Suluda samouvjerenost

 
Samouvjerenost nije znak da netko govori

istinu. To je samo znak samouvjerenosti i

ničeg više. Međutim, ako ste naivni,

povjerovat ćete nekome samo zato

što taj netko vjeruje sebi.


U današnjem društvu, samouvjerenost je na cijeni. Toliko je na cijeni da unosi veliku zbrku, kako u poslovne, tako i u privatne odnose. Samouvjereni zaposlenici koji nemaju problema s isticanjem sebe i stavljanjem sebe ispred drugih najlakše napreduju. Često na šefovske položaje dolaze upravo oni koji su neosjetljivi na druge i koji su uvjereni da su uvijek u pravu.

Osim toga, često se u partnerskim odnosima događa da, upravo zbog samouvjerenosti, jedna osoba drugoj pokvari sliku o sebi. Zbog utjecaja patrijarhalnog odgoja, takva suluda samouvjerenost češće pripada muškarcima. Tako se zna dogoditi da žena ili djevojka, nakon dugotrajnog slušanja da je glupa, sebična, ružna ili bezvrijedna, zaista u to povjeruje. Zašto? Jer samouvjerenom muškarcu vjeruje više nego sebi.

Ono što se u takvim situacijama zna dogoditi je da se žena uhvati u zamku dokazivanja, odnosno da stalno pokušava iz muškarca izmamiti potvrdu da je pametna, dobra, lijepa ili vrijedna. Međutim, to je uzaludan posao u kojem opet upada u istu zamku – nije u stanju vjerovati sebi, nego njemu.

Na svu sreću, ovaj sistem funkcionira i u suprotnom smjeru. Jedan partner drugom komplimentima i podrškom može izrazito podići osjećaj samopoštovanja. U tom slučaju, jedini problem je u tome što osoba postaje ovisna partnerovom pogledu na sebe i, ako partner promijeni svoje mišljenje, mijenja se i slika o sebi.

Ljudi su često skloni povjerovati u nešto samo zato što to nešto propagira vrlo samouvjerena osoba. Međutim, samouvjereno može djelovati i obična varalica, netko tko uopće nema obzira prema drugima ili netko tko je izraziti fanatik. Ljudi koji su okrenuti duhovnosti samouvjerenost često tumače kao znak da netko govori iz srca ili duše i da, posljedično, ono što govori mora biti istina. Međutim, samouvjerenost nije znak da netko govori istinu. To je samo znak samouvjerenosti i ničeg više.

Ako zamislimo da je samouvjerenost sjeverni pol, onda je južni pol naivnost. To su dvije suprotne karakteristike. Dakle, ako u vama ima dječje naivnosti, možete prepoznati u sebi sklonost da povjerujete nekome samo zato što čvrsto drži do svog mišljenja. To može biti prodavač najnovijeg aparata za čišćenje koji košta sedamnaest tisuća kuna. To može biti duhovni vođa koji obećava spasenje. To može biti psihijatar koji se postavlja kao da vas čita kao otvorenu knjigu. Ako ste naivni, povjerovat ćete nekome samo zato što taj netko vjeruje sebi.

Međutim, vi ne znate otkud nekome njegova vjera u sebe. Je li je usvojio kopirajući rigidnog oca koji je svoju riječ utabao agresijom? Je li ta samouvjerenost zapravo nemogućnost prihvaćanja svojih pogrešaka i slijepo stremljenje ka savršenstvu? Je li to uloga koju je netko usvojio u obitelji jer je uvijek morao biti jak i od pomoći drugima? Je li to gluma koja je tu kako bi se prikrio strah?

Rješenje za ovaj problem čini se jednostavnim – ne vjerovati tonu kojim je nešto rečeno, ne vjerovati veličini koju si je netko pripisao i ne vjerovati isključivosti. Međutim, ako ste duboko u sebi još uvijek naivni, to nije tako jednostavno, jer vas upravo taj ton, veličina i isključivost čine da se osjećate malima.

Zdrava samouvjerenost daje na osjećaju osobne moći i, naravno, pozitivna je. Svatko se želi osjećati samopouzdano. Ono što stvara probleme u odnosima je brkanje samouvjerenosti i istine. U međuljudskim odnosima, istina je ionako nešto vrlo relativno. Ispada da je u pravu onaj koji uspije sebe i druge uvjeriti da je u pravu. Međutim, kada je riječ o uvjeravanju drugih u svoje mišljenje, puno je bolje «složiti se da se ne slažete», nego uporno insistirati na svome.

Vratimo se na početak: u današnjem društvu, samouvjerenost je na cijeni. Međutim, ako je nešto općeprihvaćeno, to ne znači da je i ispravno. U srednjem vijeku je bilo općeprihvaćeno spaljivanje vještica. U nacističkoj Njemačkoj je bilo općeprihvaćeno obezvrjeđivanje Židova. Ono što je općeprihvaćeno znači samo da je općeprihvaćeno, što može biti dobro ili loše, ovisno kakvo mišljenje o tome imate.

Ispravno i istinito – dvije riječi koje u sebi imaju dozu apsolutnog, krajnjeg, dovršenog... A u stvarnosti u kojoj živimo sve je tako relativno, podložno promjeni i subjektivnom gledištu na stvari. Nema onog «zaista ispravnog» i «zaista istinitog». Svatko od nas je svakog dana u svakoj situaciji odgovoran za biranje onog što je za njega istinito i ispravno. Ta odgovornost temelj je zdrave samouvjerenosti.

 

© Tomica Šćavina 2011.

15.03.2011