Zašto neki ljudi imaju, a neki nemaju sreće?


Sretni ljudi imaju dovoljno otvoren um

da primijete sve što im se nudi,

a ne samo ono što traže.

Većina ljudi misli kako u životu imaju sreće oni ljudi
koji su jednostavno – srećkovići. Oni su, eto, rođeni
pod sretnom zvijezdom, uvijek nekako isplivaju iz
problema i iz svake situacije izvuku nešto dobro za sebe.
Čini se da im je sreća jednostavno naklonjena, prati ih,
dok istovremeno drugima okreće leđa.


Je li to doista tako?


Zanimljivo je da ljudi koji se smatraju sretnima zaista i imaju više sreće u životu. To, na svu sreću, nema veze s božanskom intervencijom, niti s mehaničkim ponavljanjem: «ja imam sreće» pred ogledalom, već s načinom razmišljanja koji je relativno jednostavan i dostupan svima. Prvi psiholog koji je taj način razmišljanja uspio i eksperimentalno istražiti je britanac Richard Wiseman.


Eksperiment «Sreća»


Wiseman je započeo svoj ekperiment podijelivši svoje ispitanike u dvije grupe. U prvoj grupi su bili ljudi koji smatraju da nemaju sreće u životu, odnosno, koji imaju osjećaj da ih stalno prati neki "bad luck". U drugoj grupi su bili ljudi koji za sebe misle suprotno, koji smatraju da im je život pun iznenadnih sretnih okolnosti. I jednima i drugima je zadao isti, prilično jednostavan zadatak. Dao im je da prolistaju novine i rekao im da prebroje koliko fotografija u tim novinama ima. Trik, naravno, nije bio u brojanju fotografija, već u činjenici da se negdje u sredini novina nalazio veliki natpis na kojem je pisalo: «Reci voditelju eksperimenta da si vidio ovu poruku i dobit ćeš 250 funti».


Wisemenovo istraživanje je pokazalo da su oni ljudi koji se smatraju sretnima puno češće uočavali ovu poruku od onih koji se smatraju nesretnima. Naravno, to je samo potvrdilo njihovo uvjerenje da imaju sreće, jer su odmah nakon toga dobili nagradu od 250 funti. Stvar je u tome da je poruka bila prilično uočljiva, ali ne za one ljude koji su bili striktno fokusirani na zadatak - na brojanje fotografija. Iz ovog eksperimenta, Wiseman je zaključio kako je jedan od najbitnijih fatkora za stvaranje osjećaja sreće (i generiranje sretnih okolnosti) otvorenost neočekivanim mogućnostima, odnosno - otvorenost uma.


Sreća nije pravocrtna


Svim ljudima se s vremena na vrijeme događaju veće ili manje nesreće. Život je nepredvidiv i, koliko god se sretnima smatrali, ipak se može dogoditi da nam na glavu padne klavir. U takvoj situaciji, jedina razlika između «srećkovića» i «nesretnika» je u tome što će ovaj prvi prebrojati koščice koje su mu ostale čitave, a ovaj drugi će prebrojati kosti koje su mu slomljene. Usvajanjem razmišljanja kakvo imaju ljudi koji se smatraju sretnima nećemo steći magične moći koje će nam omogućiti da kontroliramo stvarnost (i tako izbjegnemo pad klavira na glavu ili uzrokujemo dobitak na lottu), već ćemo u ovoj nepredvidivoj stvaranosti početi uočavati više sretnih okolnosti i, paralelno s tim, se početi bolje osjećati. Dakle, u čemu je razlika između «srećkovića» i «nesretnika»?


Ljudi koji se smatraju nesretnima su skloniji rigidnom mišljenju koje ubija kreativnost. Previše se vežu za jedan put ili za jedan cilj, što im na neki način suzi vidno polje i samim time, ograniči mogućnosti izbora. S druge strane, ljudi koji smatraju da imaju sreće u životu nemaju se potrebu tako čvrsto držati unaprijed zacrtanog puta. Oni su opušteniji i otvoreniji, pa su zato u stanju vidjeti sve ono što im se nudi, a ne samo ono što traže.


Evo primjera. Recimo, djevojka koja izlazi s društvom vani samo kako bi upoznala potencijalnog partnera vjerojatno će propustiti upoznati mnoge potencijalne prijatelje. Fokusiranost na jedno odvraća joj pažnju od svega drugog, a možda je upravo to drugo put do ostvarenja njene želje. Čini se komplicirano? Zapravo je vrlo jednostavno. Da je djevojka bila otvorena za nova poznanstva bilo koje vrste, mogla je steći nove prijatelje koji bi je možda upoznali s njenim budućim partnerom. Izreka "čudni su putevi gospodnji" zaista ima smisla. Čiji god to putevi bili (gospodnji ili slučajni), jedno je sigurno - nisu pravocrtni.


Einstein i sreća


Kako je Einstein dolazio do svojih rješenja? Mada nemamo detaljan uvid u tijek njegovih misaonih procesa, znamo da si nije razbijao glavu problemom. Umjesto toga, kada ne bi znao što i kako dalje, sjeo bi za klavir i svirao. Po riječima njegove kćerke Maje, nakon sviranja je često znao reći: «Eto, sada sam shvatio o čemu se radi!» Einstein je bio veliki obožavatelj glazbe i, prepuštajući se sviranju, otvarao se novim putevima nadahnutog, kreativnog razmišljanja. Je li Einstein imao sreće? Da. Ponašao se baš kao srećkovići iz Wisemanovog eksperimenta. Bio je sposoban otpustiti zacrtani put i ostati otvoren da pronađe rješenje tamo gdje ga, po logici stvari, može najmanje očekivati.


Osim toga, koristio je alate koje ima, koji su mu pri ruci, dok su nesretni ljudi skloni stalno tragati za alatima koji su van njihovog dosega. Kada bi došao do prepreke koja mu se činila nepremostivom, Estein nije razmišljao: «Da sam upravo sad u laboratoriju od nekoliko milijuna dolara, lako bih došao do rješenja.» Umjesto toga, on je sjeo za klavir.


Razmišljanja tipa: «Da sam mlađa, sigurno bih odmah našla partnera» ili «Da imam partnera, imala bih više samopouzdanja, pa bih bila i uspješnija» ili «Da sam rođena u bogatoj obitelji, život bi mi bio puno lakši», nisu nikoga usrećila. Stalno posezanje za onim što nemamo ukazuje na nemogućnost prihvaćanja sebe i svoje životne situacije. A tek kada prihvaćamo svoje životne okolnosti onakve kakve trenutno jesu, možemo uočiti prilike koje nam se unutar tih okolnosti pružaju.

 

Tomica Šćavina, svibanj 2010.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

03.05.2010