Redukcija osjećaja



Fantazija može postati

nadomjestak za drugu osobu,

kroz privid bliskosti

voditi u izolaciju.



Ako ste barem jednom u životu doživjeli redukciju struje, vjerojatno je se dobro sjećate. Ono što je svaki dan i svaku noć u neograničenim količinama bilo dostupno odjednom počinje faliti. Dok struje ima, pazi se da se ne troši više od minimuma jer je prisutan strah da redukcija ne postane još dugotrajnija. Nešto što se uzimalo zdravo za gotovo odjednom postaje predmet čežnje i razmišljanja.

Slično je i s redukcijom osjećaja. Kada se pokazuje malo, to malo dobiva na vrijednosti. Podrška, nježnost ili kompliment imaju puno veću težinu ako dolaze od nekog tko to nema običaj raditi. Ako ste se pitali kako neki ljudi mogu trpjeti partnera koji je hladan i agresivan tvrdeći da ga pri tom još i vole, jedan nivo odgovora svakako leži u psihološkom triku zvanom „zakon nestašice“. Mrvica ljudskosti, kada ju pokaže netko tko se ponaša grubo poput stroja ili sirovo poput životinje, u očima onog koji prima može doseći božanske dimenzije.

Kada je na snazi redukcija osjećaja, ono malo što se prima, kako bi imalo neku emotivnu vrijednost, mora biti predimenzionirano. Glavni posrednik u ovom procesu je fantazija. Zbog toga se takav, idealizirani odnos najčešće opisuje u mističnim terminima: „Mi smo povezani na poseban način“, „Među nama je neka čudna energija“ i slično. Davanje sebe u odnos kojeg nema u stvarnosti, već samo u fantaziji, može dovesti do opasnog isrivljenja realnosti.

Fantazija zaista jeste mistična. U njoj možemo činiti čuda. Pomoću predodžbi vlastitog uma možemo udovoljavati svim svojim željama, pobijeđivati  strahove, iskazivati bijes bez posljedica, stizati na nedostižna mjesta. Kada je koristimo u kreativne svrhe, ona je dar, ali kada je u funkciji idealizacije, postaje pravo prokletstvo. Kao reakcija na nečiju redukciju osjećaja, ona je tu samo radi izbjegavanja osjećaja odbačenosti, nemoći i očaja.

„Zakon nestašice“ glasi: čovjek je sklon željeti ono što mu izmiče, ono čega nema. Zbog te psihološke varke lako nam se može učiniti da je netko ljepši, pametniji ili zanimljiviji nego što zapravo jeste. Kada je riječ o ljubavnim igrama, onda je to poput pecanja. Povuci-popusti, povuci-popusti. Osjećaji koji nastaju na taj način, mada se često brkaju s ljubavlju, zasnivaju se na kontroli. Ako se netko od igrača previše zaleti i otvoreno izrazi svoje želje, druga strana gubi interes; igra postaje dosadna jer nema neizvjesnosti, nema napetosti.

Kada je riječ o ljubavnom trokutu, napetost je tim veća jer je igra kompleksnija. Kompeticija koja nastaje među rivalima zasniva se upravo na „zakonu nestašice“. Samo jedna osoba će dobiti, pobijediti, osvojiti dragocjeni izvor osjećaja koji, zbog toga što su rijetki, svjetlucaju poput dijamanta. Takvi, fantazirani odnosi koji se ne zasnivaju na istinskoj bliskosti, već na redukciji bliskosti zaista jesu „posebni“, ali ne zbog nekog  sudbinskog značaja, već zbog toga što se temelje prvenstveno na komunikaciji između ja i ja, a tek onda između ja i ti. Vlastita fantazija je nadomjestak za drugu osobu i tako, kroz privid bliskosti, vodi u izolaciju.

Onaj tko kontrolira izvor u poziciji je da određuje uvjete i postavlja zahtjeve. Baš kao što je kompanija „De Beers“ svojedobno kupovala dijamante kako bi ih nestašica na tržištu učinila još skupocjenijima, takav privid dragocjenosti stvara i redukcija osjećaja. Ono po čemu lako možemo razlikovati realnu i fiktivnu privrženost jeste to da prvu doživljavamo kao  emotivni mir, a drugu kao mentalni nemir. Ili još jednostavnije – kod realne privrženosti komuniciramo sa stvarnom osobom, a kod fiktivne smo, bez obzira na iluzoran osjećaj „njegove“ ili „njene“ (sve)prisutnosti, sami. U ovom drugom slučaju, zdrav korak ka samome sebi je odustajanje od produciranja „drugog“ kroz fantaziju i upoznavanje mjesta na kojem smo iznutra sami.

Objavljeno na Net.hr

© Tomica Šćavina 2008

* Osobni razvoj * Psihologija * Duhovnost

15.12.2008