Sloboda - kako raširiti krila?


Biti slobodan znači preuzeti odgovornost za svoje izbore.


Sloboda i odgovornost su dvije
strane iste medalje.



Jedna od najžalosnijih stvari koje si iz neznanja ili straha možemo učiniti jeste podrezati si krila. Neki se odriču slobode radi sigurnosti, neki da bi udovoljili bližnjima, neki radi slike o sebi koju prezentiraju drugima. Staviti se u kaznu, zatvoriti se, ugušiti svoj glas, sputati svoje ideje možemo na tisuću različitih načina. Često to radimo automatski, iz neznanja, nesvjesni kvalitetnijih mogućnosti izbora. Pri tom štetimo i sebi i drugima, jer sve dok si ne dopuštamo slobodno izražavanje sebe, svijet ostaje zakinut za jedinstvenu, autentičnu manifestaciju našeg bića.

Po egzistencijalističkoj terapiji, filozofsko-terapijskom pristupu čiji su začetnici sredinom dvadesetog stoljeća bili Viktor Frankl i Rollo May, sloboda i čovjek su identični pojmovi. Drugim riječima, mi jesmo sloboda kreiranja svojih života. Bez te esencijalne kvalitete se ne osjećamo dovoljno živima. Sputani iznutra, manje smo nalik ljudima, a više marionetama ili glumcima u maglovitom filmu zvanom Život. Stvarnost prolazi, a mi gledamo. Svakodnevnica nas nosi, a mi ju ne doživljavamo. Kao da nas nekim čudnim manevrima zaobilazi iako radimo “sve što treba”, odrađujući umjesto živeći dragocjene dane svog postojanja.

Mnogima prođe cijeli život, a da se ne zapitaju što mogu učiniti da bi se osjećali slobodnijima. Naša priroda je takva da nam već sama po sebi zadaje određene okvire djelovanja. Moramo spavati, moramo jesti, naša osjetila su ograničena. Tijelo je takvo kakvo jeste, dobili smo ga, malo što možemo učiniti da promijenimo svoj fizički izgled, ali imamo priličnu slobodu izbora u vezi svog odnosa prema njemu. Možemo ga uništavati i njegovati, ignorirati ga i uživati u njemu. Slično je i s mislima i osjećajima. Svatko od nas ima jedinstvene psihičke, fizičke i duhovne kapacitete koje može razvijati ili zanemarivati.

Život vrijedan življenja

Iz dana u dan smo suočeni s odlučivanjem kakvom ćemo osobom postajati. To su naizgled sitnice, detalji života... Hoću li prihvatiti ili odbiti poziv na kavu prijateljice koja me opterećuje svojim problemima? Hoću li navečer upaliti televizor ili otvoriti knjigu koja mi govori nešto o meni? Hoću li sačekati da prođe tuga zbog raskida veze ili ću nazvati bivšeg partnera i reći mu da ne mogu bez njega? Hoću li odvojiti dva dana samo za sebe ili ću na odmor ponijeti laptop? Hoću li, neću li – hoću li, neću li. Svaki dan bezbroj odluka. Naizgled malih, ali zapravo vrlo značajnih. Svaki djelić mozaika važan je u stvaranju cjelovite slike života.

Jean Paul Sartre, još jedan od poznatih egzistencijalista, ističe kako je za vlastite izbore potrebna predanost. Ako nismo predani istraživanju sebe i podizanju kvalitete vlastitog života, onda nas počinje mučiti osjećaj egzistencijalne krivnje, praznine ili tjeskobe. Korijen tih mučnih osjećaja potječe iz temeljne odluke da nećemo birati. To znači da smo digli ruke od sebe i da u vezi našeg života odlučuju ili drugi, ili sudbina ili već nešto treće. Na taj način izbjegavamo odgovornost, a samim time i same sebe.

Osjećati se slobodnima i sposobnima kreirati život kakav želimo znači preuzeti odgovornost za svoje postupke. Sloboda i odgovornost su dvije strane iste medalje. Onaj tko ne zna biti odgovoran, ne zna biti ni slobodan. Prepuštajući se automatizmu vanjskih okolnosti zaboravljamo što je po našoj iskrenoj procjeni vrijedno postojanje, odnosno život vrijedan življenja. S druge strane, prihvaćanjem odgovornosti za postupke iz prošlosti stječemo osobnu snagu za slobodne i odgovorne izbore u budućnosti.

Dozvola za slobodu

Jedna od najvažnijih stepenica na putu osobnog razvoja je oslobađanje od ograničavajućih obrazaca ponašanja koja smo usvojili tijekom djetinjstva. Svatko od nas je odrastao u specifičnim uvjetima u kojima smo dobivali i ono što nam treba i ono što nam ne treba. Neke od stvari koje nam kao svjesnim, odraslim pojedincima ne trebaju su razne psihološke zabrane. Eric Berne, osnivač psihoterapijskog pravca zvanog Transakcijska Analiza navodi cijeli niz. Neke od njih su: zabrana na život, na mišljenje, osjećanje, sreću, uspjeh i razvoj. To su one slavne roditeljske izjave tipa: “Bolje bi bilo da te nisam ni rodila”, “Nisi tu da misliš, nego da slušaš”, “Kad te dohvatim imat ćeš pravi razlog za plač”, “Veliko veselje uvijek završi u suzama”, “Ne možeš ti to, nije to za tebe”, “Ne znaš ti što je život, bolje ti je da uživaš dok možeš” i slično.

Postoje i mnoge druge zabrane koje usvajamo i kroz druge bitne odnose. Tako djevojka koja je u dugotrajnoj vezi s ljubomornim muškarcem može steći zabranu na privlačnost. Muškarac pored ambiciozne, natjecateljski nastrojene žene može steći zabranu na uspjeh. No, koliko god je različitih vrsta konopaca kojima možemo biti  sputani toliko je i načina da se oslobodimo takvih ograničenja. Ne postoji dovoljno dobar izgovor za nepreuzimanje odgovornosti za svoj život u svoje ruke. Kukanje, okrivljavanje i kritiziranje su odraz nedostatka hrabrosti. Oni koji iskreno žele napredovati i istraživati sebe, pronalazit će načine da to i učine.

Promjene ponekad nisu ni lake ni jednostavne, ali osjećaj slobode nakon rješavanja od obrazaca ponašanja kojima je istekao rok trajanja je uistinu vrijedan truda. Općenito gledano, kada je u pitanju psihološka zabrana, rješenje je u davanju dozvole. Do oslobađajućeg otkrića da smijemo uživati u životu, pokazati svoje osjećaje i razmišljati na svoj način možemo doći kroz nove odnose (partnerstvo, duboko prijateljstvo, odnos s terapeutom) ili kroz samoanalizu ograničavajućih odnosa i obrazaca razmišljanja. Spoznaja da zabrane koje nosimo u glavi “nisu naše” i da je bez njih puno ljepše živjeti donosi veliko rasterećenja i pridaje novu dimenziju osjećaju osobne slobode.

Sloboda je stanje uma

Psihološke naredbe su na sličan način ograničavajuće kao i zabrane. Takve poruke, kada se usađuju u nevinu, otvorenu psihu djeteta ostaju duboko zabilježene. Mnogi ljudi zbog toga misle da su jednostavno takvi, da su se s tim rodili i da je to nepromjenjivi dio njihove ličnosti. Eric Berne razlikuje nekoliko najčešćih psiholoških naredbi i naziva iz pokretačima. Oni su okidač za našu podsvijest koja nas onda tjera na određeno ponašanje, bez obzira na realni kontekst. Na primjer, pokretačka naredba "budi jak" temelji se na ignoriranju, negiranju, kažnjavanju ili posramljivanju djetetovih izvornih osjećaja. U tradicionalnom patrijarhalnom odgoju ovaj pokretač je čest i ponekad dovodi ne samo do skrivanja osjećaja nego i do potpune emotivne hladnoće. S druge strane, isti taj odgoj u djevojčice usađuje pokretač pod nazivom "udovolji drugima" zbog čega mnoge žene ne pronalaze način da se bez osjećaja krivnje "izbore za sebe". Česte naredbe koje direktno ili indirektno mogu biti usađene u psihu djeteta su i "budi savršen" ili "radi teško".

Nakon što se čovjek navikne funkcionirati na temelju ovakvih pokretača, prilično mu je teško shvatiti da mu oni samo troše energiju. Jer, ispod naredbe je uvijek skrivena neka usvojena životna vrijednost: snaga, altruizam, izvrsnost, radišnost. Zato se ljudi vežu za svog pokretača i boje se da će, izgube li ga, ostati bez nečeg doista vrijednog. Međutim, oni predstavljaju vrstu psihičke prisile i tek kada ih se oslobodimo možemo biti istinski snažni, altruistični, kvalitetni i radišni. Umorni od pokušaja da ostvarimo sve te iracionalne želje, dobro se osjećamo tek kada dignemo ruke i odustanemo, kada prestanemo vjerovati u svrhovitost svog “pokretača”. Sloboda je stanje uma, nitko nam ju ne može pokloniti. Zadaci otkrivanja izvora svoje osobne slobode su na nama. Ono što možemo je - biti otvoreni za poticaj izvana i senzibilni za nježan glas vlastitih osjećaja i intuicije iznutra.

Želja je putokaz slobode

Jedna od najvažnijih stvari pri otkrivanju novih stupnjeva, novih dimenzija svoje osobne slobode je shvatiti da ne možemo mijenjati druge, već samo sebe. Sami sa sobom imamo najdugotrajniji i najbliskiji odnos i zato nam njegovanje tog odnosa mora biti na prvom mjestu. Kada volimo i poštujemo sebe onda smo u stanju ljubav i poštivanje dati i drugima. Kako bismo to mogli, osim čišćenja svog mentalno-emotivnog prostora od opterećujućih i ograničavajućih roditeljskih poruka, važno je  graditi i čuvati odnose koji podržavaju pozitivnu sliku o sebi.

Druga važna stvar je – usuditi se željeti. Želje su jedna vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja. Kako bismo mogli svoj život usmjeravati u pravcu ispunjenja svojih želja, moramo moći razlikovati impulzivnu od svjesne želje. Kriterij je vrlo jednostavan – trajnost. Impulzivna želja je poput šibice. Ima je pa je nema. Udovoljavajući svojim impulzivnim idejama u svoj život unosimo kaos, osjećamo se dezorijentiranima i na koncu – ne znamo što želimo. Želje koje proizlaze iz dubljih vrijednosti imaju svoju trajnost.

Slijediti svoje želje znači imati hrabrosti otvoriti se. Taj put je dvosmjeran – otvaramo se kako za primanje tako i za davanje. Netko nam može iskazati osjećaje ili nam ponuditi zanimljivu poslovnu ideju, a da mi to uopće ne registriramo kao nešto vrijedno pažnje. A ako smo otvoreni, to što primimo nam može dotaknuti srce ili unaprijediti naše poslovanje. Slično je s onim što dajemo. Kada smo suzdržani ili u strahu, skloni smo izbjegavanju ili manipulativnom ponašanju putem kojeg kroz davanje tražimo nešto za sebe. Najčešće nas u takvom stanju drže nerazriješeni odnosi s bliskim osobama – partnerom, roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima. Uporno traženje potvrde, pažnje ili oslonca koju nam bliska osoba sama od sebe ne daje može uvelike narušiti sliku o sebi što stvara neravnopravne, ovisničke odnose. Najviše vezuju i opterećuju oni odnosi kroz koje uporno tražimo ono što nikako ne dobivamo ili dobivamo u mrvicama koje nam “puno znače”.
 
Ljubav oslobađa

Mnogi ljudi ljubav i slobodu smatraju oprečnim pojmovima. Emotivnu bliskost doživljavaju više kao ograničenje i obavezu, a manje kao istraživanje sebe i voljene osobe. A činjenica je da ništa ne oslobađa tako kao ljubav. Ali, da bismo mogli dati i primiti ljubav koja je autentično naša, moramo se najprije osloboditi sputavajućih misaonih i emotivnih obrazaca koje smo pokupili iz roditeljskog doma. Do tada, naši autentični osjećaji i želje će se miješati s osjećajima i željama projiciranim iz potreba našeg unutarnjeg djeteta. Unutarnje dijete je onaj “mali ja” u kojem su pospremljena emocionalna sjećanja iz djetinjstva. “Postupamo sa sobom kao odraslima onako kako su s nama drugi postupali kad smo bili mali”, navodi psihologinja Alice Miller. Ako smo ljubav zasluživali poslušnošću i povlađivanjem onda i u odraslosti pokušavamo steći naklonost na sličan način. Ako smo se osjećali voljenima samo kada bi bili zabavni i vedri, onda kao odrasli ljudi možemo misliti da zaslužujemo ljubav samo kad smo takvi. Tek kada se riješimo takvih emotivno-mentalnih zavrzlama možemo voljeti slobodno i otvoreno, ne iz nesvjesne dječje potrebe, već iz iskrene, svjesne želje.

Osjećaj unutarnje slobode je preduvjet za ljubav – kako prema sebi tako i prema drugima. Kada nemamo mogućnost slobodnog izbora, nemamo ni mogućnost biranja ljubavi. Biti otvorenog srca, bilo prema partneru, bilo prema obitelji, bilo prema prijateljima znači otvoreno se pokazivati onakvima kakvi zaista jesmo. Čim postoje neki aspekti sebe koje u bliskim odnosima imamo potrebu skrivati, to je alarm za propitivanje svojih osjećaja i želja. Iskreno voljeti i davati se bez računice možemo samo ako se pred dragim osobama osjećamo “svoji” - spontani i opušteni. Takva ljubav je oslobađajuća, a sloboda koja se na taj način stvara vodi ka otkrivanju  novih dimenzija ljubavi.

Tomica Šćavina, rujan 2008.
Članak je objavljen u magazinu
Sensa.

30.10.2008