Začarani krug


Znati što treba učiniti i zaista to učiniti
su dva različita procesa.

Tuga nije pokazatelj da nešto činimo krivo,
već nagovještaj izlaska, proces kroz koji se
krug pretvara u put.

 

Sigurno vam je poznata rečenica: „Sve znam, ali ništa ne poduzimam“. To je ono kada nam je jasno što nije u redu i što bismo trebali promijeniti kako bi se počeli osjećati bolje, ali nikako da svoje zaključke sprovedemo u djelo i poduzmemo neke konkretne korake. Još uvijek se hvatamo u istim obrascima, ponavljamo iste greške, vrtimo se u začaranom krugu bez ideje o tome gdje je čarobni štapić koji bi taj krug mogao prekinuti i pretvoriti u liniju, smjer, put koji nekamo vodi.

Znati što treba učiniti i zaista to učiniti su dva različita procesa. Prvi proces je relativno lako probavljiv jer se odvija na razini misli, dok je ovaj drugi teži jer su u njega uključeni osjećaji. Uvid u to kako stvari stoje nas dovodi do spoznaje da se od nečega moramo odvojiti. To može biti dugo građeno uvjerenje, pogrešna slika o sebi, neutemeljena nada, navika koja nam daje osjećaj ugode ili sigurnosti. To može biti bilo što uz što smo vezani i što iznutra (a zatim i izvana, u konkretnim situacijama) ne želimo izgubiti. Kada se nalazimo u začaranom krugu, zapravo nismo spremni podnijeti tugu zbog gubitka s kojim nas izlazak iz tog kruga suočava.

Dublju promjenu je nemoguće ostvariti bez perioda tuge. Nakon što smo stkeli uvid (došli do oslobađajuće spoznaje, aha-doživljaja, ideje o izlazu) nastupa proces realizacije koji je obojan tugom zbog gubitka ili odvajanja. Ta tuga može biti duža ili kraća, ovisno o kakvoj je promjeni riječ. Mnogi ljudi velik dio svog života provedu u istom začaranom krugu: u lošem partnerskom odnosu, u nezadovoljstvu na poslu, u mukotrpnom odnosu s roditeljima. Nakon godina i godina tabanja jedne te iste staze, začarani krug se održava sam od sebe. U njega je uložena ogromna količina emocija, truda i iluzija i izlazak iz njega značio bi promjenu koja je teško zamisliva.

Što je začarani krug kratkotrajniji, što smo manje sebe uložili u njegov nastanak i opstanak, to ga je lakše napustiti. Mada, nikada ne napuštamo sasvim olako ono što asociramo s osjećajem sigurnosti ili ono što doživljavamo preduvjetom za sreću. Izbjegavajući žalovanje koje nastupa  nakon uvida samo produžujemo agoniju. Zbog toga možemo imati osjećaj da nas to nešto ne pušta, ne da nam van začaranog kruga, a zapravo smo mi ti koji ne puštaju uvjerenje, sliku, naviku, ideal ili nešto treće što nas drži na toj istoj, „začaranoj“ putanji.

Kada si tugu napokon dopustimo, počinje proces prihvaćanja novog stanja u kojem to nešto što smo voljeli, njegovali ili smatrali preduvjetom za sreću više nije prisutno. Kroz proces tugovanja, uvid postaje istina. U konačnici, ono za čim tugujemo i što moramo predati je vezanost za sebe, za vjerovanje tko smo i kakvi smo. Ako je riječ o razvodu, to može značiti prihvaćanje sebe kao samca, kao nekog „čiji brak nije uspio“. Ako je riječ o iskazivanju potisnute ljutnje, to može znači prihvaćanje sebe kao nekog tko „ne želi uvijek svima dobro“.

Uvid i tugovanje idu jedno s drugim. Uvid dolazi prvi jer ne možemo odustati od onog što ne razumijemo. Tek kada nam je jasno kakve nas to čarobne niti drže unutar kruga imamo priliku izaći iz njega. Pri tom, puštanje onog što nas je držalo vezanima nije stvar odluke, već suočavanja s osjećajem gubitka. Kada otpuštanje koristimo kao formulu, ono ne funkcionira. Ako negdje u glavi čuči misao „pustim li, bit će onako kako želim“, onda to nije puštanje već samozavaravanje. Kada zaista napuštamo začarani krug i puštamo da stvari budu onakve kakve jesu, osjećamo tugu. I to je u redu. Tuga nije pokazatelj da nešto činimo krivo, već nagovještaj izlaska, proces kroz koji se krug pretvara u put.

Objavljeno na Net.hr

© Tomica Šćavina 2008

* Osobni razvoj * Psihologija * Duhovnost

17.01.2009