Naivnost ili dobrota?

Samaritanac koji stalno nekom pomaže

ima uzvišenu misiju zbog koje se «isplati trpjeti».


Da li se to zaista isplati?

Kada zaista vjerujemo u nešto, upotrijebit ćemo sve svoje moći kako bismo tu vjeru održali. Na primjer, vjerujemo li da su svi ljudi negdje duboko u svom srcu dobri, onda ćemo težiti to i dokazati. Ako se netko prema nama ponaša grubo ili uvredljivo, pokušat ćemo njegovo ponašanje objasniti zdravom logikom: «On je dobar, ali je nesvjestan, ne zna što radi», «Ona ne zna pokazati svoje osjećaje» ili «Boji se otvoriti da ne bi bio/bila povrijeđen(a)». Ali, što se događa kada u tom «lošem» ili «nesvjesnom» ponašanju prestanemo tražiti neku dublju logiku, suvislo objašnjenje? Što ako su ljudi upravo onakvi kako se ponašaju?

Možemo slobodno reći da je takav način razmišljanja «tipično ženski». Žene su, na žalost, zbog utjecaja partrijarhalnog odgoja, često sklone nerazumnoj tolerantnosti. Tolerirati u ovom kontekstu zapravo znači «trpjeti». Zašto? Da bi se održao određeni privid. Ako su svi ljudi u duši zapravo dobri (mada se ponašaju loše) i ako su svi ljudi negdje duboko u srcu spremni pružiti i primiti ljubav (mada se ponašaju nezainteresirano i hladno), onda doći do te dobrote i ljubavi u drugoj osobi postaje veliki izazov.

Dok god smo vođeni slijepim željama, naš um će pronalaziti načina da dođe do svog cilja. Interpretirat će čas ovako, čas onako, samo kako bi uz pomoć mreže misli naše krhke teorije učinio što čvršćima. Na primjer, u zaljubljenosti, um radi sto na sat tražeći stalno nove dokaze ljubavi: pogledao/pogledala me nježno, odložio/odložila je šalicu tik do moje, rekao/rekala mi je „dobro jutro“ nekako posebno. Endorfini i dopamini divljaju, a oči traže samo još više dokaza kako bi u tom lebdećem stanju što duže ostali.

Slično je i kada želimo održati privid da je netko «dobar», odnosno bolji od onog kako se realno ponaša. Primjećujemo stvari tipa: pomilovao je napuštenog psa, brine o svojoj majci i slično. U nama se bude neki omamljujući osjećaji, mješavina sjete i suosjećanja, čini nam se da smo plemeniti i uzvišeni dok mu dajemo stalno novu priliku da progleda i da se popravi. Tko zna koji su tu hormoni u podlozi.

Samaritanac koji stalno nekom pomaže, osvještava ga ili pokazuje pravi put ima veliku, uzvišenu misiju zbog koje se «isplati trpjeti». Ali, da li se to zaista isplati? Zbog tog omamljujuće osjećaja vlasite uzvišenosti i dobrote strada ono što čini naš zdrav osjećaj samoga sebe – stradaju naši autentični osjećaji. Da bismo postali ili ostali Samaritanci, svoje razočaranje, tugu ili bijes moramo etiketirati lošima i nepotrebnim kako bismo mogli ostati na «pravom putu» - biti uvijek dobri i kao takvi uvijek činiti dobro drugima. Bilo bi zaista jednostavno kada bismo sve te svoje neugodne osjećaje mogli pokopati, a zatim im dopustiti da, poput feniksa, ponovno ožive i budu novi, svježi i univerzalno prihvatljivi. No, to tako ne funkcionira. Kada neželjene osjećaje potisnemo (pokopamo), oni umjesto da se pretvore u prelijepog feniksa, iskaču na naš put i u naše bliske odnose u formi čudovišta i kostura. Sve ono iznutra što odbacimo i protjeramo iz sebe, slijedi nas poput sjene tražeći naše prihvaćanje.

Održavanje privida o tome «kakvi su svi ljudi» ili o tome kakav je (duboko u svojoj skrivenoj biti) netko tko se prema nama ponaša loše je samo dijelić priče. Samaritanac (koji je u većini slučajeva Samaritanka) zapravo je najveći od svih privida. On je obmana pred nama samima. U svom djelu Umijeće ratovanja iz V. stoljeća prije naše ere, kinez Sun Tsu piše: «Umijeće ratovanja je umijeće obmane i, stvarajući privid uvijek suprotan onome što jest, povećavaju se izgledi za pobjedu.» Održavanje privida je, dakle, pametno ponašanje ako želimo trenirati borilačke vještine. No, želimo li sami sa sobom (a zatim i s drugima) biti u miru, moramo se osloboditi privida koji nam onemogućavaju jasno sagledavanje sebe, a samim time realno upoznavanje drugih.

Da se vratimo na pitanja s početka. Što se događa kada u tom «lošem» ili «nesvjesnom» ponašanju prestanemo tražiti neku dublju logiku, suvislo objašnjenje? Što ako su ljudi upravo onakvi kako se ponašaju?

Ponašati se u skladu sa zdravim razumom, odnosno, vidjeti ljude onakvima kako se zaista ponašaju, a ne onakvima kakvi bismo mi htjeli da oni budu je ključ za izlazak iz labirinta privida. Ako nam je realnost tu, pred nosom, zbog čega tražiti neka duboka, uzvišena rješenja? «On zapravo čezne za ljubavlju, ali još nije svjestan toga», «Ona ne zna kako bi izrazila ono što (siguran sam sto posto!) prema meni osjeća», «On ima tako puno potencijala»... Mislima o njemu (ili njoj) nikad kraja. A gdje je tu «ja»? Gdje je razmišljanje o sebi i promjenama koje zaista možemo poduzeti jer se ne trebaju dogoditi tamo negdje, u njemu, već tu, u nama?

Kako bismo to mogli, prvo što nas čeka je suočavanje s onim odbačenim, prognanim osjećajima. «Dobra ja» je samo dio stvarne slike o sebi. Tu, dakle, može biti i «loša ja» koja je: razočarana, povrijeđena ljuta, bez kapaciteta za savršeno razumijevanje i bezuvjetnu ljubav prema nekom tko to ionako svojim ponašanjem ne zavrijeđuje. Samaritanac u ovoj točki preokreta odlučuje prestati vječno pomagati drugima i okreće se sebi – onom kome je pomoć najpotrebnija. Na taj način stječe novu snagu i osjećaj vlastite vrijednosti koji ne ovisi o tome što sve «može podnijeti», već o svijesti o tome kakav život zaista želi živjeti.

 

Tomica Šćavina, srpanj 2009.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

17.07.2009