Zbogom iracionalnoj krivnji

 

 

Bez iracionalne krivnje
osjećamo se slobodnima
donositi odluke,
eksperimentirati,
i tu i tamo pogriješiti.

 

 

Krivnja je, mada smo ju navikli nazivati osjećajem, prije svega misao. Možemo ju sažeti u svega dvije riječi: «pogriješila sam». Kod realne, zdrave krivnje, ta misao je alarm za buđenje savjesti. Zbog normalnog, zdravog osjećaja krivnje se povremeno nekome poželimo ispričati ili popraviti štetu koju smo počinili. No, nerijetko se događa da nakon pomisli «pogriješila sam» umom promaršira još mnoštvo drugih misli pomoću kojih bezuspješno pokušavamo popraviti situaciju. Te samookrivljuće misli nas drže zatvorenima u glavi, čineći nas da se vrtimo u krug, ne dozvoljavajući nam da otkrijemo osjećaje koji se kriju ispod te mentalne fasade.

Iracionalnu krivnju možemo shvatiti kao vir koji nas stalno vuče nadolje, a što se više koprcamo, to imamo manje snage da se održimo na površini. Zbog tog koprcanja, koje se manifestira u stalnim pokušajima nadgledanja i korigiranja svojih postupaka, prilično nam je teško doći do njenog ishodišta, do centra vira.

Otkud stiže?

Mnogi od nas su tijekom djetinjstva dobivali poruke tipa: «Ti si kriva za...», «Ti uvijek...», «Ti nikad...», «Pogledaj što si mi napravila» i slično. U težoj verziji, te poruke glase: «Da te nije bilo, davno bih se rastala od tvog oca”, “Ako se tako nastaviš ponašati, u grob ćeš me otjerati ” i slično. Takve poruke roditelji dijele djeci onda kada oni sami nisu u stanju preuzeti odgovornost za svoje postupke i za svoj život. Dijete, kada jednom odraste, sve te izjave još uvijek ima pospremljene u pamćenje. S vremenom, te sjemenke se razvijaju u pravu biljku ljudožderku - u iracionalnu krivnju.

Često se događa da se toliko naviknemo na osjećaj krivnje da ona postaje poznat osjećaj koji odaje privid sigurnosti. Krećući se u začaranom krugu samookrivljavanja, čini nam se da smo “na svom teritoriju”. Zavaravamo se da je to znak visokog stupnja odgovornosti, da stalno preispitujući svoje postupke “pazimo na druge” ili da “radimo na sebi”. A, zapravo, ono što se ispod tih plemenitih nastojanja događa je to da naš unutarnji policajac neumorno ganja našeg unutarnjeg prekršitelja. I jedan i drugi su u nama. Prvi pokušava kontrolirati drugog koji, po difoltu - griješi. To može ići do takvog apsurda da se osoba osjeća krivom zato što se stalno osjeća krivom ili suprotno, da se osjeća krivom zato što ne osjeća krivnju.

Ne smiješ uspjeti

Uzmimo primjer tridesetogodišnje Marijane* koja se osjeća krivom jer je uspješnija od svog oca. Marijana u sebi nosi poruku da ne smije «prestići» svog oca kako se on ne bi osjećao manje vrijednim. Ono čemu se zapravo duboko u sebi nada je da će, bude li još uspješnija, jednom ipak dobiti njegovo priznanje i da će on napokon biti u stanju radovati se njenim postignućima. To ju tjera u daljnje napredovanje i dokazivanje, ali joj istovremeno i stvara taj grozan osjećaj da «radi nešto što ne bi smjela», «da laže samu sebe» i da je «bezobrazno tražiti kruha povrh pogače».

Rastrzana između želje za dokazivanjem i unutarnje zabrane, u centru vrtloga svoje iracionalne krivnje potajice je strahovala da će je, bude li još uspješnija, otac prestati voljeti. Na pitanje: «Je li, po tvom mišljenju, takvo njegovo ponašanje znak ljubavi?» ostala je zatečena. Utihnula je i nakon dužeg razmišljanja razočarano odvratila: «Ne... To je znak zavisti.» Nakon još malo razmišljala dodala je: «Zapravo, nemam što izgubiti... Onako kako ja mislim da bi otac trebao voljeti svoju kćer, on me neće nikada voljeti.» Ispod samookrivljavanja krila se ljutnja i tuga zbog toga što se otac nije u stanju radovati njenom uspjehu i njenoj sreći.

Novi put

Evo još jednog primjera snažne iracionalne krivnje. Maja* je više puta od majke čula priču o svom rođenju. No, na žalost, ta priča baš i nije lijepa. Njena majka je pri porodu zadobila opasne ozlijede kukova zbog kojih je narednih godinu dana bila polupokretna. Dvadeset i osam godina kasnije, majka je i dalje osjećala bolove pri hodanju, a Maja joj je stalno bila na usluzi. Redovito ju je naručivala kod liječnika, nabavljala joj je najnovije alternativne pripravke i, mada je majka većinu toga odbijala, ona je i dalje imala osjećaj da «mora nešto učiniti» jer joj je «vječno dužna».

I njena duhovnost se okretala oko bolnog osjećaja iracionalne krivnje. Maja je imala osjećaj da je njena misija iscjeljivanje ljudi. Uz to, objeručke je prihvatila komentar sumnjive regresoterapeutkinje da «ima problema s nadređenima jer je u prošlom životu bila plemkinja koja je bila okrutna prema svojim podanicima.» Ispaštanje radi grijeha iz prošlih života, kao i iscjeliteljska misija zapravo dio su jednog te istog koncepta - koncepta zvanog iracionalna krivnja. Temeljna poruka njenog misaono-emotivnog vrtloga je: «Nešto je pogrešno u vezi samog mog postojanja».

Htjela je postati iscjelitelj, nesvjesno se nadajući da će napokon pomoći svojoj majci i tako se iskupiti. Uz to, povjerovala je u to da zaslužuje kaznu (grubost nadređenih), jer je sama po sebi kriva još od prije rođenja. Na taj način je svoj koncept iracionalne krivne učinila logičnim.

Nakon što je osvijestila na koji način je njen odnos prema majci isprepleten s njenom duhovnošću, doživjela je istinsku transformaciju. Rad na sebi prestao se zasnivati na apstraktnim duhovnim konceptima i postao je konkretan, svakodnevan i realan. Drugačiji odnos sa Stvarnošću, oslobođen emocionalnih ostataka odnosa s majkom, bio je za nju pravo životno osvježenje. Bio je to nov put ka upoznavanju sebe.

Iracionalna krivnja, kao što sama riječ kaže, nema puno veze s racijom. To je sustav razmišljanja koji se zasniva na vlastitoj, iskrivljenoj logici. Zato se prvi i najvažniji korak za isplivavanje iz vira iracionalnog samookrivljavanja sastoji od prepoznavanja takvih misli, a zatim i njihovog logičkog propitivanja. Recimo, na primjeru Maje, logično pitanje koje razbija nelogično samookrivljavanje bilo bi: «Može li beba uopće za išta biti odgovorna?»

Osvještavanje emotivnog tereta koji se na ovaj način rastvara donosi veliko olakšanje. Bez iracionalne krivnje osjećamo se slobodnima donositi odluke, eksperimentirati i tu i tamo pogriješiti. Bez iracionalne krivnje smo u stanju posvetiti se sebi, biti odgovorni za svoje postupke i na iskreniji i kvalitetniji način biti tu za druge.

 

Tomica Šćavina, kolovoz 2009.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

 

* napomena: Imena u primjerima su, radi očuvanja intimnosti, izmijenjena.

27.08.2009