Dijalog srca i uma

  

Um radi za srce onda kada dopušta

stvarnim osjećajima da se razvijaju

bez doziranja, bez oduzimanja 

i dodavanja značenja.

 

 

Misli na razne načine mogu mijenjati osjećaje. Mogu ih spustiti, potisnuti, obezvrijediti, a mogu ih i uzdići, potencirati, preuveličati. Većina tih procesa se ne događa svjesno. Misli jednostavno “rade svoje” – analiziraju, interpretiraju, slažu i razlažu. Ali, ako se malo odvojimo od pričica i dijaloga koje kolaju našim mozgovima punim serpentina, možemo svojevoljno skrenuti s unaprijed zacrtanog puta.

Um voli vodstvo i teško se snalazi u situacijama koje ne razumije i nad kojima nema kontrole, a osjećaji se slobodno manifestiraju samo onda kada su van dosega komandne ploče uma. U mislima koje mozak upućuje srcu nalaze se biokemijske poruke koje u prsima mogu stvarati težinu ili lakoću, koje u želucu mogu stvarati tvrdi kamen ili meku toplinu, koje mogu stegnuti grlo ili ga opustiti kako bismo što lakše i slobodnije izražavali sebe. Jedna od tih, za um problematičnih emocija je – ljubav.

Ljubav i jeste i nije logična. Nitko ju nije uspio proizvesti u laboratoriju svog uma, a opet, u nju je utkan jedan sasvim jednostavan smisao. Za one koji su voljeni i vole, unutarnji mir i sklad su logični sami po sebi. S druge strane, sa strahom je manje-više jednostavno manipulirati. Dovoljan je iznenadan glasan zvuk ili dobro osmišljena scena horor-filma. Isto tako relativno lako možemo nekoga rastužiti, razljutiti ili razveseliti. Ali, kako učiniti da nas netko voli? Ogroman broj ljudi se gubi u labirintima svog uma pokušavajući dešifrirati ljubav, pokušavajući pronaći pravu dozu ovog i onog ponašanja, ovih i onih podražaja kako bi iz nekoga iscijedili ono što zamišljaju da se krije pod tom magičnom riječi od pet slova, ispod riječi ljubav.

Drugo, jednako teško pitanje je – kako učiniti vlastito srce da voli? Ljudi počinju biti zajedno ili ostaju zajedno iz razno-raznih razloga: financije, djeca, godine, strah od samoće. Kada bi mogli nagovoriti svoje srce da se otvori i voli, bilo bi im puno lakše. Ali, srcu poslušnost nije jača strana. Umjesto da se pokori, ono se ili raširi i hoće van ili se skupi i hoće nestati. Većina ljudi se s vremenom, iako su u vezama ili brakovima, navikava na život bez ljubavi. Kada je čovjek sam, ljubav mu može i ne mora nedostajati. Paradoks ostajanja u partnerskom odnosu u kojem nema ljubavi je ono što srce čini usamljenim.

Na nagovještaj ljubavi, um se može uplitati na različite načine. Recimo, može funkcionirati u minusu ili u plusu. Odnosno, osjećajima može oduzimati ili dodavati na intenzitetu. Minus je obrambena reakcija u kojoj se mozak postavlja zaštitnički i umanjuje vrijednost osjećaja jer nas želi poštedjeti boli ili razočaranja. Na primjer: “Ovo je nešto tek tako, usput, dok ne dođe nešto bolje.” Plus je suprotna, idealizirajuća reakcija koja preuveličava ili pogrešno interpretira znakove pažnje i tako proizvodi ugodu, zanos ili euforiju. Na primjer: “On ogovara kolegu koji mi je uputio kompliment jer je ljubomoran, a to znači da mu je stalo.” I u minusu i u plusu, mozak ne radi za, nego protiv srca. U prvom slučaju nas lišava ljepote doživljaja, a u drugom slučaju producira nerealna očekivanja.

Um radi za srce onda kada dopušta stvarnim osjećajima da se razvijaju bez doziranja, bez oduzimanja i dodavanja značenja. Misli pomoću kojih pokušavamo dokučiti, shvatiti, obuhvatiti, kontrolirati ili izmijeniti osjećaje nam mogu puno toga reći o našim strahovima, nesigurnostima, željama i očekivanjima. Kada nam se u glavi vrte pričice, fantazije, scenariji i interpretacije, sami smo sa sobom. Tretirajući takve sadržaje uma kao stvarne, isključujemo drugu osobu iz svog emotivnog života. Shvaćajući ih kao automatizme ili mentalne navike koje možemo osvijestiti, postaju putokaz za napredak u smjeru emotivne slobode za davanje i primanje ljubavi. Osluškujući srce, um puno lakše pronalazi nove putove za bolje razumijevanje sebe i voljene osobe.

Objavljeno na Net.hr

© Tomica Šćavina 2008

* Osobni razvoj * Psihologija * Duhovnost

25.10.2008