Kao da me nema

 

Pomanjkanje doživljaja samoga sebe

je epicentar mnogih emocionalnih problema.

 

Pričajući o svojim dubokim emocionalnim problemima, na pitanje «Kako se osjećaš?» ljudi često znaju odgovoriti: «Kao da me nema». Znamo koji su osnovni osjećaji: radost, ljutnja, tuga, ljubav, strah. Tu su zatim i sram, ljubomora, krivnja i tako dalje. Osjećaj kao-da-me-nema nije na toj listi. Nije niti na jednoj listi. Nema ga. A, opet, često je tu, ljudi ga izgovaraju, osjećaju se upravo tako kako kažu – kao da ih nema. To pomanjkanje doživljaja samoga sebe, taj misteriozni osjećaj nepostojanja je epicentar mnogih emocionalnih problema.

Početak nestajanja

Mnogi roditelji svoju djecu odgajaju ne poštujući njihov svijet. Osim fizičkog nasilja, tu su i razni oblici psihičkog nasilja koje je toliko uobičajeno da se često smatra normalnim i zdravim odgojnim mjerama. Ignoriranje, zanemarivanje ili posramljivanje dječjih osjećaja je klasika. Još je gore kada dijete dobiva kontradiktorne poruke – da se netko kao brine za njega, a zapravo se ne brine. Da mu je stalo, a zapravo mu nije stalo. Roditelj može hraniti dijete, voditi ga u vrtić ili u školu, pružiti mu u materijalnom smislu sve, hvaliti se njihovim uspjesima. Ali, ako se ne može uživjeti u ono što dijete progovara svojim izrazom lica i pogledom, to znači da ga ne poznaje.

 

Dijete tisuću puta može čuti volim te, ali ako to čuje od oca koji je stalno odsutan ili od majke koja to izgovara usput, kao frazu ili kao nagradu za odličnu ocjenu, taj doživljaj ljubavi ostaje prazan. Iz takvog roditeljskog ponašanja lako se može izvući zaključak da je «uvijek nešto drugo važnije od mene» ili da «zaslužujem pažnju samo ako sam dobar», što nisu baš neke poticajne životne poruke. Dijete koje nema roditeljsko zrcalo koje reflektira njegove osjećaje i doživljaje ne dobiva dozvolu da bude takvo kakvo jeste, ne prizna mu se njegovo ultimativno pravo, pravo na postojanje.

U odrasloj dobi, naviknuti na stanje nema me, možemo razviti različite obrambene mehanizme i životne navike koje to stanje podržavaju i hrane. Možemo jurcati uokolo pretrpavajući se poslom i obavezama. Možemo graditi površne prijateljske odnose izbjegavajući dublje upoznavanje. Možemo se stalno skrivati, biti nevidljivi ili pak izuzetno opterećeni time što o nama misle drugi. Kada nemamo dovoljno stabilan doživljaj samih sebe, onda imamo snažnu potrebu za potvrdom od drugih. Kada se iznutra osjećamo kao-da-nas-nema, onda tražimo da nas ima na krivim mjestima: u tuđim pogledima, mišljenjima, pohvalama. Kada je naša slika o sebi toliko ovisna o drugima, osjećamo se krhkima i nemoćnima da upravljamo svojim vlastitim životima.

Izmišljanje ljubavi

Kako bi preživjelo emotivnu odvojenost i neprepoznavanje od strane svojih najbližih, kako bi preživjelo osjećaj nepostojanja, dijete gradi iluzije odnosa. Osjećaj kao-da-me-nema, da bi bio podnošljiv, mora nečim biti popunjen. Nepostojanje se mora pretvoriti u neki blik postojanja. Zato dijete fantazira o ljubavi, idealizira, obogotvoruje. Isto nam se (u većoj ili manjoj mjeri) događa i kao odraslima. Iluzije postaju kalup, okvir za emocije kojih zapravo nema. Tipičan rezultat ovakvih emotivnih punjenja/pražnjenja je zaljubljivanje u krivu osobu, u osobu čije kvalitete moramo izmišljati da bismo održali privid ljubavi. U toj prividnoj ljubavi nas s vremenom ima sve manje i manje, skupljamo se, blijedimo, nestajemo kako bi se, vođeni nesvjesnim emotivnim porukama, vratili u svoje početno kao-da-me-nema stanje. Logika tu najčešće ne pomaže. Racionalno gledano, možemo biti potpuno svjesni da nas taj «krivi partner» loše tretira, da nas ne razumije i da to sve skupa ne vodi nikud, a da i dalje ostajemo u tome. Jer, kada podsvjesni um bira između duboko usađenih emotivnih potreba i logike, emotivne potrebe će skoro uvijek biti jače.

Povratak sebi

Naravno, to ne znači da smo u cijeloj toj priči nemoćni i da nas kroz život vodi isključivo prst sudbine koji izvire iz tame naše podsvjesti. Emotivni kalup koji punimo iluzijama o ljubavi je poput čaše. Čaša asocira na vodu, ali ako je prazna, ne može nam pomoći pri gašenju žeđi. Slično je i s izmišljanjem ljubavi. Odnos s nekom osobom nas može asocirati na kvalitetu, a da kvalitete zapravo nema. Asocijacije nastaju u glavi u kojoj, kroz tkanje svojih misli, možemo svašta povezati ili odfantazirati, ali ne i osjetiti. Lako će um skrojiti iluziju ljubavi ako nam ona očajnički treba. Ali, ako želimo kvalitetno proživjeti ovaj život, ako želimo biti prisutni u sebi, a ne lutati kroz prostor i vrijeme poput sjene ili duha (kao-da-nas-nema), ono na što trebamo obratiti pažnju je «čaša». Taj emotivni kalup koji nas drži u iluzijama odnosa je ključ za razumijevanje sebe i svojih osjećaja, a samim time i za stvarno, autentično otvaranje drugima. Samo ako nas ima možemo se veseliti, tugovati, upoznavati druge ljude i ostvarivati svoje snove. Samo ako nas ima možemo jedini prostor i vrijeme za koji znamo i koji nazivamo svojim životom živjeti onako kako to zaista želimo.

 

Tomica Šćavina, travanj 2009.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

08.04.2009