Unutarnje dijete - izvor ljubavi



Postupamo sa sobom kao odraslima
onako kako su s nama drugi postupali
kad smo bili mali.

Alice Miller


Nekada smo bili zaigrani – sada smo ozbiljni. Nekada smo bili neposredni – sada smo promišljeni. Nekada smo bili spontani – sada smo kontrolirajući. Nekada smo bili znatiželjni – sada smo već sve naučili. Znači li to da zaigranost, neposrednost i spontanost isparavaju proporcionalno s godinama? Ne. Isparavaju proporcionalno sa stupnjem zanemarivanja našeg unutarnjeg djeteta. A unutarnje dijete nikada ne nestaje. Ono stalno podsjeća na sebe, ali kada je odbačeno, ignorirano ili potisnuto ne pokazuje se kroz radost, kreativnost i spontanost, već kroz prazninu, bol i ovisnost.

Mi smo i djeca i odrasli

Pogledajmo kako se ponašaju djeca. Ona su tu, u trenutku, uronjena su u život, upijaju ga, daju i primaju bez procjene i kalkuliranja. Viču kad su ljuti, plaču kad su tužni, smiju se kad su radosni. Svi smo mi nekada bili takvi. A zatim smo kroz odgoj dobili mnoštvo zabrana i duboko u sebe primili gomilu pogrešnih uvjerenja o sebi samima: ´Ne pokazuj osjećaje, budi jak´, ´Ne zabavljaj se, to je gubitak vremena´, ´Ne budi iskren i otvoren - manipuliraj i kontroliraj, jer jedino tako možeš dobiti nešto za sebe´, ´Zasluži ljubav udovoljavajući drugima´, ´Ne budi nikome blizu, ljudi su opasni´, ´Ne misli svojom glavom jer tvoje odluke ionako nisu dobre´, ´Uklopi se u sustav, ništa ne možeš promijeniti´.

Paleta loših, destruktivnih uvjerenja o sebi je jako široka. Neki od nas su dobili veću, neki manju porciju takvih poruka. Nekada smo to slušali od roditelja, a kao odrasli iste priče nesvjesno produciramo sebi samima. Interpretirajući svijet kroz prizmu takvih uvjerenja, živimo život koji je programiran od strane naših tata i mama. Živimo život koji se plete oko grešaka koje su i oni sami naslijedili, u istom ili nekom drugom obliku, od svojih roditelja. To je kao da nad glavom, umjesto otvorenosti svijetu imamo kontrolnu ploču s definicijama našeg ´ja´. To zatvoreno, programirano ´ja´ je upravo ono što ubija doživljaj života. To su sputanosti odrasloga koji vapi za slobodom duha. To je zaboravljeni glas unutarnjeg djeteta.

Unutarnji zagrljaj

Unutarnji odrasli djeluje, a unutarnje dijete doživljava. Ako samo doživljavamo, a ne djelujemo, ostajemo pasivni i osjećamo se letargično i besperspektivno. Na primjer, ako osjećamo naklonost prema nekom, ne izrazimo li to kroz neki oblik djelovanja, taj netko nas neće doživjeti. S druge strane, ako samo djelujemo, iznutra umjesto doživljaja života ostaje praznina. Na primjer, ako se stalno ponašamo ljubazno i na usluzi, a bez ljubavi, onda se čini da puno dajemo, a zapravo ne dajemo ništa. To su samo prazna djela koja su često i manipulativna. Ono što čovjeka čini cjelovitim je djelovanje iz doživljaja. To je onaj dobar osjećaj kada živimo u sadašnjosti, prisutni smo u postojanju, čula su nam izoštrena i jasna, a istovremeno znamo kuda idemo i što želimo od života. Kada se odrasli i dijete u nama vole, osjećamo unutarnji sklad iz kojeg možemo djelovati kvalitetno kako za sebe tako i za druge.

Voljeti sebe?

Jedna od najčešćih rečenica koje pronalazimo u priručnicima za samopomoć je: ´Volite sebe´ ili ´Ne možete voljeti druge ako ne volite sebe´. U osnovi, to je zaista tako. Logično je da ne možemo pružiti ljubav ako za sebe mislimo da smo loši i da ne zavrjeđujemo ljubav drugih. Dakle, trebamo voljeti sebe… Možemo si to tisuću puta ponoviti, ali to nas neće uvjeriti. Jer - kako? Kako voljeti ako se osjećamo nevoljeni? Kako voljeti sebe ako imamo osjećaj da smo u dubini duše sami? Kako voljeti sebe ako ne pronalazimo nikog koga bismo procijenili dovoljno vrijednim naše ljubavi? Kako voljeti sebe ako stalno griješimo, život nam je zbrka i nikad ne znamo što osjećamo? Listi takvih pitanja nikad kraja.
Pitanje kako u osnovi znači kao tko? Ono za čim unutarnje dijete čezne je da ga netko voli kao mama ili kao tata. Ako ne slušamo svoje unutarnje dijete, ako nismo u skladu s njim, onda ćemo takvu ljubav tražiti izvana. Projicirat ćemo svoju dječju potrebu za ljubavlju na potencijalnog ili stvarnog partnera/partnericu, a ono što ćemo nesvjesno tražiti od njega/nje je da izliječi našu unutarnju samoću.

U zatvoru dječje psihe

Unutarnja stvarnost djeteta može biti snažan osjećaj napuštenosti. Takvo, napušteno unutarnje dijete je osjetljivo na svaki nagovještaj odbacivanja, pa često strepi i onda kada takve opasnosti realno nema. Budući je nekoć davno doživjelo traumu napuštanja – bilo kroz rastavu ili smrt jednog od roditelja, bilo kroz ignoriranje od strane roditelja – taj doživljaj još uvijek nosi u sebi. Kada je projicirano prema vani, napušteno unutarnje dijete nesvjesno traži partnera za kojeg će misliti da ga nikada neće napustiti ili nesvjesno ulazi u situacije u kojima se trauma napuštanja ponavlja ili pak izbjegava svaku bliskost napuštajući nju/njega kako se separacijska bol ne bi ponovila.

Unutarnja stvarnost djeteta može biti izuzetan osjećaj ranjivosti. Ranjivo unutarnje dijete je vrlo senzibilno na ljude i prati ga osjećaj izloženosti i krhkosti koji može proizlaziti iz traume zlostavljanja, obiteljskog nasilja ili bilo koje druge situacije u kojoj se osjećalo ugroženo. Kada je projicirano prema vani, unutarnje dijete u partneru traži zaštitnik, a može privlačiti i upravo suprotno – nasilnika, zlostavljača preko kojeg će trauma biti ponavljana.

Sebično unutarnje dijete
smatra da se uvijek sve mora vrtjeti oko njega i zahtijeva da njegove potrebe i želje budu što prije zadovoljene. Plodno tlo za stvaranja ovakvog unutarnjeg djeteta su roditelji koji pretjerano udovoljavaju i popuštaju. Sebično unutarnje dijete nema baš puno sluha ni suosjećanja pa svojim neprilagođenim ponašanjem odbija ljude od sebe i na taj način jača zidove svoje unutarnje samoće. Kada je projicirano prema vani, traži nekog tko će udovoljavati njegovim primarnim željama i potrebama.

Posramljeno unutarnje dijete
se srami samog sebe i svojih autentičnih osjećaja. Tako često čujemo odrasle koji govore ljutitoj ili tužnoj djeci: ´Sram te bilo!´ ili ´Sad ćeš dobiti batine pa ćeš imati razloga za plač!´ Svako zanemarivanje, negiranje ili ignoriranje dječjih emocija dovodi do reakcije srama koja se utisne duboko u psihu. Razlikujemo takozvani toksičan i zdravi sram. Toksičan sram obuzme cijelu osobu svaki put kad krene pokazati neku svoju autentičnu emociju, a zdravi sram je blaga neugoda koja nam signalizira da nešto nije u redu. Odrasla osoba s posramljenim unutarnjim djetetom reagira postavljajući se ´ispod drugih´, odnosno polazeći iz pozicije manje vrijednosti ili postavljajući se ´iznad drugih´, odnosno iz pozicije veće vrijednosti. U prvom slučaju, posramljeno unutarnje dijete dovodi do skrivanja i izolacije, a u drugom do iživljavanja srama kroz iskazivanje nadmoći i dominacije.

Magično unutarnje dijete se čudi svijetu i svugdje oko sebe vidi ljepotu i dobrotu. Uporno vjeruje drugima, misli da može promijeniti svijet i djeluje iz nevinosti. Izvana je u potrazi za istom takvom nevinosti koju osjeća u sebi i često se razočarava jer odbija učiti iz vlastitih grešaka. Svima želeći dobro može izgubiti kontakt sa realnošću jer misli da može činiti čuda i mijenjati ljude koji to zapravo sami po sebi ne žele. Kada je projicirano prema van, prema partneru, magično dijete želi da on/ona učini stvarnost bajkom ili da podupire njegove/njene idealizirane vizije svijeta.

Napuštenost, ranjivost, sebičnost, posramljenost i magičnost su samo neka od mogućih stanja unutarnjeg djeteta. Nemamo kontakt s njim kada ne slušamo kako se osjećamo. Napuštajući unutarnje dijete napuštamo sami sebe i tako si stalno nedostajemo. To nedostajanje, tu unutarnju prazninu pokušavamo nadomjestiti raznim oblicima ovisnosti. Osim o supstancama (alkohol, cigarete, droge), možemo biti ovisni o stvarima, aktivnostima i ljudima. TV, kockanje, religija, šoping, tjelovježba, Internet, adrenalin, posao, moć, seks, novac, jadikovanje, meditiranje, spavanje… Iz neshvaćene potrebe za komunikacijom sa svojim unutarnjim djetetom, čovjek nije u stanju uspostaviti zrelu povezanost s drugima i zato upada u razne oblike ovisnosti i vezivanja.

Povezani ili ovisni?

Svaka ovisnost hrani unutarnju samoću. Prividno je zacjeljuje, donosi nešto zauzvrat, daje nešto u zamjenu za nekog. Kratkotrajan ovisnički zaborav samo povećava distancu između odraslog i djeteta u nama. Napušteno, posramljeno, ranjivo, sebično ili magično dijete zato vapi za nekim izvana tko bi ga kroz specifičan oblik su-ovisnosti izliječio ili ispunio. A kada unutarnja bol ili praznina manipuliraju s nama onda i sami postajemo manipulativni. Iz potrebe da upravljamo unutarnjim djetetom počinjemo upravljati drugima ili se povlačimo iz straha da drugi ne upravljaju nama. Kada ne volimo sebe, trebamo  nekog da nas voli kroz odnos ovisnosti. Boriti se za ljubav, zaslužiti ljubav, očajavati za ljubavlju - sve su to vanjske preslike unutarnje priče. Kada je projicirana prema vani, ta priča može dovesti do ludila koje je produkt neprestanog izbjegavanja suočavanja s osjećajima duboke boli i samoće unutarnjeg djeteta.

Samoću unutarnjeg djeteta gradi roditelj koji je prestrog kao i roditelj koji je prepopustljiv. U našem društvu otac je češće taj koji je strog, a majka ta koja previše tolerira. Jednom, kada smo takve stroge i/ili takve prepopustljive roditeljske obrasce usvojili, imamo ih kodirane u svom načinu razmišljanja. Strogi unutarnji roditelj djetetu u nama govori da je zločesto, da je u krivu, da je glupo, nikada dovoljno dobro. Prepopustljiv unutarnji roditelj djetetu ne postavlja zdrave ljudske granice i može mu davati dopuštenje za sve i svašta: za fizičke i emocionalne prijetnje, za nasilje, laganje, krađu, a u krajnjim slučajevima silovanje i ubijanje.

Odgovornost je svakoga od nas, kako prema sebi tako i prema drugima – slušati svoje unutarnje dijete i učiti od njega. Ono ne zna, ali osjeća. Ono ne djeluje, ali doživljava. Ono nije tvrda kora ega već meka toplina srca. Budemo li se prema unutarnjem djetetu odnosili s ljubavlju, nastat će unutarnja povezanost koju nećemo morati kompenzirati kroz vezanosti i ovisnosti. Odrasla osoba koja unutarnjem djetetu pristupa s ljubavlju je duboko predana učenju kako ga iznova odgojiti i ne prebacuje tu odgovornost na druge.

Voljeno unutarnje dijete

Sve dok se naše razmišljanje i ponašanje centrira oko povreda i boli unutarnjeg djeteta, ne možemo se osjećati slobodnima za davanje i primanje ljubavi. S druge strane, kada smo usklađeni sa svojim unutarnjim djetetom, onda imamo pristup njegovoj maštovitosti, povjerenju i strasti za životom. Voljeno unutarnje dijete je zaigrano, radoznalo, želi istraživati, upoznavati i ne boji se biti luckasto. Slobodno izražava svoje ideje, pronalazi inovativne načine za rješavanje problema i ne razmišlja previše je li nešto ispravno ili neispravno.

Odrasla osoba koja voli svoje unutarnje dijete ima moć ostvarivanja dječjih snova i zbog toga ne živi po inerciji. Motivirana je za ispunjavanje svojih želja i ambicija jer one izviru iz svijeta unutarnjeg djeteta – iz punine doživljaja,  mekoće osjećaja i pronicljivosti intuicije. Unutarnje dijaloge često vodimo upravo između svoje odrasle i dječje psihe. Budući živimo u društvu u kojem se više vrednuje racionalan, desni dio mozga koji nam pomaže da znamo, navikli smo zanemarivati doživljajan, osjećajan, lijevi dio mozga koji nam pomaže da osjećamo. Zbog toga se u nama ponekad zbivaju prave unutarnje borbe zbog kojih iz vlastite nesvjesnosti krivimo druge.

Kako do njega?

Prvi korak u iscjeljivanju unutarnjeg djeteta jest prepoznati ga i doživjeti. Zatim mu treba dopustiti da se izrazi. Važno je da dijete iznutra ne ostane u samoći. Njegova samoća je njegova tamnica i kako bi se oslobodilo, mora se pokazati pred drugima. Možda će to za vas biti nešto sasvim novo, ali malo po malo počnite pričati o svojoj napuštenosti, ranjivosti, posramljenosti i ostalim zanemarenim dijelovima svoje osobnosti. Iskažite ih pred nekim tko vam je blizak i za koga vjerujete da će vas u vašoj iskrenosti podržati. To može biti prijatelj, partner ili terapeut.

Unutarnje dijete priča baš kao i svako drugo dijete - jednostavnim jezikom, iskreno, ne zanimaju ga analitičke zavrzlame uma. To je neposredan jezik osjećaja i intuicije za koji treba imati otvorenosti i strpljenja. Unutarnje dijete treba unutarnjeg odraslog u kojeg može imati povjerenja, kojem može vjerovati da ga neće sasjeći naredbama, odbacivanjem ili pravilima ponašanja. Njemu ne trebaju definicije postojanja i doživljavanja. Ono jednostavno postoji i doživljava. Kada osjeti da mu prilazimo s ljubavlju, uvest će nas u svijet koji je tu, sada, pokazat će nam osjećaj i doživljaj stvarnosti koji je neposredan, ispunjen i radostan.

Tomica Šćavina, svibanj 2008.
Članak je objavljen u magazinu
Sensa.

01.05.2008