Policija misli

 

Veliko uho koje pomno sluša

i korigira naše misli može biti

konstantni izvor frustracija.

 

Dobro je znati da to nije glas razuma

već glas perfekcionizma.

 

Koliko često se uhvatite da razmišljate onako kako "ne biste trebali razmišljati"? Na primjer, ulazite u lift i proleti vam kroz glavu: "Što ako lift stane?" Sljedeća misao je: "Nemoj tako misliti, samo prizivaš da ti se to dogodi." Ili, recimo, nalazite se u šumi, dan je prekrasan, sunce se probija kroz lišće s vrhova stabala. Pomislite: "Sad ću se opustiti, neću ni o čemu razmišljati, bit ću sasvim tu, u sadašnjosti." Nekoliko sekundi to zaista i potraje – gledate, mirišete, dodirujete hrapavu koru stabla. A zatim se "nepoželjna" misao pojavi: "Možda tu ima krpelja" ili "Što ću kuhati za ručak?", nakon čega slijedi: "Isprazni glavu, budi prisutan, nemoj misliti!"

Ili, treći primjer – u koloni pored vašeg auta se nalazi novi Lamborghini. Pomislite: "Kako je super, da mi je bar...", ali sljedećeg trenutka vas poklopi glas super-ega: "Ne budi pohlepan." Zatim se javi sljedeća misao: "Mora da ga vozi neki papak". A super-ego odvraća: "Opet si zavidan." Dakle, pitanje je: koliko često pomislite "Ne smijem tako misliti"? Koliko često nadzirete i "preodgajate" vlastite misli?

Veliko uho koje iznutra pomno sluša i svojim glasom korigira naš um može nam zadavati puno više problema od samih ´zabranjenih misli´. Uvjereni da stremimo k stalnoj sreći ili ispunjenju svih svojih želja, lako možemo postati žrtve vlastitog perfekcionizma. Tome pogoduje činjenica da upravo najpopularnije tehnike osobnog razvoja (zakon privlačnosti, pozitivna psihologija i sl.) pridaju izuzetno veliku moć mislima. Čitajući današnju self-help literaturu stječemo dojam da je misao živa i da njome možemo raditi čuda.

Ako je misao tako moćna, onda je logično da ćemo od nje i strepiti. U prvom primjeru smo imali pomisao: "Što ako lift stane?" To je prilično bezazleno. Što ako nam, recimo, padne na um da bi netko od naših bližnjih mogao poginuti. Shvaćamo li aktualnu self-help literaturu doslovno, lako si možemo umisliti da tako povećavamo mogućnost da se to zaista i dogodi. Na svu sreću, pridajemo li suviše veliku moć vlastitim mislima, to ne vodi k njihovom ostvarenju, već samo k umišljenosti.

Sama riječ "umišljenost" potječe od "u misli". Vjerujemo li da nečiji život (ili smrt) ovisi o našim mislima, a ne o životnoj priči i okolnostima te druge osobe, onda si uistinu pridajemo nadrealne moći. Time si zapravo ne pomažemo (self-help), već samo zatvaramo svoju prividnu moć unutar zadanih okvira, stavljamo svoj um u zatvor, pod nadzor policije misli.

Policija misli nije ništa drugo nego glas super-ega, glas morala i pravila ponašanja čiji su temelji udareni kroz odgoj, a zatim nadograđeni kroz naputke duhovnih učitelja, savjetnika, self-help priručnika. To ne znači da su svi ti napuci loši i da ih treba što prije baciti u smeće ili ih sasvim ignorirati. Oni kriju djeliće istine, ali ne i pravila ili formule. Naravno da se bolje osjećamo i ljepše zračimo kada mislimo pozitivno. Naravno da nam godi dubinski se odmoriti, biti bez misli u prirodi ili u meditaciji. Naravno da smo zadovoljniji sobom kad nas ne frustrira pomisao na nečiji novi Lamborghini.

No, ako je "nepoželjna misao" tu, ona je od nekud nastala i nešto nam govori o nama. Odbacujući je, propuštamo priliku da nas odvede do dubljih slojeva našeg bića gdje možemo osvijestiti svoje potisnute strahove, slabosti ili probleme. A njih će, u većoj ili manjoj mjeri, uvijek biti. Kad ih ne bi bilo, onda ne bismo mogli ni napredovati. Ako je cilj našeg osobnog razvoja "stalno biti sretan" i ako stremimo u tom smjeru korigirajući si vlastite misli, nećemo daleko dogurati.

"Usavršavajući" svoj um mentalnim zabranama, činimo ga kritičnim, nefleksibilnim i nekreativnim. Ako nemamo pravo na slobodan tijek misli u svojoj glavi, kakvu slobodu uopće možemo imati? Kako razviti ideju koja je zanimljiva i inovativna ako se ne usudimo razmišljati drugačije od onog kako su nas podučili?

Ako čitamo literaturu koja tumači kako "pravilno razmišljati", ne smijemo zaboraviti da su to napisali obični ljudi koje povremeno također, baš kao i sve nas, muče obični problemi. Ako njihove naputke usvojimo doslovno, to znači da ih postavljamo na povišen položaj u odnosu na sebe i tako jačamo svoju policiju misli. Ono što jedni s drugima možemo podijeliti je poticaj na drugačiji doživljaj sebe i svijeta, a ne definicija, pravilo, formula ili zacrtan put. S umom slobodnim od policije misli imamo priliku za razvijanje svoje vlastite individualnosti i kreativnosti.

 

Objavljeno na Net.hr

© Tomica Šćavina 2009.

* Osobni razvoj * Psihologija * Duhovnost

20.04.2009