Prihvatiti sebe?

 

Danas je biti sretan pitanje prestiža.


Kako prihvatiti sebe i onda kada nismo nasmiješeni i druželjubivi?

 

Vjerojatno ste više puta u životu čuli ili izrekli rečenicu: "Zašto me jednostavno ne prihvatiš takvu kakva jesam?" ili "Sve što želim je da me prihvatite." Zvuči kao običan, skroman zahtjev – kao najmanje što netko za nas može učiniti. Međutim prihvaćamo li mi sami sebe takve kakvi jesmo? Lako je prihvatiti zadovoljnog, veselog smirenog sebe. No prihvaćamo li se i kad ustanemo na lijevu nogu? Prihvaćamo li se dok smo umorni, tjeskobni, nervozni? Prihvaćamo li se dok smo besperspektivni ili zbunjeni?

Prihvaćanje je cjeloživotna priča. Svjesni ili nesvjesni sebe, konstantno se susrećemo s novim zahtjevima na prilagodbu i to traje od naših prapočetaka. Nakon začeća bili smo punoglavci koji su plutali u praoceanu unutar majčinog trbuha. Zatim, taman što smo se navikli na ambijent, morali smo prihvatiti činjenicu da izlazimo van – iz mokrog na suho, iz levitacije u gravitaciju, iz bezbrižnog primanja hrane kroz pupak u mahnito traženje hrane na usta. Onda smo trebali prihvatiti nos, oči, prste i sve ostale dijelove tijela. Prihvatiti mamu, tatu, ulice, gradove, čovječanstvo, svijet. Budući da se stalno moramo prilagođavati na nove uvjete života, konstantno moramo prihvaćati sebe, druge i život u raznim situacijama.

Kada govorimo o prihvaćanju sebe, jedan od najvećih izazova predstavlja prihvaćanje svog emotivnog stanja. Dakle lako je prihvatiti zadovoljnog, veselog smirenog sebe. No što kada je drukčije? Kroz obiteljsko i društveno naslijeđe smo stekli naviku odbacivanja, ignoriranja ili korigiranja takozvanih loših ili negativnih osjećaja. Zato i pred samima sobom odbijamo biti tužni, ljuti, tjeskobni. Takve sebe smo skloni odbaciti, mada upravo ti "dijelovi nas" najviše čeznu biti prihvaćeni.

U današnjem društvu biti sretan je pitanje prestiža. To je dio lifestylea, to je ono što se pokazuje, ostalo se skriva. Prihvatiti sebe i onda kada nismo nasmiješeni i druželjubivi je nešto nelogično, to "nema smisla", što bismo s tim? Kada se osjećamo loše, mada je sasvim jasno da ti "loši" ili teški osjećaji obitavaju u nama, doživljavamo ih stranima. I zato nam se čini logičnim pokušati ih izbjeći. No odbacujući ih, unutar sebe stvaramo rascjep koji samo još više boli. Tek kada ih prigrlimo, iz tog unutarnjeg zagrljaja sa samima sobom, možemo nešto osvijestiti.

"Triger" za isplivavanje neželjenog emotivnog stanja može biti neka sitnica koja podsjeća na bolne doživljaje iz prošlosti. Naprimjer, neuvažavanje od strane šefa može izvući na površinu potisnuti sram ili tugu koji su vezani uz neuvažavanje od strane roditelja. Ili, mala nepažnja od strane partnera može biti protumačena kao odbacivanje, jer je osjećaj odbačenosti već posijan kroz druge važne odnose iz prošlosti.

Do takvih zaključaka (o porijeklu osjećaja) ne možemo doći ako u startu odbacimo ono kako nam je. Negiramo li svoje emotivno stanje, ono nam neće reći ništa o nama. Prihvatimo li ga, imamo priliku doživjeti i osvijestiti odbačene dijelove sebe. Prihvaćanje je univerzalni lijek. Umjesto da ga tražimo od drugih, pokušajmo ga najprije pružiti sebi samima.


Objavljeno na Net.hr

© Tomica Šćavina 2009.

* Osobni razvoj * Psihologija * Duhovnost

 

11.06.2009