Otkrivanje vrijednosti

Što je u vašem fokusu -

ono što imate ili

ono što vam

nedostaje?

Svi mi živimo na približno istom mjestu u svemiru -
u državi zvanoj Hrvatska, na planeti zvanoj Zemlja,
u galaksiji zvanoj Mliječna staza. Većina bi se složila
da se (igrom slučaja ili igrom providnosti) nalazimo
u svima nama zajedničkoj stvarnosti koja je čvrsta i
nepromjenjiva i u kojoj svi vidimo isto. Tu su stol,
stolac, kompjutor, časopis, prozor, kuća, pas.
To nam je svima jasno i ne može se dogoditi da
netko za klupu tvrdi da je prozor, a za psa da je stolac.

 

Svijet u kojem živimo je objektivno isti, ali ipak ga svatko od nas doživljava na neki svoj način. Način na koji psiha organizira iskustva i tumači stvarnost za svakog od nas je poseban, tako da svatko od nas zapravo živi vlastiti jedinstveni susret unutarnje i vanjske stvarnosti.

Dio koji nedostaje

Stvarnost u kojoj živimo često nadograđujemo. Kada smo zaljubljeni, ako od druge osobe ne dobivamo dovoljno pažnje, skrojit ćemo tu pažnju pomoću misli. Nakon konflikta s prijateljem, ako smo u nekom trenutku ostali bez teksta, dovršit ćemo razgovor onako kako nam odgovara - također u mislima. Ako nemamo kuću kakvu bismo htjeli imati, mislit ćemo o tome kako je jednom stvoriti. Prevelika orijentiranost na ono što nemamo, na ono što nam fali ili na ono što smo propustili troši veliku količinu energije. Moramo mozgati, krojiti, analizirati i povezivati, a to je vrlo iscrpljujuće.

Fokusiranost na «dio koji nedostaje» lako može postati svakodnevno, uobičajeno stanje. Na primjer, odlučimo li u slobodno vrijeme čitati knjigu, ali smo poluodsutni zato što negdje u sebi važemo da li bi možda bilo bolje da smo otišli na trčanje ili s prijateljicom na kavu, naš izbor (čitanje knjieg) je automatski obezvrijeđen. Mada ne čitamo knjigu zato što nas je na to netko prisilio, već zato što smo upravo tako htjeli, postoji nešto drugo što je drugdje i što se čini važnije.

Orijentiranost na «ono što fali» se može manifestirati na još puno načina. Ako, na primjer, stalno gledamo koliko nas još posla čeka, ne osvrčući se i ne osjećajući zadovoljstvo zbog onog što smo već napravili. Ili, ako se trudimo pridobiti pažnju upravo onih ljudi koji nas ignoriraju ili ne cijene, a one koji nas uvažavaju i cijene ni ne primjećujemo. Zajednički nazivnik svih ovih situacija je stremljenje ka onom čega nema: ka poslu koji tek treba napraviti, ka pažnji i potvrdi od strane nekog tko nam to ne daje. «Ono što fali» možemo nazvati i «onim što stalno izmiče», jer je posrijedi cilj koji, kada dosegnut, više ne vrijedi.

Stvaranje praznine

Ako smo orijentirani na «ono što nedostaje», to je i unutarnja i vanjska priča. Iznutra se temelji na osjećaju manje vrijednosti, a izvana na onom što bi nam osjećaj vlastite vrijednosti trebalo podići. Na primjer, ako imamo osjećaj da nam je život «posložen» i da je jedino što nam fali dobar partner, unutarnja fokusiranost na taj «manjak» će nam neprestano narušavati samopouzdanje. Jednom kada se partner pojavi, između ostalog, on će imati i fukciju podizanja osjećaja vlastite vrijednosti, što dodatno komplicira odnos.

Fokusiranjem na ono čega zapravo nema stvaramo u sebi osjećaj praznine. Ni ne znajući da to radimo, šaljemo si poruku da je život drugdje, u onom što propuštamo, u onom što se odvija negdje mimo nas ili nas tek čeka. Na taj način obezvrijeđujemo sebe, omalovažavamo ono što trenutno jesmo, imamo ili radimo. Nešto je važno, dobro i kvalitetno (za nas same, a ne po nekom tuđem kriteriju) upravo onoliko koliko se mi dajemo u to. Ako smo posvećeni čitanju, onda smo unutra, u knjizi, razumijemo, upijamo i možda, ako je knjiga o osobnom razvoju, razmišljamo o tome kako pročitano primijeniti na vlastiti život. Kada smo unutra, u onom što trenutno radimo, možemo osjetiti zadovoljstvo i ostati unutra ili odlučiti izaći i provesti svoje vrijeme drukčije.

Snaga posvećenosti


Fokusirana pažnja je nešto sasvim drugo od raspršene pažnje. Ova prva je izvor naše psihičke snage, a u ova druga je način na koji umanjujemo vrijednost svojih izbora. Što god da radimo, to vrednujemo onoliko koliko smo prisutni u tome. U zadnjih desetak godina je napisano dosta kvalitetnih knjiga o tome koliko je važno živjeti u sadašnjosti i biti prisutan ovdje i sada. Jedan od najpoznatijih autora koji nas jednostavnošću i jasnoćom svojih riječi orijentira ka sadašnjem trenutku je Eckhart Tolle. No, sasvim neke druge knjige se bave onim što nas iz ovdje i sada tako uporno miče, što je ono što nas vuče da budemo negdje drugdje, čime je naša svijest motivirana da kopa po prošlosti i lansira se u budućnost. Ove prve uglavnom spadaju u sferu duhovnosti i filozofije, a ove druge u sferu psihologije i psihoterapije. Zato je važno da se duhovni i psihički razvoj odvijaju paralelno. To su ionako samo prividno odvojene kategorije.

Po-svetiti
se nečemu, kao što sama riječ kaže, znači učiniti nešto svetim, dodati u svoje djelovanje malo svetosti. A to možemo jedino ako smo svjesni da svetost nije drugdje, već tu. Kada nešto doživljavamo svetim, to znači da ima neprocjenjivu vrijednost. Posvećujući se stvaramo dodatnu vrijednost ili, točnije, osvještavamo skrivenu vrijednost koja je sama po sebi već tu. Zato usmjerenost na ono čega ima i što je tu, za razliku od usmjerenosti na ono što fali, što nije tu, podiže osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema stvarnosti koja nas okružuje. Usmjerenost na ono tko i kakvi jesmo, umjesto na ono tko i kakvi nismo unosi u život osjećaj povezanosti i punine.

 

Tomica Šćavina, rujan 2009.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

07.09.2009