Prihvaćanje ranjivosti

 

Tijekom odrastanja, svatko od nas je
doživio niz manjih ili većih razočaranja.



Povrijeđeni dijelovi nas čeznu za
komunikacijom, za prihvaćanjem
i empatijom.

 

Povrijeđenost, šok, trauma ili razočaranje su sastavni dio života. Nemoguće ih je izbjeći. Sam dolazak na svijet je traumatičan. Prvi udah koji smo udahnuli bio je bolan. Pluća su se po prvi put raširila, pupčana vrpca je bila prerezana, gravitacija nas je pritisla... Zaplakali smo. Tada nije bilo «junaka koji ne plaču». Svi smo zaplakali. Točnije, zavrištali.

Tijekom odrastanja, svatko od nas je doživio niz manjih i većih razočaranja. Svaki put kada roditelji ne bi u potpunosti udovoljili našim potrebama i željama, morali smo se suočiti s tim da neke stvari moramo napraviti sami ili da nešto što očekujemo jednostavno nećemo dobiti. Na taj način smo, malo po malo, učili da svijet nije raj u kojem možemo učiniti ili dobiti sve što poželimo. Mada su neugodna, dugoročno gledano, ta razočaranja su važna i pozitivna, jer kada nismo u mogućnosti osloniti se na druge – oslanjamo se na sebe.

Oni koji su odrastali u uvjetima «optimalnih» ili «nježnih» razočaranja, imali su priliku taj oslonac u sebi graditi postepeno i temeljito, što je za razvoj stabilne strukture ličnosti jako važno. Problem je u tome što mnogi od nas nisu bili razočaravani postepeno, već iznenadno. Nisu nas, naravno, morali razočarati roditelji, mogao je to biti i svijet. Gubitak roditelja, bolest, fizički napad, rat, seksualno zlostavljanje... sve su to situacije koje šokiraju i djecu i odrasle, s tim da je dijete na takva iskustva još puno nespremnije i, samim time, ranjivije.

Gruba razočaranja

Šok možemo shvatiti kao skraćenicu od "Što? Otkud? Kako?" To je nevjerica, nemogućnost povezivanja sebe za situacijom, rušenje komunikacijskog mosta između sebe i svijeta. U stanju šoka, dijete (baš kao i odrasla osoba) ne osjeća ništa, ali ne zato što osjećaja nema, već zato što ih je previše. Šok je stanje kada emocije «odu u crveno». Biti u šoku znači biti «van sebe». Zašto? Radi zaštite. Kada nema doživljaja sebe, nema ni doživljaja boli.

Gordana je imala šesnaest godina kada je, zajedno s ocem i desetak mještana, s obližnjeg brda gledala kako avioni raketiraju njen rodni grad. Bilo je to 1992, za vrijeme domovinskog rata. Bijeg iz napadnutog grada organiziran je u zadnji tren. Gordana je gledala grad u plamenu, razmišljajući o svojim pločama, o svojim dnevnicima i posterima. «Nemam više svoju sobu», pomislila je, ali nije bila tužna. Nije ju bilo ni strah. Njen svijet je nestajao, a ona nije osjećala ništa. Pogledala je u nokte na svojoj lijevoj ruci i, gledajući grad u plamenu, počela ih gristi. Sasvim se udubila u tu radnju. Nikada do tada nije grizla nokte, a od tog trenutka nadalje grizla ih je narednih deset godina.

Baš kao što se Gordana uživjela u griženje noktiju, tako se i Lana, kada joj je bilo šest godina uživjela u gledanje kišne gliste. Bio to dan kada je saznala da su njeni roditelji doživjeli automobilsku nesreću. Majka je preživjela bez ozlijeda, a otac je poginuo. Kada se sjeti gubitka oca, Lana se ne sjeća ničeg osim gliste koja polako vijuga kroz blato. Njena svijest je morala negdje pobjeći.
I Lana i Gordana su se unijele u nešto (u griženje noktiju, u promatranje gliste) jer nisu mogle probaviti situaciju u cjelini. Povlačeći se iz opasne, užasavajuće stvarnosti, pobjegle su u dijelić, u fragment stvarnosti i tako si stvorile osjećaj sigurnosti.

Dotaknuti povredu

Poslovica «Što te ne ubije, to te ojača», naravno, nije istinita. Oni koji su tijekom djetinjstva puno puta «grubo razočaravani» često razviju masku snage ili masku moći. Međutim, ispod te maske se i dalje krije povrijeđeno dijete koje čezne za empatijom, utjehom i razumijevanjem. Puno realnije bi bilo reći: Što nas ne ubije, rani nas. Što smo ranjeniji, to razvijamo više obrana. Što se više branimo, to više preživljavamo, a manje živimo.

Svaka povreda je osobna, intimna i na svoj specifičan način važna. Nekome je šok bio rođenje mlađe sestre ili brata, nekome je šok bio kad je otkrio da mu je prijateljica nešto ukrala, a nekome kada ga je otac ošamario. Sve situacije u kojima smo bili povrijeđeni, a nismo imali priliku emotivno odreagirati ostavljaju traga. Iris, recimo, danas ima dvadeset i devet godina, a tek nedavno je sebi priznala da ju je, kada je imala pet godina, užasno povrijedilo to što je dobila mlađu sestru. Do tada je bila jedinica, sve se vrtjelo oko nje, kad odjednom... tu je neko drugo biće. Netko važniji od nje. Uskoro je Iris svoju mlađu sestru jako zavoljela, ali taj prvi šok i osjećaj napuštenosti od strane roditelja je dobro zapamtila.

Da je tada imala priliku izraziti svoju ogorčenost, Iris bi se ljutila, tugovala i zatim se odljutila i odtugovala. Ali, njeni osjećaji su bili nepoželjni. Nitko ju nije htio čuti i vidjeti kako joj je teško zbog onog što je druge oko nje silno radovalo – rođenja novog djeteta. Iris se počela sramiti svojih osjećaja i etiketirati svoju povrijeđenost kao razmaženost i bahatost. Ta etiketa ju je spriječavala da prokomunicira s povrijeđenom petogodišnjom curicom u sebi sve dok nije napunila gotovo trideset godina.

Ovaj primjer navodim upravo zato što bi većina ljudi na povredu koju je Iris nosila u sebi odmahnula rukom i uopće je ne bi shvatila ozbiljno. «Pored svih mogućih katastrofa i trauma koje se ljudima u svijetu događaju, jedna tridestogodišnjakinja plače zato što je s pet godina prestala biti jedinica? Svašta.» To bi vjerojatno bila tipična reakcija sa strane. Ali, stvar je u tome da svatko od nas živi u sebi, a ne sa strane. Prisjetiti se svog osobnog emotivnog iskustva (ma koliko ono bilo neprihvaćeno, iracionalno ili «nepotrebno») je velika stvar. To nam vraća vlastito pravo na osjećanje, na doživljavanje sebe, na bivanje u sebi, umjesto u pogledu i procjeni izvana (sa strane).

Jedan od razloga zašto većina odraslih ljudi ima naviku stalnog gledanja i procjenjivana sebe sa strane je taj što bi zaista osjetiti sebe značilo osjetiti i svoju bol. Često čujemo ili čitamo o «povratku sebi» kao nečem iscjeljujućem, prosvjetljujućem, ugodnim. Međutim, na iskrenom putu ka svom autentičnom doživljaju sebe, sigurno ćemo naići i na bol. Kada se to dogodi, najljekovitije što možemo napraviti je – prihvatiti. To ne znači dopustiti depresivnim mislima da nas odvuku na dno crne rupe, ili identificirati se s boli. To znači iskazati svojim osjećajima (kakvi god oni bili) dobrodošlicu. Jer, oni su i tako tu. A bole zato što ih guramo od sebe, jer ih odbacujemo, jer ne želimo da postoje. Kada si damo vremena i prostora da osjetimo povrijeđenog sebe, zacjeljivanje počinje.

Kamo s boli?


Što god nas je povrijedilo, to je dio prošlosti i nema vremeplova koji nas može vratiti unatrag kako bismo nešto promijenili. No međutim, iako su dio prošlosti, povrede nekako pronađu načina da nas uznemire i potresu i u sadašnjosti. Na primjer, Anita nikada nije imala oca. Napustio je nju i njenu majku kada joj je bilo svega četiri mjeseca. Razgovarala je s njim (na svoju inicijativu) svega pet-šest puta u životu. Inače, da se njega pitalo, on nju nikada ne bi kontaktirao. Mada je tisuću puta rekla «On je za mene nitko» ili «Pri pomisli na njega ne osjećam apsolutno ništa», Anita se svaki put kada bi gledala film u kojem otac iskazuje nježnost kćerki, rasplakala. Naročito su je dirale scene susreta oca i kćeri nakon dugog vremena neviđanja. Takve scene obično ne bi mogla ni pogledati do kraja, pa bi jednostanvno ugasila televizor i otišla nešto očistiti ili opeglati.

Kada se dogodi da nešto u svakodnevnici probudi našu bol, šteta je propustiti tu priliku za prihvaćanje svoje povrijeđenosti. Čišćenje i peglanje su zaista loši izgovori. Ako krenemo upoznati svoju ranjivost, upoznat ćemo i svoju finoću, osjetljivost, senzibilnost. Nakon što neželjenim osjećajima dopustimo da postoje, oni više neće imati toliku potrebu da se trgaju za našu pažnju, neće nam govoriti o sebi preko scena iz filmova i sličnih asociranih događaja.

Jedan od važnih koraka u procesu prihvaćanja svojih povreda je verbaliziranje. To može biti razgovor s terapeutom ili s nekom drugom osobom od povjerenja. To može biti vođenje dnevnika ili razgovor sa samim sobom. Verbaliziranjem oslobađamo svoja odbačena iskustva iz emotivne izolacije, pojašnjavamo ih samima sebi i oblikujemo u formu koja nam je prihvatljivija. Kada se pretvori u riječi, povreda prestaje biti to nešto i postaje dio života. Povrijeđeni dijelovi nas čeznu za komunikacijom, za prihvaćanjem, za empatijom. Dobar terapeut, partner ili drag prijatelj tu može biti od velike pomoći, ali jedina osoba koja može dopustiti da povreda zaista zacijeli smo mi sami.

 

Tomica Šćavina, ožujak 2010.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

 

08.03.2010