj zaljubljenosti ili u totalno iracionalnoj poslovnoj ideji.

Ta igra svjetla i tame ne mora biti tako drastična. Može biti i uobičajena, svakodnevna. Recimo, u životu vam nije naročito dobro, ali zato postoji utjeha, slika sreće koja će nastupiti «jednom kad». To stanje bi najbolje bilo nazvati po romanu Milana Kundere – Život je drugdje. Međutim, život nije drugdje, nego tu, događa se upravo sada, samo je ta sjajuckava emocija sreće lansirana tamo negdje, pa je život osiromašen. Zamišljajući sreću propuštamo sreću. Šteta.

Zašto je to tako? Zašto je većina ljudi odvojena od onih najfinijih emocija? Nitko to ne bi napravio namjerno, zar ne?

Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je ovaj svijet baš tako divno mjesto, pa da se u njemu stalno možemo osjećati lijepo, nježno i treperavo. Dapače, mislim da živimo u jednom prilično grubom društvu i u zeznutom vremenu koje uzima svoj danak. Međutim, mnogi ljudi ne osjećaju dobre vibracije ni u trenucima odmora, a ni u nekim aktivnostima koje vole. Sreća je uvijek negdje drugdje, a ono što se događa ovdje i sada je presvučeno nekom nejasnom, sivom patinom.

Ovaj izrazito rasprostranjeni psiho-fenomen je prisutan zbog jedne uobičajene i sasvim razumljive ljudske težnje – da izbjegavamo neugodu i težimo ugodi. Nitko se ne želi osjećati loše. Zato nijedan «loš» osjećaj ne proživljavamo u punini, nego brzo skrećemo pažnju na nešto drugo – uljepšavamo, racionaliziramo, opsesivno čistimo, umrtvljujemo se opijatima ili beskonačnim sjedenjem pred televizorom. Načina za izbjegavanje ili potiskivanje neugodnih osjećaja je jako puno. A dok to radimo, ni ne slutimo da se, zakidajući se za tamne tonove, zakidamo i za one svijetle.

Ako niste u stanju proživjeti duboku tugu, nećete biti u stanju proživjeti ni «visoku sreću». Ako niste u stanju osjetiti ljutnju, nećete imati snage ni reći «ne» prijateljici koja vas vuče u šoping, iako bi puno radije ostali kući i uživali u kadi. Sve emocije su važne. Sve nam trebaju. Ovo je svakakav svijet i da bismo ga živjeli u punini, trebaju nam i svakakve emocije. Iz šarenila unutarnjeg svijeta izvire i emocija sreće koja ne luta labirintom uma, nego je na svom mjestu – oko srca.

 

Objavljeno na Magazin.hr

© Tomica Šćavina 2012.

28.05.2012