Otkrivanje cjelovitosti

 


Cjelina je puno više od skupa dijelova.

Ona je nadređena kategorija koja donosi

sasvim novo iskustvo.

 

Znate onaj osjećaj širine, kada vam je u prsima mir, a u glavi tišina, kada vam je svijest otvorena prema svemu što vidite, čujete, doživljavate? Ptice cvrkuću, autobus bruji, nešto miriši, a nešto smrdi... i sve je u redu. Dijelovi možda i nisu nešto naročito, ali cjelina je super. To je ono o čemu vam želim pisati... o cjelini. O tome kako su svijet koji doživljavamo kao sklop rascjepkanih dijelova i svijet koji doživljavamo kao cjelinu dva sasvim različita svijeta. U ovom prvom svijetu vlada nemir i stalna trka za popunjavanjem praznina, a u ovom drugom vladaju mir i opuštenost.

Pogled na svijet

Doživljaj cjelovitosti je utkan u našu biologiju – predodređeni smo da iz kaosa stvaramo red, a iz razbacanih komadića cjelovitu sliku. Najbolji primjer za to su sakade – serije kratkih pokreta očiju nalik trzajima koje se događaju kada mijenjamo fokus gledanja s jedne točke na drugu. Obratite li pažnju na to kako gledate, primijetit ćete da su sakade stalno prisutne. Nitko ne zuri bez prestanka u jednom smjeru pomičući glavu i tijelo. To bi bilo krajnje nepraktično. Umjesto toga, pokrećemo oči u kratkim trzajima, usmjeravajući svoj pogled sad tu, sad tamo, sakupljajući vizualne podatke koji su nam potrebni za izgradnju cjelovite slike stvarnosti. Mi tu cjelovitu sliku doslovno gradimo, jer informacije koje dobiva naš mozak nisu cjelina, već isprekidane sekvence, djelići koji nalikuju scenama s filmske trake. Međutim, iako mozak prima podatke u fragmentima, stvarnost vidimo kao kontinuum. Ne vidimo prekide, ne doživljavamo sakade koje se događaju nekoliko puta svake sekunde. Kada bismo vidjeli točno onu sliku koju registriraju naše zjenice, onda bi ta slika «skakutala» upravo onim ritmom kojim se događaju sakade. Međutim, to nije slučaj. Nekim čudom, sve je povezano. Stvarnost koju vidimo nije «skakutava», nije fragmentirana, nego cjelovita i kontinuirana. Kako je to moguće? Odgovor na ovo pitanje znanost još nije dala.

Tajna ljudske percepcije

Ono što znamo je da mozak stvara neku vrstu iluzije cjeline i kontinuuma, ali ne znamo točno kako tu iluziju proizvodi. Zbog te perceptivne iluzije ili, mogli bismo reći, navike organiziranja fragmenata u cjelinu, možemo gledati filmove, čitati knjige, zaljubljivati se i još štošta drugo.

Filmove možemo gledati jer brzu izmjenu scena doživljavamo kao kontinuum, upravo kao što kontinuiranom doživljavamo stvarnost koja je zapravo isprekidana sakadama. Dok čitamo knjige, događa se slična stvar – na temelju nekoliko rečenica o likovima ili o ambijentu automatski stvaramo ono što fali, popunjavamo šupljine i, ako je knjiga dobro pisana, imamo cjelovit doživljaj. Baš kao što, dok gledamo film, mozak automatski stvara cjelovitu sliku, tako i dok čitamo knjigu, mozak automatski, pomoću fantazije, stvara cjeloviti doživljaj. Tako u svojoj glavi «vidimo» kako je lik iz romana obučen, koji izraz lica ima, iako to u tekstu možda uopće nije spomenuto. To je naš dodatak, naš dojam. Zbog tih dodataka, različiti ljudi jedan te isti roman u svojoj glavi «vide» sasvim drukčije. Neki ga dožive na ovaj, neki na onaj način, a neki ga uopće ne dožive, jer im je falilo unesenosti.

Ključ cjelovitog doživljaja je upravo u tome – u unesenosti. To je najlakše objasniti na primjeru zaljubljenosti. Recimo, upoznate nekoga, taj vam se netko svidi i, nakon nekoliko susreta se zaljubite. Kako je došlo do zaljubljivanja? Tako što ste iz fragmenata stvorili cjelinu. Sjetili ste se njegovog pogleda, osmjeha, lijepe riječi i činjenice da se, recimo, bavi uređenjem interijera. Iz tih dijelova, stvorili ste cjelovit dojam – muškarca iz snova. Niste to napravili namjerno, planski. Dogodilo se nesvjesno, kao što se nesvjesno događa da stvarnost vidimo kao kontinuum, iako naše oči zapravo skakuću prikupljajući uzorke stvarnosti.

Čarolija cjelovitosti

Dakle, vi ste se unijeli u sjećanje na pogled, osmjeh i sve ostalo što vas je fasciniralo kod dotičnog muškarca i tim unošenjem ste u svojoj svijesti stvorili živ dojam njega. Ta cjelovita slika vas zatim nadahnjuje, podiže i privlači... Ponekad ta fascinacija ide dotle da imate osjećaj da ste s njim u nekoj mističnoj vezi ili da ste stalno povezani. Međutim, ono što vas je fasciniralo zapravo nije dotični muškarac, nego doživljaj cjeline. Da, istina je... Cjelina je zaista čarobna.

Kada je u pitanju zaljubljenost, čaroliju cjelovitog doživljaja ruši sudar sa realnošću. Perceptivne šupljine koje smo popunili svojom emotivno-fantazijskim ornamentima se počinju raspadati jer se dotični (ili dotična) ne ponaša u skladu s našim pretpostavkama. Međutim, to ne znači da je doživljaj cjeline uvijek nešto što nas vodi u iluziju i emotivnu patnju. U iluziju i emotivnu patnju nas vodi traženje osjećaja cjelovitosti izvan sebe, odnosno, vezivanje za ideju cjelovitosti koju smo projicirali u drugoga.

Stanje rascjepkanosti

Osjećaj i doživljaj unutarnje cjelovitosti bismo mogli nazvati prirodnim stanjem, međutim, uobičajeno stanje u kojem se većina ljudi nalazi je stanje rascjepkanosti. Zašto je to tako? Jedan od razloga je taj što previše vjerujemo mislima. Misli nam služe da stvorimo model svijeta, neku vrstu makete. Međutim, kao što je nemoguće živjeti u maketi kuće, tako je nemoguće živjeti i u maketi svijeta. To je na kraju krajeva ipak samo maketa. To su fragmenti stvarnosti i ako vjerujemo da su ti fragmenti istina, onda se iznutra počinjemo osjećati fragmentiranima. Posljedično, fragmentiranom počinjemo doživljavati i stvarnost.

Koliko puta ste se zatekli da branite neku svoju teoriju kao da je to krajnja istina, a prije nekoliko godina ste možda s jednakim takvim žarom branili teoriju koja je bila sasvim drugačija. Iako stalno svjedočimo tome da jedna teorija ruši drugu i da je svaka teorija zapravo vrlo ograničena, hvatamo se za stavove, teorije i ostale misaone konstrukcije vjerujući da savršeno zrcale svijet u kojem živimo. Takvo «držanje za misli» s vremenom dovodi do rigidnosti i osiromašenja doživljaja stvarnosti.

Što to «osiromašenje doživljaja stvarnosti» zapravo znači? Evo primjera... Vjerojatno ste više puta doživjeli da pokušavate čitati knjigu, ali vam «fali koncentracije». Pomanjkanje koncentracije nije ništa drugo nego stanje u kojem su dirigentsku palicu vašeg doživljaja preuzele misli. Krenete čitati i... nakon petnaest minuta shvatite da nemate pojma što se događa u knjizi. A ne znate zapravo ni o čemu ste razmišljali... Neka misao vas je povukla, upila vašu pažnju i otišli ste za njom. Stvarnost je osiromašena, jer je vaša pažnja stalno bila podijeljena – na čitanje i na razmišljanje. Ono što vam nakon toga preostaje je osjećaj konfuzije, a možda i glavobolja.

Cjelina i prihvaćanje

Dat ću jedan jednostavan primjer doživljaja cjeline naspram usmjerenosti na dijelove. Recimo, izašli ste na večeru. Na otvorenom ste. Puše lagani vjetrić. Vino koje su vam poslužili nije slatkasto (kao što vi, recimo, volite) nego trpko. Ako ste kritički nastrojeni, pronaći ćete bezbroj zamjerki konobaru i hrani. Međutim, dopustite li da sve bude upravo onako kako jeste i doživite li cjelinu svega što vam dopire do osjetila, to iskustvo će biti sasvim drukčije.

Odjednom ćete osjetiti da se trpko vino baš nekako uklapa u ambijent, da vjetrić ima neki ugodan miris i to što vam propuhuje uho će automatski pasti u drugi plan, jer ćete se dosjetiti da uho možete začepiti s komadićem salvete. Ovakvo stanje otvorenosti je ljekovito, odmara... Nemate se potrebu boriti s djelićima stvarnosti i u glavi ih preslagivati misleći: «Bilo bi bolje da je ovo ovako, a ono onako».

Međutim, navika uma da stalno nešto mjerka, prosuđuje i procjenjuje je tako snažna da nam često pokvari trenutke koji bi zaista mogli biti lijepi. Kako bi doživjeli cjelinu, nije potrebno korigirati se i podsjećati «nemoj biti kritična» ili «prihvati stvari kakve jesu». To ne funkcionira. Ono što funkcionira je preusmjeravanje pažnje. Kada vam je pažnja na cjelokupnom doživljaju, onda se negativni predznaci koje biste inače automatski prilijepili na pojedine dijelove iskustva automatski gube.

Naravno, nećete uvijek biti u stanju prebaciti pažnju na doživljaj cjeline. Ponekad će vas neki jaki osjet (recimo, bol) ili velika briga (recimo, strah za nekog od bližnjih koji je u bolnici) odvratiti od doživljaja cjeline i povući vas u taj specifični dio iskustva – bol ili brigu. Cijela ova priča o cjelini i doživljaju cjelovitosti nije formula koja dovodi do instant-dobrog-osjećaja. To je nešto čega se možete prisjetiti kada šećete s posla kući, kada ste s prijateljicom na kavi, kada kuhate ili se igrate s djecom.

Trenuci koji sami po sebi imaju predispoziciju da budu lijepi i ugodni mogu biti puno ljepši i ugodniji ako ih prihvaćate kao cjelinu, ako ste otvoreni svemu što trenutno doživljavate – zvuku, mirisu, okusu, vidu, dodiru... Cjelina je puno više od skupa dijelova. Ona je nadređena kategorija koja donosi sasvim novo iskustvo.


Tomica Šćavina, svibanj 2012.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

07.05.2012