Unutarnji mir i koncentracija



U svakom od nas se nalaze kreativni i destruktivni potencijali.

Kreativni nas potiču, inspiriraju i okreću
prema naprijed,

a destruktivni nam kompliciraju život
i vuku nas unatrag.



Jedan od vrlo čestih razloga zbog kojeg ljudi ne realiziraju svoje planove i ideje je pomanjkanje koncentracije. Cilj je tu, okvirni plan štima, ali nema konkretnih koraka. Kada se plan spušta iz zraka na zemlju, kada prelazi iz svijeta ideja u svakodnevnicu, sve se čini drukčije, kompliciranije, teže. Malo je onih koji se uspijevaju kvalitetno fokusirati na ostvarenje svojih snova i ambicija. Kada nemamo moć koncentracije, energija se rasipa na nebitne stvari, sve se čini važnije od ostvarenja vlastite ideje, želje, sna. Odugovlačenje, stalno mijenjanje planova, nemogućnost odlučivanja... Lijenost, rastresenost i neodlučnost nisu osobine ličnosti, već navike. Baš kao što možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz tijelo, tako možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz snagu volje.

Usmjerenost

Način na koji usmjeravamo svoju pažnju određuje naš osobni magnetizam. Vjerojatno ste primijetili da neki ljudi jednostavno “zrače”. Njihov način razmišljanja, samopouzdanje, vjera u ostvarenje svojih ideja oblikuje izraz njihovog lica i određuje stav tijela. To zračenje, taj magnetizam je poput proročanstva koje samo sebe ostvaruje. Oni koji uspijevaju u životu u prosjeku nisu ništa pametniji ili talentiraniji od onih koji ne uspijevaju. Ono što ih razlikuje od većine je usmjerenost, mogućnost koncentriranja.

Ako ne razvijamo svjesnost o svojim unutarnjim stanjima, kroz život nas vode vezujuće emocije i egoistične želje. Takva, uznemirujuća stanja ometaju tijek misli i akcije čine kaotičnima. Netko tko bi jedan tren čitao knjigu, drugi tren jeo, a treći tren izašao vani na kavu neće ništa raditi s užitkom – usmjereno, koncentrirano, prisutno. Razlozi za takav mentalni nered su često emotivne prirode. Potisnuta ljutnja, tuga, seksualna želja, nisko samopoštovanje, problematični obiteljski odnosi... Sve su to sadržaji koji ometaju tijek misli. A ako se nismo u stanju usmjeriti na neki cilj ili zamisao počinjemo o sebi misliti kao o osobi slabog karaktera koja nije u stanju voditi vlastiti život što onda drugima daje prostora da vode i odlučuju umjesto nas.

Znak slabe volje nije samo nemogućnost usmjeravanja pažnje na nešto, već i u nemogućnosti povlačenja pažnje. Na primjer, mnogi ambiciozni ljudi se opsesivno bacaju na posao i jednostavno ne znaju stati. Često je takva opsesivnost znak izbjegavanja suočavanja sa sobom na privatnom planu. Adrenalinska ambicioznost koja čovjeka zakida za njegov unutarnji mir nakon nekog vremena u tolikoj mjeri potroši osobu da počinje kiksati i na poslovnom planu. Čovjek najkvalitetnije djeluje kada njegova koncentracija izvire iz unutarnje mirnoće, a za to je, osim izoštrenog vanjskog fokusa potrebno imati i jasan unutarnji fokus.

Prisutnost

Većina ljudi u glavi ima buku. Roj automatskih misli koje se samo nižu... “Jesam ili nahranio psa, danas ću otići u nabavku namirnica, zašto mi je rekla to i to, da, da trebala bih posjetiti baku, šefica meni kaže: nije ti to dobro, a ja njoj: što opet ne valja?” Možemo otići na more i u planine, ali ne možemo pobjeći od svoje glave. Zbog toga najdublji i najtemeljitiji odmor predstavlja odmor od vlastitih misli. Bilo bi jednostavno kada bismo u svom mentalnom sklopu imali neku on/of sklopku. Isključivši um koji kopa po prošlosti i nagađa budućnost, mogli bismo biti prisutni u realnosti koja je uvijek ovdje i sada.

Plutati prošlošću i budućnošću ustvari je naše uobičajeno, normalno stanje. Biti prisutan, biti tu je anomalija, rijetkost koja se događa u rijetkim situacijama kad nas zadesi snažan doživljaj ljepote ili iznenadna životna opasnost. A vrijeme nije ništa drugo doli tijek sadašnjih trenutaka. “Ništa se nikada ne događa u prošlosti - dogodilo se u sadašnjem trenutku”, u knjizi Moć sadašnjeg trenutka piše Eckart Tolle, “Ništa se nikada neće dogoditi u budućnosti - dogodit će se u sadašnjem trenutku. Prošlost i budućnost očito nemaju vlastite stvarnosti. Oni svoju stvarnost posuđuju od sadašnjeg trenutka.”

Mada često imamo osjećaj da nemamo vremena, bilo bi logičnije reći da u vremenu nema nas. Ono teče, a mi smo van njega. Iz trenutka u trenutak živimo van trenutka. Nalazimo se na mjestu s kojeg se pruža prekrasan pogled, ali nismo prisutni jer mislimo o poslu. Razgovaramo s prijateljima, a misli nam se zapliću o unutarnje dijaloge s nekim stotim ljudima. Um prepun asocijacija plete mrežu vlastitih stvarnih i nestvarnih događaja. Naš osjećaj za stvarnost, naša pažnja, naše prisustvo može biti upleteno u tu mrežu ili može biti van nje, usmjereno u pravcu koji sami odabiremo.

Istočna duhovna učenja su u velikoj mjeri usmjerena na odmor od misli. Meditacija je u tom smislu suprotna od koncentracije. Kada se koncentriramo na nešto, činimo to snagom misli. Kako bismo plan ili ideju realizirali moramo imati razvijenu sposobnost usmjeravanja vlastite misli. Na žalost, često se događa da se ljudi koji se puno posvećuju meditaciji i duhovnosti gube, da se u svakodnevnom životu osjećaju besciljno i besperspektivno upravo zato što je njihov cilj primarno unutarnji. Želeći doseći “određenu razinu svjesnosti” ili imati neka specifična duhovna iskustva, oni svoju ambiciju okreću prema unutra i na taj način ju gase.

Fokus

Važno je razvijati i unutarnji i vanjski fokus. Vanjski je usmjeren na ciljeve i postignuća, a unutarnji na staloženost i mir. U našem društvu čovjek je u velikoj mjeri rob vanjskih mjerila. Na cijeni su uspjeh, postignuće, pogled izvana. A kada je vanjski fokus prejak, kada je čovjek “van sebe”, onda se troši, pod stresom je, izgara, gubi se među informacijama, idejama, mogućim i nemogućim odabirima. S druge strane, kada je unutarnji fokus prejak, kada je čovjek previše “u sebi”, postaje letargičan, besciljan, stalno je u procjeni, vaganju i izučavanju svojih unutarnjih stanja.

Život je raznolik, zaista nam pruža mnoge mogućnosti razvoja i napredovanja. Ponekad puno toga o sebi i životu možemo naučiti gledajući unutra - kroz introspekciju, kroz sagledavanje sebe, a ponekad puno toga možemo naučiti gledajući vani - kroz upoznavanje i promatranje drugih, kroz izražavanje vlastite kreativnosti i ambicioznosti. Pogled prema unutra nam omogućuje da postajemo sve kvalitetnije osobe, a pogled prema vani nam omogućuje da te svoje kvalitete izražavamo i dijelimo s drugima.

U svakom od nas se nalaze kreativni i destruktivni potencijali. Kreativni nas potiču, inspiriraju i okreću prema naprijed, a destruktivni nam otežavaju, kompliciraju život i vuku nas unatrag. Naš unutarnji pogled može biti i destruktivan, kritički baš kao što vanjski pogled može biti suviše natjecateljski, utemeljen na zavisti. Svojim načinom razmišljanja i ponašanjem (prema sebi i prema drugima) možemo hraniti svoje kreativne i svoje destruktivne potencijale.

Na nama je da osvijestimo što nam čini dobro, a što loše. Pri tome je važno biti u kontaktu sa svojim osjećajima i intuicijom, jer racijo ima ograničen domet – zaključuje samo na temelju informacija, a ono što je najbolje za nas nije uvijek i najlogičnije. Kada slušamo svoj unutarnji osjećaj, po njemu možemo modificirati i vlastiti način razmišljanja. Neke misli u glavi (ili tijelu) stvaraju težinu, a neke donose olakšanje i mir. Prateći svoja unutarnja stanja možemo odabirati misli koje nam čine dobro. Iz tog dobrog osjećaja iznutra, naše djelovanje prema vani može biti koncentrirano i kvalitetno.

Tomica Šćavina, listopad 2008.
Članak je objavljen u magazinu
Sensa.

21.10.2008