U skladu s tijelom


Tijelo je carstvo našeg nesvjesnog.

 

Odnos prema tijelu je odraz
odnosa prema sebi.


Većina nas tijelo uzima zdravo za gotovo.
Ono je tu, na raspolaganju nam je – poslužit ćemo se
njime kad trebamo potrčati za tramvajem, preseliti
stvari ili voditi ljubav. Ono nam omogućuje da
stječemo iskustva, ispunjavamo obaveze
i ostvarujemo svoje ciljeve. Služi nam.

 

Kada nas zaboli, kažemo da je tijelo «zakazalo», nije bilo tu za nas onda kada nam je trebalo. A treba nam uvjek, neprestano. Bez običnog disanja ili kucanja srca ne možemo preživjeti više od nekoliko minuta. Unatoč tome, mnogi od nas tijelo tretiraju kao teret ili kao neprijatelja.

Tijelo upija podražaje, reagira na vanjski svijet od prvog trenutka svog postojanja – od začeća. Ono što primimo u majčinom trbuhu i u prve tri godine djetinjstva ostaje s nama do kraja života. Budući tijelo u sebe pohranjuje iskustva koja datiraju još iz tog davnog, predverbalnog doba, neke senzacije i doživljaje nam može biti teško izraziti riječima.

Prvo svjetlo svijesti, rudimentarna spoznaja da postoji neki «ja» i da postoje neki drugi ljudi pojavljuje se između sedmog i devetog mjeseca života. Zatim se ta svijest malo po malo razvija i s godinama obuhvaća sve više aspekata našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta. Dakle, svijest se počinje razvijati nakon što je dijete već steklo određeno iskustvo (vrlo osjetljivog, tek započetog) življenja i zbog toga je tijelo u određenoj vremenskoj prednosti. Osim što je nešto starije od svijesti, posjeduje i jednu drugačiju vrstu mudrosti.

Ono je osjetljivo na svoj način, šalje nam poruke kroz nervozu u želucu, knedlu u grlu, leptiriće u trbuhu ili mirnoću u grudima. Kada ga tretiramo loše, kada ignoriramo njegove potrebe ili ga trujemo nikotinom, masnoćom, alkoholom, šećerom, slat će nam grube i nejasne signale. Tijelo će biti tu za nas onoliko koliko smo mi tu za njega. Slušamo li ga, poklanjamo li mu pažnju, ono će nam uzvratiti snagom i senzibilnošću.

Protiv tijela

Većini ljudi nije jednostavno pokloniti pažnju svom tijelu, njegovati ga, zavoljeti. Mada se na svakom koraku imamo priliku informirati o zdravoj prehrani, mnogi od nas se uporno uništavaju junk food-om. Mada smo svi itekako svjesni koliko je tijelu potrebno gibanje, mnogi od nas se nisu u stanju pokrenuti. Zašto? Zato što je tijelo carstvo našeg nesvjesnog. Odnos prema tijelu je pokazatelj odnosa prema sebi kakav imamo iznutra.

Kada nas nešto duboko nesvjesno tišti, možemo to zatomiti hranom, toksinima ili otupljivanjem tjelesnih impulsa na neki drugi način (npr. višesatnim sjedenjem pred televizorom ili pretrpavanjem obavezama). Nakon tog kratkog samozavaravanja se osjećamo fizički lošije, ali emotivno «kao bolje», odnosno, drukčije. Praznina, nervoza ili nešto treće što smo zatomili nije više toliko u prvom planu. Neugodni osjećaji su postali podnošljiviji, gurnuli smo ih dublje, vratili smo ih u nesvijesnost tijela, tamo odkud su i došli. Zato se većini ljudi nije jednostavno riješiti viška kilograma, pušenja ili ljenčarenja pred televizorom.

Uništavanje tijela radi nemogućenosti izražavanja i prorađivanja osjećaja se može manifestirati na puno načina. Na primjer, jedna četrdesetogodišnjakinja koja je nakon teške i dugotrajne bolesti izgubila supruga emotivnu prazninu u svom životu «popunjavala» je prejedanjem. Nakon obilne večere, «došlo bi joj» da pojede komad čokolade, a zatim se «jednostavno ne bi mogla zaustaviti» sve do zadnje kockice. To je trajalo punih deset godina. Hrana je pri tom imala i dodatnu zaštitnu ulogu – nije više bila zgodna, pa nije bila ni u tolikoj opasnosti da privuče u svoj život drugog muškarca što bi ujedno i narušilo njene (i majčine) predodžbe o idealnoj supruzi.

Ili, drugi primjer: jedan pedesetogodišnji muškarac je unatoč neizlječivoj, progresivnoj bolesti tankog crijeva nastavio konzumirati tešku hranu i alkohol. Osim što se ponašao po modelu (tretirao je svoje tijelo po uzoru na svog oca) to mu je obezbjeđivalo i stalnu pažnju ukućana. Godinama su se svi oko njega angažirali oko njegove bolesti tretirajući ga kao dijete kojem stalno treba ponavljati što je dobro za njega, a što ne. Ispod tog autodestruktivnog obrasca ležao je strah da ga, bude li se sam brinuo za svoje zdravlje, nitko neće primjećivati, a možda će ga i napustiti.

Zavoljeti tijelo

Tijelo može pretrpjeti svašta. Tretiramo li ga loše, naviknut će se na to i još će nas više vezati uz naše štetne navike. Zato je važno da se rad na sebi odvija holistički: na mentalnoj, emotivnoj i fizičkoj razini. Žena iz gornjeg primjera se nije mogla odreći prejedanja sve dok nije osvijestila kakvim mislima «hrani» svoju sliku o sebi.

Nakon što se oslobodila unutarnjih zabrana («Ne smijem biti privlačna», «Upustim li se u novu vezu bit ću predmet ogovaranja») napokon si je mogla dozvoliti žalovanje za suprugom koje ju je u konačnici dovelo do emotivnog oslobođenja. Paralelno s tim je krenula na intenzivan program vježbanja i počela je mijenjati svoje prehrambene navike. Ovakav holistički rad urodio je izvrsnim rezultatima.

Voljeti svoje tijelo uključuje cjeloživotnu njegu. S godinama se u nama nakuplja sve više životnog iskustva koje tijelo na svoj način obrađuje i probavlja. Poštujući ga i održavajući ga zdravim (putem tjelovježbe i prehrane) činimo ga protočnim i senzibilnim, tako da nam jasno i na vrijeme može dati do znanja ako nešto nije u redu.

Pažnja koju mu posvetimo vratit će nam se stostruko - u zdravlju, samopouzdanju i mogućnosti uživanja u svojim osjetilima. Dok god smo živi, tijelo je naš prvi dom koji je uvijek i svugdje s nama. Mi jesmo svoje tijelo. Bez njega ne postojimo. Njegujući ga, njegujemo sam život, njegujemo temelj svog bivanja.

 

Tomica Šćavina, lipanj 2009.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

12.06.2009